Sveta pisma
Mojsije 3


Poglavlje 3

(lipanj — listopad 1830)

Bog stvori sve duhovno prije nego što bijaše naravno na zemlji — On stvori čovjeka, prvo tijelo, na zemlji — Žena je pomoć podesna muškarcu.

1 Tako nebo i zemlja bijahu dovršeni, i sva vojska njihova.

2 I sedmoga dana ja, Bog, dovrših djelo svoje, i sve što bijah načinio; i ja otpočinuh sedmoga dana od svega djela svojega, i sve što bijah načinio bijaše dovršeno, i ja, Bog, vidjeh da to bijaše dobro;

3 I ja, Bog, blagoslovih sedmi dan, i posvetih ga; zato što u njemu otpočinuh od svega djela svojega koje ja, Bog, stvorih i načinih.

4 A sad, gle, kažem ti da su ovo naraštaji neba i zemlje, kada oni bijahu stvoreni, u dan kad ja, Gospod Bog, načinih nebo i zemlju,

5 I svaku biljku poljsku prije nego što ona bijaše na zemlji, i svako raslinje poljsko prije nego što ono izraste. Jer ja, Gospod Bog, stvorih sve, o čemu govorah, duhovno, prije nego što to bijaše naravno na licu zemaljskom. Jer ja, Gospod Bog, ne učinih da kiši na licu zemaljskom. I ja, Gospod Bog, stvorih svu djecu ljudsku; ali još ne čovjeka da obrađuje zemlju; naime, na nebu ih stvorih; a ne bijaše još tijela na zemlji, niti u vodi, niti u zraku;

6 Ali ja, Gospod Bog, progovorih, i uziđe magla iz zemlje, i natopi sve površje tla.

7 I ja, Gospod Bog, oblikovah čovjeka od praha zemaljskoga, i udahnuh u nosnice njegove dah života; i čovjek postade živa duša, prvo tijelo na zemlji, prvi čovjek također; ipak, sve bijaše prije stvoreno; ali duhovno bijaše to stvoreno i načinjeno prema riječi mojoj.

8 I ja, Gospod Bog, zasadih vrt na istoku u Edenu, i ondje smjestih čovjeka koga oblikovah.

9 I iz tla učinih ja, Gospod Bog, da raste svako stablo, po naravi, koje je ugodno pogledu čovjeka; i čovjek ga mogaše gledati. I ono postade također živa duša. Naime, ono bijaše duhovno u dan kad ga stvorih; jer ono ostaje u krugu u kojem ga ja, Bog, stvorih, da, i to sve ono što pripravih za korist čovjeku; i čovjek vidje da je to dobro za hranu. I ja, Gospod Bog, zasadih stablo života također posred vrta, i također stablo spoznaje dobra i zla.

10 I ja, Gospod Bog, učinih da rijeka poteče iz Edena kako bi natapala vrt; i odatle se ona granala, i postade četiri izvora.

11 I ja, Gospod Bog, prozvah prvu imenom Pišon, i ona optječe cijelu zemlju Havilu, gdje ja, Gospod Bog, stvorih mnogo zlata;

12 A zlato te zemlje bijaše dobro, i ondje bijaše bdelija i oniksa.

13 I ime druge rijeke bijaše Gihon; one koja optječe cijelu zemlju Kuš.

14 I ime treće rijeke bijaše Tigris; one koja teče prema istoku od Ašura. I četvrta rijeka bijaše Eufrat.

15 I ja, Gospod Bog, uzeh čovjeka, i stavih ga u Edenski vrt, da ga njeguje, i da ga čuva.

16 I ja, Gospod Bog, zapovjedih čovjeku, govoreći: Sa svakog stabla u vrtu možeš slobodno jesti,

17 Ali sa stabla spoznaje dobra i zla, nećeš jesti s njega, ipak, možeš birati sam za sebe, jer to ti je dano; no sjeti se da ja to zabranjujem, jer u dan u koji budeš jeo s njega zasigurno ćeš umrijeti.

18 I ja, Gospod Bog, rekoh Jedinorođencu svojemu kako nije dobro da čovjek bude sam; stoga, načinit ću pomoć podesnu za njega.

19 I iz zemlje ja, Gospod Bog, oblikovah svaku zvijer u polju, i svaku pticu u zraku; i zapovjedih da one dođu Adamu, da bi se vidjelo kako će ih on nazvati; i one također bijahu žive duše; jer ja, Bog, udahnuh u njih dah života, i zapovjedih da će, kako god Adam nazove svako živo stvorenje, to biti ime njegovo.

20 I Adam nadjenu imena svoj stoci, i pticama u zraku, i svakoj zvijeri u polju; no gledom na Adama, ne nađe se pomoć podesna za njega.

21 I ja, Gospod Bog, učinih da dubok san padne na Adama; te on zaspa, i ja uzeh jedno od rebara njegovih i zatvorih meso na mjestu njegovu;

22 I od rebra koje ja, Gospod Bog, uzeh čovjeku, napravih ženu, i dovedoh je čovjeku.

23 I Adam reče: Ovo je, znadem sada, kost od mojih kostiju, i meso od mojega mesa; zvat će se Ženom, zato što bijaše uzeta iz čovjeka.

24 Zato će čovjek ostaviti oca svoga i majku svoju, i prionut će uz ženu svoju; i oni će biti jedno tijelo.

25 I oni bijahu oboje goli, čovjek i žena njegova, i ne osjećahu stida.