Anđeli i zapanjenost

Brat Peterson u svojoj je uvodnoj molitvi iskoristio riječ »obitelj« i to me tada dirnulo, a dirnut sam i sada. Oduševljen sam što mogu biti s vama na godišnjem događaju koji je, za mene, obiteljsko sakupljanje. Nadahnula me svaka riječ koju su izrekli brat Webb, sestra Cordon i starješina Clark. I molim se da ću moći biti dosljedan s onime što je ovo troje reklo.

Dok vas pozdravljam ovdje, pozivajući se na brata Petersona, ova ideja o obitelji doslovno je i doista ono što osjećam prema vama i volio bih da vjerujete u to. Znam da to zasigurno dolazi od službenika u odboru, no na vrlo poseban način dolazi i od mene.

Baš ovog ljeta, prije 54 godine, Pat i ja potpisali smo naš prvi ugovor za COS te smo bili povezani s vama na ovaj ili onaj način gotovo svake godine našeg života od tada – nekako, na neki način. Kada smo ona i ja donijeli odluku da ćemo pokušati organizirati svoj život i pribavljati za život kroz vjeronauke i institute, nismo znali kako će to snažna, trajna veza biti za nas. Kako smo bili nesigurni, da nije bili prijateljstva i istinske bratske/sestrinske ljubavi koju su nam suučitelji, supervizori, administratori i drugi poklonili tijekom naših prvih godina, doista mislim da možda ne bismo imali pouzdanja za nastaviti. Te veze iz naših prvih trenutaka u programu i dalje su neka od najdražesnijih prijateljstva koje imamo sada, više od pola stoljeća kasnije. I, naravno, to ništa ne govori o stotinama – i pretpostavljam da bi to vjerojatno trebalo biti tisućama – polaznika koje smo podučavali i voljeli tijekom puta. Molim se da nikada nećemo izgubiti taj osjećaj obitelji u Crkvenom obrazovnom sustavu. To je jedan od razloga zbog kojih smo željeli služiti ovdje.

Sa svom tom ljubavi kao svojim uvodom za vas, jedna od stvari koju bih vam htio priopćiti danas jest koliko vas svi opći autoriteti i opći službenici Crkve vole i računaju na vas. Na našim vijećima i odborima provodimo vrlo značajan dio našeg vremena, kao što je predstavljeno velikim brojem općih službenika koji su danas ovdje – činimo to zajedno. Ne znam koliko našeg vremena provedemo, no pretpostavio bih (oni me mogu kasnije ispraviti) da je do razine od 30 do 35 posto našeg cjelokupnog vremena kao općih autoriteta/općih službenika provedeno, na ovaj ili onaj način, u razgovoru o mladim ljudima Crkve – onim dobnim skupinama, općenito govoreći, s kojima vi radite, koje ste vi zaposleni podučavati, plus o onima koji se pripremaju doći k vama. Razgovaramo o svijetu u kojem se nalaze, izazovima s kojima se suočavaju, onim posebnim stvarnostima koje se čine da dolaze našim mladim ljudima u sve mlađoj dobi. Dakle, nisu sve ove stvarnosti zle, no neke od njih jesu. Ovim je mladim ljudima potrebna sva pomoć koju mogu dobiti i srećom oni je mogu dobiti. Bog je za kormilom ovoga broda pa će on sigurno uploviti u luku. On je izvršio svaku nužnu pripremu za to.

Na primjer, nikada nisam pomislio kako je slučajnost da uvodimo naše polaznike u program vjeronauka baš u istoj dobi u kojoj je Joseph Smith bio kada je primio Prvo viđenje. Pretpostavljam kako je naš Otac na Nebu smatrao da je Joseph do dobi od 14 godina dosegao dovoljnu razinu zrelosti da bi ga Otac pokrenuo na putu njegovog velikog proročkog poslanja. Možemo li tada također pretpostaviti da je, općenito, to ista dob u kojoj drugi mladi ljudi mogu imati početke zrelog svjedočanstva o evanđelju Isusa Krista, gledajući razvijanje tog svjedočanstva (nadamo se) u budućim godinama u snažnu, vodeću moć koja ona treba biti za ostatak vječnosti?

Zasigurno je zato Gospodin nadahnuo naš program da bude ustrojen takav kakav jest – dodirujući srce dječaka ili djevojčice dok oni napreduju u zrelu dob, intenzivirajući naš kontakt s njima, pružajući im značajna iskustva tijekom tjedna umjesto da ovise isključivo o jednom iskustvu šabatnje škole. Kako se Crkva kreće prema nastavnom planu i programu usmjerenom na dom, podržanom Crkvom, možemo biti ponosni da je COS sa svojim usmjerenjem na radne dane i proučavanje kod kuće oduvijek bio usmjeren na takav način. Ovo trenutno prilagođavanje pomiče vjeronauke i institute bliže glavnom nastojanju nastavnog plana i programa Crkve nego ikada u povijesti.

I dok govorim o toj temi, dopustite mi spomenuti lijepi kompliment koji su predsjedavajuća braća uputila tražeći od nas da nastavni plan i program vjeronauka prati u tandemu četverogodišnji, rotirajući, svetopisamski kalendar nastavnog plana i programa Crkve. Jedno je za nas primiti takav kompliment, no posebice je nagrađujuće kada ga uputi predsjedavajući našeg odbora. Dopustite mi podsjetiti vas tko je predsjedavajući našeg odbora. Ovo je predsjednik Nelson rekao najavljujući ovaj razvoj:

»Počevši s 2020. godinom program tečaja za Vjeronauk uskladit će se s godišnjim kalendarom. Skupine će proučavati istu knjigu Svetog pisma kao za nastavni plan i program Dođi i slijedi me. Ova promjena poboljšat će pristup proučavanju evanđelja usmjeren na dom, podržan Crkvom kroz objedinjeno proučavanje kod kuće, u Nedjeljnoj školi i na vjeronauku.

Dok razmatrate ovu promjenu, pozivam vas da promislite o svojoj budućnosti. Vaš potencijal da imate veći utjecaj na svijet od bilo kojeg prethodnog naraštaja u potpunosti ovisi o razini vaše posvećenosti Gospodinu Isusu Kristu. Svatko od vas odgovoran je pomoći podučavati one s kojima živite u svojem domu o njegovom evanđelju. Vjeronauk i Institut pomoći će vam preinačiti vaš dom da postane utočište vjere – mjesto gdje se evanđelje Isusa Krista podučava, uči, živi i voli.«

Nisam siguran za vas, no ja sam već jako dugo u ovom programu i prošle su godine od kada nam se predsjednik Crkve tako izričito i tako poticajno obratio vezano baš za to pitanje te nam govorio tako osobno. Zahvalan sam na tome predsjedniče Nelson. Dakle, napomenuo bih da su braća, kroz ovo tekuće razdoblje prilagodbi, velikih i malih, više razgovarala i više razmišljala o osoblju i pravilima vjeronauka i instituta te više izravno radila s osobljem vjeronauka i instituta nego u bilo kojem drugom trenutku kojeg se mogu sjetiti tijekom svojih godina služenja ovdje. Kako uzbudljivo vrijeme za biti u obitelji Crkvenog obrazovnog sustava.

Dakle, dopustite mi prijeći na cilj svega ovoga, razlog za naš sastanak danas i razlog za naše svakodnevno i tjedno podučavanje – polaznik, središte naše brige i naše privrženosti.

Dok svijet postaje sve više sekularan, moramo učiti kako biti sve više korisni i uzorni za naše mladiće i djevojke koji trebaju braniti svoju vjeru dok žive u kulturi koja je često poriče ili, gore, omalovažava. Jaz između naših vjernih mladih ljudi i ponekada neprijateljskog svijeta oko njih sve se više proširuje sa svakim narednim danom, barem kao cjelokupno uopćavanje. To je, naravno, »izneseno« u proročanstvima posljednjih dana, no to zbog toga nije nimalo prijatnije za riješiti niti išta manje zabavno za s time se suočiti. U ovom malom sažetku svijeta, naše se polaznike dražesno spominje kao naraštaj Z zbog određenih osobina. Ove osobine naglašavaju neke od naših izazova u podučavanju:²

• Uvijek su povezani na nešto. »Nikada nisu poznavali svijet bez interneta ili mobilnih telefona [ili slušalica]… Google je oduvijek postojao [za njih].«³ Vjerojatno nikada nisu vidjeli telefon s rotirajućim brojčanikom ili nazvali nekoga iz onoga što se zove telefonska govornica. No to je u redu jer ova skupina i tako preferira slati poruke.

• Kroz ovu su sveprisutnu elektroničku mrežu bili izloženi sramotnoj, destruktivnoj pornografiji u vrlo mladoj dobi.

• Oni su skloni »[podržavanju] istospolnih brakova i transrodnih prava… [kao] dio svakodnevnog života. Bilo bi rijetko za Z osobu da nema [bliskog] prijatelja iz LGBT zajednice.«⁴ Zbog ove društvenosti, tanka linija između prijateljstva i osuđivanja ponašanja počinje biti nejasna i teška za iscrtati.

• »Oni su postkršćani. Gotovo se četvrtina«, ovo nisu studenti SPD-a, ali jesu zapravo svijet koji gledamo, »gotovo se četvrtina (23 posto) američkih odraslih osoba – i trećina milenijalaca – izjašnjava da uopće nema vjerski identitet. Mnoge Z osobe odrastaju u domovima u kojima uopće ne postoji vjera, [ne pružajući im] nikakvo iskustvo [i nikakav kontekst] vjere [u njihovom osobnom životu].«⁵

• Nedavno je istraživanje stavova australskih tinejdžera prema religiji osvanulo na naslovnicama zbog otkrića da se 52 posto njih ne poistovjećuje ni sa kakvom vjerom, a samo 37 posto vjeruje u Boga.⁶

• Pastor i autor James Emery White pisao je opsežno o njihovim duhovnim okolnostima. Rekao je: »Prvo su izgubljeni. Oni ne žive samo u postkršćanskom kulturalnom kontekstu niti ih on samo oblikuje. Oni se čak ni ne sjećaju evanđelja [ili evanđeoskog konteksta]. Stupanj je duhovne neukosti jednostavno zapanjujući… [Drugo], oni su bez vođe. Malo vodstva, ako išta, dolazi od njihovih obitelji, a još i manje iz njihovih pokušaja da pristupe vodstvu s interneta.«⁷

• Prema članku objavljenom u novinama USA Today, naraštaj Z najusamljenija je podskupina koju smo upoznali u društvu.⁸ U članku se citira studija sa Sveučilišta Brighama Younga iz 2010. kojom se zaključuje (citiram): »Usamljenost ima isti utjecaj na smrtnost kao pušenje 15 cigareta na dan, zbog čega je čak i opasnija od pretilosti.«⁹

• Oko 53 posto trinaestogodišnjih, američkih djevojaka nezadovoljno je svojim tijekom. Ovaj broj raste na 78 posto do trenutka kada djevojka navrši 17 godina, i dalje naša. Više od 50 posto tinejdžerki i 30 posto tinejdžera imaju nezdrava ponašanja za kontrolu težine, poput preskakanja obroka, posta, pušenja cigareta, povraćanja i uporabe laksativa.¹⁰

• Naposljetku, imaju kratak raspon pažnje. Neki su izvijestili da je prosječan raspon pažnje Z osoba oko osam sekundi.¹¹ Izgubio bi ih u prve tri natuknice koje smo ovdje pokazali.

Pa, učitelji vjeronauka i instituta neće riješiti sve ove probleme preko noći, no braća se uzdaju u vas da budete dobro upućeni, dobro pripremljeni, duhovno usklađeni i značajno sposobni rješavati pitanja ovih problema kada se ona jave i da se nosite s njima, trebate li, u pravom trenutku. Sa svojim kontaktom tijekom radnih dana, vi ste dostupniji polaznicima nego što to gotovo svi drugi učitelji u Crkvi mogu biti, stoga budite mudri u tome kako to činite, no budite sigurni da braća žele i očekuju da pomognete – formalno i neformalno, u razredu i izvan njega – u naučavanju pravila, postupaka i nauka Crkve.

Ostanite otvoreni – posebice ostanite otvoreni Duhu. Ostavite malo manevarskog prostora u svojem planu lekcije. Trebate li malo skratiti lekciju kako biste iznijeli svoje svjedočanstvo i potaknuli raspravu o suvremenom pitanju, molim vas da to činite kada vas Duh potakne i naloži da je to prikladno.

Naravno, to morate učiniti bez preskakanja svojih ograničenja u kvazi-svećeništvo ili ulogu vođe pomoćne organizacije koja nije vaša za u njoj djelovati. Kroćenje tim opasnim putem bilo je izazov u našem sustavu od njegovog početka i uvijek će biti. Potrebna je dobra prosudba i vodstvo Duha da se njime kroči, no to je izazov vrijedan prihvaćanja i braća vam odaju počast na vašem trudu. Svi su potrebni, a poruka na svakoj razini treba biti jasna i dosljedna.

»Ako truba daje nejasan glas, tko će se spremiti za borbu? (…) Nastojte… u izobilju na izgradnju Crkve!«¹²

Očito, s tako nevjerojatnim silama koje djeluju u naše doba, naučavanje evanđelja trebat će biti toliko snažno da apsolutno ništa neće moći potresti vjeru ili preusmjeriti put naših mladih ljudi kada izađu iz vašeg razreda ili ponovno uđu u svijet. Takvo je podučavanje lakše za spomenuti nego izvršiti, obećavam vam i vi to znate, no svatko od nas može biti bolji. Možemo biti moćniji učitelji nego što to ponekada jesmo. U pristupanju tako obeshrabrujućem zadatku, molim vas upamtite ovu jednu stvar iz mojeg vremena s vama danas – polaznik nije spremnik koji treba ispuniti; polaznik je vatra koju treba upaliti.

Kao učitelji evanđelja, mi trebamo biti duhovni potpaljivači. Naše lekcije trebaju biti zapaljivi uređaji. Mi trebamo biti piromani, minus dio s manijom – samo »piro«. Dakle, dopustite mi da objasnim prije nego što me prijavite braći ili policiji, u redu?

Uvijek me dojmilo to što je, u gotovo svakoj značajnoj situaciji podučavanja u Mormonovoj knjizi, izraz koji se koristio za opisivanje tog trenutka bio taj da je osoba podučavala s »moću i ovlašću«¹³ To je moja najveća želja u mojem osobnom podučavanju, a nadam se da je i vaša.

Molim vas, nemojte me krivo shvatiti. Ne govorim o podizanju decibela vašeg glasa, o teatralnosti u prezentaciji; posebno ne govorim o lažnim osjećajima. Govorim o nečemu što je u biti samo pitanje duha, duha koji će biti očitovan na mnoge različite načine koliko ste vi različiti. Trebate biti svoji. Ne možete biti Bruce McConkie niti Boyd Packer niti Russell Nelson, iako bismo dobro činili kada bismo se pitali zašto ti učitelji utječu na nas kao što utječu. Dakle, naučite sve što možete od sjajnih učitelja (prošlih i sadašnjih), no naravno, na kraju vi trebate prirodno podučavati; trebate podučavati na svoj način. Međutim, koji god pristup to mogao biti, rezultat treba biti snažno, autoritativno podučavanje.

Dopustite mi iskoristiti primjere zapisane u Mormonovoj knjizi. U Helamanu 5 navodi se priča o Nefiju i Lehiju, koji su dobili imena prema svojim prvašnjim djedovima, i kojima je dan zadatak da podučavaju Lamance u zemlji Zarahemli. Uz podučavanje ove izazovne skupine, Nefi i Lehi također su se suprotstavili »odmetni[cima]«, onim otpalim Nefijcima koji su prešli i pridružili se Lamancima u njihovom cilju protiv Božjih proroka. Ne znam za vas, no ove dvije skupine predstavljaju onu vrstu neprijateljskog slušateljstva koju ja osobito ne uživam susresti u ponedjeljak ujutro. U ovom su trenutku Lamnci bili neprijateljski raspoloženi, ljuti i ispunjeni odlučnošću da se osvete tim Nefijcima zbog svađe čije su porijeklo odavno zaboravili. I tada, kao da to nije bilo dovoljno, dobijete bivše mormone za Isusa (to je njihova uporaba riječi »mormon«, ne moja), mjesne otpadnike koji su nekoć bili u svećeničkom zboru, među kojima ima jednog ili dva slučaja onih koji su služili vjernu misiju, no sada su iskočili s tračnica. Nekoć su podučavali za nas, a sada podučavaju protiv nas, protiv kraljevstva Božjega.

Ipak, Sveta pisma za te vrlo izazovne dvije skupine kažu da im Nefi i Lehi »propovijedahu s velikom moću, toliko da postidješe mnoge od onih odmetnika što prebjegoše od Nefijaca… I dogodi se da Nefi i Lehi propovijedahu Lamancima s toliko velikom moću i ovlašću, jer im moć i ovlast bijahu dane da mogu govoriti, a i ono što će govoriti bijaše im dano«.¹⁴ Sada, zaustavite se sa mnom na trenutak. Zaustavite se da bismo promislili o tome kako bi predivno bilo kada bi svaki učitelj u Crkvenom obrazovnom sustavu – ili u Crkvi – mogao znati ove dvije stvari – kako govoriti i što reći kada govorite. To bi bio pravi dar jezika čak i kada bi to bilo na vašem materinjem jeziku. Kako ja to razumijem, to je izričiti dar koji je dan ovoj dvojici dok su oni podučavali. Njima velika »moć i ovlast bijahu dane da mogu govoriti, a i… što će govoriti… Zato oni govorahu na veliku zapanjenost Lamanaca«.¹⁵

Donosi li vam ta riječ zapanjenost ikakvu jeku iz ranijeg zapisa iz Mormonove knjige? Razmotrite Mosiju 27 kada Alma i Mosijini sinovi »iđahu okolo buneći se protiv Boga«. Tu, u stihu 11: »Anđeo im se Gospodnji ukaza; i on siđe kao u oblaku; i prozbori kao glasom grmljavine, što uzrokova da se potrese zemlja na kojoj stajahu«.¹⁶

Oprostite mi što vas gotovo odmah uvlačim u još jedan maleni urednički komentar. Mislite li da je to doista bio potres u punoj snazi? Mislite li da kada biste imali uređaje za mjerenje po Richterovoj ljestvici postavljene svakih 12 metara da bi vam oni pokazali iznos od pet ili šest ili osam ili devet stupnjeva, potres koji bi uzrokovao tsunamije u velikim dubinama i da cijeli teren bude izmijenjen na zemlji? Pa, možda. Možda ponekada. Zasigurno je mogao biti, no u ovom određenom slučaju, s danim kontekstom, sklon sam misliti da nije. Mislim da je to bio jedan od onih osobnih potresa koji Gospodin šalje pojedincima, skrojen po broju. Mislim da se zemlja potresla za Almu i Mosijine sinove, no tko zna je li se potresla za ikoga drugog.

Zasigurno, zasigurno ste vi imali to iskustvo podučavanja razreda. Nešto što ste rekli pogodilo je polaznika toliko snažno da su on ili ona bili problijedjeli, lili suze, ili oboje, bili su dirnuti do dubine svoje duše pa ipak nije se činilo da je to posebno utjecalo na polaznika s desne strane ili polaznika s lijeve strane. To ste stalno događa na misijskom polju. Znate to; učinili ste to! Suradništvo podučava obitelj negdje u stanu u zgradi. Oni imaju lekciju s parom od koje se trese zemlja, a srce mijenja i koja uzdiže stan 106 iz njegovih temelja, no ljudi vrata do, u stanu 105, zanosno gledaju seriju Hrvatski idol, a ljudi u stanu 107 nastoje pronaći rezultat utakmice Dinamo – Hajduk. Ne znam mogu li se obećati doslovni potresi, geološki govoreći, no mislim da vam Gospodin i Sveta pisma uvijek obećavaju osobne potrese koji mijenjaju polaznike do same srži njihovog bića, da će se zemlja tresti pod njihovim nogama. No, oprostite mi – skrećem s teme!

Nastavljajući sa stihom 12 Mosije 27:

»I toliko velika bijaše zapanjenost« Alme i Mosijinih sinova, »toliko velika bijaše zapanjenost njihova da popadaše na zemlju i ne razumješe riječi koje im [anđeo] izgovori…

I tad Alma i oni što bijahu s njim padoše ponovno na zemlju, jer velika bijaše zapanjenost njihova; jer na svoje oči vidješe anđela Gospodnjega; a glas njegov bijaše poput grmljavine, što potrese zemlju…

I evo, zapanjenost Almina bijaše tako velika da on zanijemi, te ne mogaše otvoriti usta svojih; da, i on oslabje, toliko da ne mogaše micati rukama svojim.«¹⁷

Ono o čemu razmišljam, za što se molim i čemu se nadam da može doći u Crkveni obrazovni sustav jest doista zapanjujuće podučavanje. Trebamo zapanjiti ove polaznike i to učiniti s »moću i ovlašću od Boga«¹⁸ koje se daju učitelju – profesionalcu ili dobrovoljcu – koji smiono i iskreno naučava evanđelje Isusa Krista. Poznajete li možda korijen riječ zapanjiti? Ne znam koja je to na prerađenom egipatskom ili hebrejskom, no na engleskom je jeziku ona proizašla iz korijena »tonare«, što znači grmljavina.¹⁹

Pomaže li vam to razumjeti zašto će Alma, nakon ovog razgovora, reći: »O, kad bih bio anđeo, i mogao primiti želju srca svojega, da mogu poći i govoriti trubljom Božjom, glasom što potresa zemlju, i vikati pokajanje svakom narodu!

Da, navješćivao bih svakoj duši, kao glasom grmljavine, pokajanje i naum otkupljenja, da se moraju pokajati i doći Bogu našemu, da ne bi bilo više žalosti na svemu licu zemaljskomu.«²⁰

Pa, dragi moji prijatelji iz COS-a, prilično je očito zašto Alma želi anđeoski utjecaj, glas grmljavine koji zvuči poput trublje Božje i trese zemlju. Jednostavno je – ono što je djelovalo na njega može djelovati na druge! Polaznici na svojim leđima koji se kaju tri dana, pročišćenje tako veliko da ne bi mogli i ne bi htjeli više nikada zastraniti zbog njegovog utjecaja, životi sasvim i potpuno posvećeni izgradnji Božjeg kraljevstva nakon toga. Dakle, to je snažno naučavanje. Shvatit ćemo, kao što je Alma shvatio, da mi nismo anđeli i nećemo imati takav utjecaj svaki puta kada se suočimo sa skupinom polaznika. No sjajna stvar kod naših poziva i zanimanja u COS-u jest to što imamo priliku pokušati učiniti to, figurativno govoreći, imamo opetovana razredna okruženja u kojima pokušavamo.

Dakle, natrag na Helamana 5. Upamtite da Nefi i Lehi nisu bili anđeli; bili su samo dobri, smrtni učitelji s poslanjem i porukom, koji su podučavali s »velikom moću i ovlašću«. Njih su dvojica vidjela kako je 8.000 Lamanaca bilo »kršteno na pokajanje« i došlo u Crkvu Božju.²¹ Sjećate se priče. S ognjem koji je sišao s neba i vatrom Duha koja je gorjela u njima, ovom su cijelom skupu »polaznika« njihove duše bile zapaljene istinom. Po mojem bi iskustvu 8.000 bilo prilično dobar tjedni izvještaj zone iz bilo kojeg suradništva u bilo kojoj misiji bilo gdje u svijetu.

Hoćete li mi, molim vas, udovoljiti još jedan trenutak dok ću govoriti o još jednom učitelju/polazniku čija duša nije samo bila zapaljena, već koji je platio najveću cijenu svojeg služenja jer mu je cijelo tijelo bilo spaljeno?

Abinadi je, od moje mladosti nadalje, bio jedan od mojih najdražih proroka u cijelim našim standardnim djelima Svetih pisama. Abinadi stupa na scenu gotovo kao nepoznata osoba, ne svojatajući proročku baštinu niti objavljujući kakvu čudesnu obiteljsku liniju. Kako je sve propadalo u Zenifovoj tvrdoglavoj koloniji, Abinadi je pozivao na pokajanje Zenifovog sina i bijednog nasljednika, kralja Nou. Vi znate zapis.

Noa odmah izdaje smrtnu presudu i Abinadi je prisiljen pobjeći. Nakon dvije godine skrivanja, Abinadi ponovno iskupa kako bi podučavao i svjedočio. Zastajem ovdje kako bih se nasmiješio očitoj djetinjastoj nevinosti proroka u svemu tome. Bio je u potpunoj skrovitosti 24 mjeseca i sada nosi krinku koja mu daje dodatnu anonimnost, a ipak po svojem povratku prvi je izraz iz njegovih usta: »Ovako mi Gospod zapovjedi, govoreći — Abinadi, pođi i prorokuj«.²² U ovom se trenutku moramo pitati koliko je učinkovita bila njegova krinka, no zasigurno ne propitkujemo njegovu vjeru i odlučnost.

Smiono prorokujući protiv odvratnosti kralja Noe i njegovog dvora, Abinadi je uhićen i naposljetku doveden pred baš onaj sud koji je on bio osuđivao. Dok ga je ovo vijeće nemilosrdno ispitivalo, moćan im prorok »odgovaraše odvažno i odupre se svim pitanjima njihovim… i postidi ih u svim riječima njihovim«.²³ Prelazeći zatim iz obrane u napad, on započinje nekih pet i pol poglavlja nauka koji se svrstava među najsnažnije iznesene u cijeloj Mormonovoj knjizi. Jedva da je započeo kada je Noa, potlačen krivnjom i odvratan, pozvao na njegovo pogubljenje.

Sve je to postavilo teren za ovaj prizor koji je zauvijek urezan u moju dušu, ne baš tako kako je Arnold Frieberg to prikazao na svojoj čudesnoj slici,²⁴ ali dovoljno blizu. U svakom slučaju, kao zatvorenik, Abinadi bi zasigurno bio sputan s nekom vrstom okova postojećih u to doba. Njegovu dob ne znamo. Frieber ga je prikazao kao starog muškarca, ili starijeg, no tekst to ne kazuje. Ne znam koliko je bio star. Fizički jak? Ne znam, no upravo je izašao iz dvije godine skrovitosti neke vrste i vjerojatno nije bilo puno hrane. (Sjetite se Ilije kojeg su gavrani hranili.²⁵ Jeste li ikada vidjeli gavranovu kandžu? Mislim da ti mali leteći prijatelji nisu u letu držali nikakvu super veliku narudžbu ničega.) Ne znamo, no možda je Abinadi bio gladan, umoran i barem malo fizički slab s obzirom na njegove okolnosti.

»Udaljite toga čovjeka i pogubite ga«, povikao je kralj Noa, »jer što mi imamo s njime…

I oni istupiše i pokušaše staviti ruke svoje na nj; no on im se odupre i reče im:

Ne dirajte me, jer Bog će vas udariti stavite li ruke svoje na me, jer ne predadoh poruku koju me Gospod posla da predadem…

jer Duh Gospodnji bijaše na njemu; a lice njegovo zasja silnom svjetlošću, baš kao i Mojsijevo dok on na gori Sinaju razgovaraše s Gospodom.

I on govoraše s moću i ovlašću od Boga.«²⁶

»Moću i ovlašću.« Eto ga opet. Kada sam pisao ovaj govor i htio sam iskoristiti Abinadija, nisam se sjetio, ili možda nisam znao, da ovaj zapis završava s tim istim izrazom, da je on podučavao s moću i ovlašću. Prijatelji, jedno je pročitati nešto tinte na stranici, no drugo je vidjeti to u našim mislima i čuti to u svojem srcu kao s glasom groma: »Ne dirajte me, jer Bog će vas udariti stavite li ruke svoje na me.«²⁷ Jedva da ikada mogu pročitati ove riječi bez plakanja. One i dalje odzvanjaju takvom veličanstvenošću, takvom hrabrošću i monumentalnom snagom u mojem srcu. Ništa na ukazuje da je povikao. Ništa ne ukazuje da je pomaknuo ijedan mišić. Pod naoružanom stražom i u okovima, nije mogao ništa puno pomaknuti. No očito je ono što je rekao i kako je rekao djelovalo. Kažem »očito« jer ne postoji baš nikakva naznaka da je ijedan od tih stražara uložio ijedan jedini napor da bi ga uklonili niti je kralj Noa niti itko od njegovih svećenika rekao ijednu drugu riječ tijekom četiri naredna očaravajuća poglavlja.

Dakle, možemo razmišljati o svim čudesnim primjerima takve vrste podučavanja u Svetim pismima, no oni se nalaze posvuda. Pozivam svakoga od nas da ih potraži, razmisli o njima i da zatražimo od sebe dio toga dara dosljednog s našim pozivima.

Ova je vrsta podučavanja zahtjevna za učiniti i vrlo teško uhvatljiva. Kada bih znao kako podučavati na takav način, zasigurno bih bio uspješniji u tome. No ovo znam: osim ako ne osjećate strast prema nečemu, zasigurno ne možete, svjetovi bez kraja, ikada učiniti da vaši polaznici osjećaju strast prema tome. Mogu li ponoviti to? Osim ako ne osjećate strast prema nečemu, zasigurno se ne možete nadati da ćete učiniti da vaši polaznici osjećaju strast prema tome. Naravno, najveći je izvor te strasti ono što je rečeno o Abinadiju: »Jer Duh Gospodnji bijaše na njemu; a lice njegovo zasja silnom svjetlošću.«²⁸

Ako je Duh ključ zapanjujućeg podučavanja – a jest – postoji velika opasnost u govorenju iz starih bilješki ili uporabe primjera jednog od vaših suučitelja, ili brundanja s tumačenjem jednog od govora s općeg sabora. Sve je to bilo dobro na svojem mjestu i spektakularno kada je prvotno izloženo pa zasigurno koristite sve što možete u bilo kojem trenutku možete kako biste oživjeli svoje podučavanje i učinili ga raznolikim. No ono što će biti najvažnije bit će kako se osjećate kada izgovarate riječi. Ništa neće biti zamjena za to. »O, kad bih bio anđeo… da mogu… govoriti… glasom što potresa zemlju!«²⁹ Upamtite, polaznik nije spremnik koji treba ispuniti. Polaznik je vatra koju treba zapaliti. Učinimo li to doista dobro, jednoga bismo dana mogli biti dostojni upoznati one koji su bili spaljeni na smrt upravo zbog takve sposobnost da postave kremen na čelik i dobiju vatru. Idite van, vi anđeli slave diljem cijeloga ovog svijeta – imajući na umu gledateljstvo kojem se obraćam – molim vas, idite i zapanjite svoje polaznike. Svjedočim o božanskom porijeklu ovoga djela. Svjedočim o božanskom porijeklu vašeg poziva. Moja ljubljena braćo i sestre, ovo je djelo svemogućega Boga. Nisam posvetio svoj život bajci. Nisam posvetio svoj život, a niste ni vi, onome što je Petar rekao za što ćemo biti optuženi da činimo, a to je provođenje laži, provođenje priča, provođenje lukavo njegovane neistine. Ovo je istina. Nije lukavo osmišljena bajka. Posvetio sam svoj život, vi ste posvetili svoje, najbolji ljudi koje znam posvetili su i posvećuju svoj. Ovo je istina Svemogućega Boga i neka vas on blagoslovi zauvijek u vašem naučavanju nje. U ime Isusa Krista, amen.