Sudrugovi službenici

Proljeće 1829. bilo je hladno i mokro još dobrim dijelom svibnja. Dok su farmeri diljem Harmonyja ostajali u kućama, odgađajući proljetnu sjetvu dok se vrijeme ne poboljša, Joseph i Oliver prevodili su što su više zapisa mogli.¹

Došli su do zapisa o tome što se dogodilo među Nefijcima i Lamancima kada je Isus umro u Jeruzalemu. Zapis je spominjao ogromne potrese i oluje koji su uništili ljude i promijenili izgled zemlje. Neki su gradovi potonuli pod zemlju dok su drugi bili zapaljeni i izgorjeli. Munje su satima parale nebo, a sunce je nestalo, okružujući preživjele gustom tamom. Ljudi su tri dana zapomagali, oplakujući svoje mrtve.²

Naposljetku je glas Isusa Krista probio tminu. »Nećete li se sad vratiti k meni, i pokajati se za grijehe svoje, i obratiti se da bih vas mogao iscijeliti?«³ On je uklonio tamu, a narod se pokajao. Ubrzo su se mnogi od njih sabrali kod hrama na mjestu zvanom Izobila gdje su razgovarali o nevjerojatnim promjenama na zemlji.⁴

Dok su ljudi međusobno razgovarali, vidjeli su Božjeg Sina kako silazi s neba. »Ja sam Isus Krist,« rekao je, »za koga proroci posvjedočiše da će doći na svijet.«⁵ Ostao je među njima neko vrijeme, naučavao svoje evanđelje i zapovjedio im da budu kršteni uranjanjem za otpust grijeha.

»I tko god vjeruje u me, i krsti se, taj će biti spašen«, izjavio je. »I oni su ti koji će baštiniti kraljevstvo Božje.«⁶ Prije nego je uzašao na nebo, pravednim je ljudima predao ovlast da krste one koji su vjerovali u njega.⁷

Dok su prevodili, Joseph i Oliver bili su zapanjeni ovim naučavanjima. Poput svoga brata Alvina, Joseph nikada nije bio kršten i htio je znati više o toj uredbi i ovlasti nužnoj za njezino vršenje.⁸

---

Dana 15. svibnja 1829., kiše su prestale, a Joseph i Oliver ušli su u šumu u blizini rijeke Susquehanna. Kleknuvši, upitali su Boga o krštenju i otpustu grijeha. Dok su se molili, Otkupiteljev im je glas navijestio mir, a anđeo im se ukazao u oblaku svjetla. Predstavio se kao Ivan Krstitelj te je položio svoje ruke na njihove glave. Radost im je ispunila srca kada ih je Božja ljubav okružila.

»Vama, moji sudrugovi službenici, u ime Mesije podjeljujem svećeništvo Aronovo, koje obnaša ključeve posluživanja anđela, i evanđelja pokajanja, i krštenja uranjanjem za otpust grijeha.«⁹

Glas anđela bio je blag, no činilo se da je prodro do same srži Josepha i Olivera.¹⁰ Objasnio je da im Aronovo svećeništvo daje ovlast za vršenje krštenja te im je zapovjedio da se međusobno krste nakon što on otiđe. Također je rekao da će kasnije primiti dodatno svećeništvo koje će im dati ovlast da predaju dar Duha Svetoga jedan drugome i onima koje će oni krstiti.

Nakon što je Ivan Krstitelj otišao, Joseph i Oliver došli su do rijeke i ušli u vodu. Prvo je Joseph krstio Olivera i čim je Oliver izašao iz vode počeo je prorokovati o onome što će se uskoro dogoditi. Oliver je zatim krstio Josepha koji je ustao iz rijeke prorokujući o usponu Kristove Crkve koju je Gospodin obećao uspostaviti među njima.¹¹

Slijedeći upute Ivana Krstitelja, oni su se vratili u šumu i međusobno se zaredili u Aronovo svećeništvo. Tijekom njihovog proučavanja Biblije, kao i njihovog prijevoda drevnog zapisa, Joseph i Oliver često su čitali o ovlasti djelovanja u Božje ime. Sada su i sami obnašali tu ovlast.

Nakon njihovog krštenja, Joseph i Oliver otkrili su kako su stihovi iz Svetih pisama, koji su se nekoć činili teškim i zagonetnim, odjednom postali jasniji. Istina i razumijevanje preplavili su im umove.¹²

---

U New Yorku, Oliverov prijatelj, David Whitmer, bio je željan naučiti više o Josephovom djelu. Iako je David živio u Fayetteu, oko pedeset kilometara od Manchestera, on i Oliver postali su prijatelji dok je Oliver podučavao u školi i živio kod Smithovih. Često su razgovarali o zlatnim pločama, a kada se Oliver preselio u Harmony, obećao je pisati Davidu o prijevodu.

Pisma su ubrzo počela pristizati. Oliver je pisao da je Joseph znao detalje o njegovom životu koje nitko nije mogao znati osim po objavi od Boga. Opisao je Gospodinove riječi Josephu i prijevod zapisa. Oliver je u jednom pismu iznio nekoliko redaka prijevoda, svjedočeći o njegovoj istinitosti.

Drugo je pismo obavijestilo Davida da je Božja volja za njega dovesti svoju zapregu i kola u Harmony kako bi pomogao Josephu, Emmi i Oliveru preseliti se u kuću Whitmerovih u Fayetteu gdje bi dovršili prijevod.¹³ Ljudi u Harmonyju postali su manje gostoljubivi prema Smithovima. Neki su ljudi čak i prijetili da će ih napasti, a da nije bilo utjecaja Emmine obitelji, mogli su biti ozbiljno ozlijeđeni.¹⁴

David je čitao Oliverova pisma svojim roditeljima i braći i sestrama koji su se složili rado prihvatiti Josepha, Emmu i Olivera u svoj dom. Whitmerovi su bili potomci naseljenika u tom području koji su pričali njemačkim jezikom, a bili su na glasu kao marljivi i pobožni ljudi. Njihova je farma bila dovoljno blizu kuće Smithovih radi posjeta, no dovoljno daleko kako ih lopovi ne bi uznemiravali.¹⁵

David je odmah htio otići u Harmony, no njegov ga je otac podsjetio da ima dva dana teškog rada za obaviti prije nego što je mogao otići. Bila je sezona sjetve i David je trebao uzorati 20 jutara zemlje i obogatiti tlo s gipsom kako bi pospješio rast pšenice. Njegov je otac rekao da bi se prvo trebao pomoliti kako bi saznao je li potpuno neophodno da odmah krene.

David je poslušao očev savjet i dok se molio osjetio je kako mu Duh govori da dovrši svoj posao kod kuće prije nego što ode u Harmony.

Narednog je jutra David izašao na polje i vidio redove tamnih brazdi na zemlji koja večer prije nije bila uzorana. Nadalje pregledavajući polje, vidio je da je oko šest jutara uzorano preko noći, a plug ga je čekao u posljednjoj brazdi, spreman da on završi posao.

Davidov je otac bio zapanjen kada je saznao što se dogodilo. »Sigurno postoji vladajuća ruka u ovome«, rekao je, »i mislim da je bolje da odeš u Pennsylvaniju čim tvoj gips bude razasut.«

David je naporno radio kako bi uzorao ostatak polja i pripremio tlo za uspješnu sjetvu. Kada je završio, upregnuo je snažne konje za svoja zaprežna kola i krenuo za Harmony ranije nego što je očekivao.¹⁶

---

Jednom kada su se Joseph, Emma i Oliver preselili u Fayette, Davidova je majka imala pune ruke posla. Mary Whitmer i njezin suprug Peter već su imali osmero djece u dobi od petnaest do trideset godina, a nekoliko njih koji još nisu živjeli kod kuće boravili su u blizini. Skrb o njihovim potrebama ispunila bi Maryn dan s poslom, a troje gostiju nadodalo je više posla. Mary je imala vjeru u Josephov poziv i nije se bunila, no postajala je umornija.¹⁷

Vrućina u Fayetteu toga ljeta bila je sparna. Dok je Mary prala odjeću i pripremala obroke, Joseph je diktirao prijevod u sobi na katu. Oliver je obično pisao za njega, no povremeno bi Emma ili jedan od Withmerovih izmjenjivali pero.¹⁸ Ponekada, kada su se Joseph i Oliver umorili od napora prijevoda, izašli bi van do obližnjeg jezerca kako bi bacali »žabice« po vodi.

Mary nije imala puno vremena za odmor, a dodatni posao i napor stavljeni na njena leđa bili su teški za podnijeti.

Jednoga dana, dok je bila vani uz staju gdje su se muzle krave, vidjela je čovjeka sjede kose s ruksakom obješenim preko njegovog ramena. Njegovo iznenadno pojavljivanje ju je uplašilo, no dok joj je pristupao, obratio joj se prijaznim glasom koji ju je umirio.

»Moje je ime Moroni«, rekao je. »Postala si prilično umorna od svog dodatnog posla koji imaš za vršiti.« Skinuo je ruksak sa svojeg ramena, a Mary je gledala dok ga je počeo odvezivati.¹⁰

»Bila si vrlo vjerna i marljiva u svojim poslovima«, nastavio je. »Stoga je prikladno da primiš svjedočanstvo kako bi tvoja vjera mogla biti osnažena.«²⁰

Moroni je otvorio ruksak i izvadio zlatne ploče. Držao ih je ispred nje i okretao njihove stranice kako bi ona mogla vidjeti zapise na njima. Nakon što je okrenuo posljednju stranicu, zatražio ju je da bude još malo strpljiva i vjerna dok nosi dodatni teret. Obećao je da će biti blagoslovljena zbog toga.²¹

Stari je čovjek nestao trenutak kasnije, ostavljajući Mary samu. I dalje je imala posla za raditi, no to ju više nije uznemirivalo.²²

---

Joseph je na Whitmerovoj farmi brzo prevodio, no neki su dani bili izazovni. Njegov bi um odlutao na druga pitanja i nije se mogao usredotočiti na ono duhovno.²³ Mala kuća Whitmerovih uvijek je bila prometna i puna ometanja. Preseljenje tamo značilo je odreći se relativne privatnosti u kojoj su on i Emma uživali u Harmonyju.

Jednoga jutra dok se spremao prevoditi, Joseph se naljutio na Emmu. Kasnije, kada se pridružio Oliveru i Davidu u sobi na katu u kojoj su radili, nije mogao prevesti nijedan slog.

Napustio je sobu i izašao van u voćnjak. Držao se podalje oko sat vremena, moleći se. Kada se vratio, ispričao se Emmi i zatražio ju oprost. Tada se vratio prijevodu kao i obično.²⁴

Sada je prevodio posljednji dio zapisa, poznat kao male Nefijeve ploče, koji će zapravo služiti kao početak knjige. Otkrivajući povijest sličnu onoj koju su on i Martin preveli i izgubili, male ploče sadržavale su priču o mladiću imenom Nefi čiju je obitelj Bog vodio od Jeruzalema do nove, obećane zemlje. Objašnjavale su porijeklo zapisa i prve borbe između naroda Nefijaca i Lamanaca. Još važnije, iznosile su snažno svjedočanstvo o Isusu Kristu i njegovom Pomirenju.

Kada je Joseph preveo zapis na posljednjim pločama, otkrio je da one objašnjavaju svrhu zapisa i pružaju njegov naslov – Mormonova knjiga – po drevnom proroku-povjesničaru koji je sažeo knjigu.²⁵

Od kada je počeo prevoditi Mormonovu knjigu, Joseph je saznao puno o svojoj budućoj ulozi u Božjem djelu. Na ovim je stranicama prepoznao osnovna naučavanja koja je naučio iz Biblije kao i nove istine i uvide o Isusu Kristu i njegovom evanđelju. Također je otkrio odlomke o posljednjim danima u kojima se prorokovalo o odabranom vidiocu imenom Josip [Joseph] koji će objelodaniti Gospodinovu riječ i obnoviti izgubljenu spoznaju i saveze.²⁶

U zapisu je saznao da je Nefi nadodao na Izaijino proročanstvo o zapečaćenoj knjizi koju učeni čovjek nije mogao čitati. Dok je Joseph čitao to proročanstvo, sjetio se intervjua Martina Harrisa s profesorom Anthonom. To je potvrdilo da je samo Bog mogao iznijeti knjigu iz zemlje i uspostaviti Kristovu crkvu u posljednjim danima.²⁷

---

Dok su Joseph i njegovi prijatelji dovršavali prijevod, njihove su se misli okrenule obećanju koje je Gospodin dao u Mormonovoj knjizi i svojim objavama – da će pokazati ploče trojici svjedoka. U tom su trenutku Josephovi roditelji i Martin Harris bili u posjeti na farmi Whitmerovih i jednog su jutra Martin, Oliver i David molili Josepha neka im dopusti biti svjedocima. Joseph se molio, a Gospodin je odgovorio, rekavši da ako se zdušno oslone na njega i obvežu svjedočiti o istini, moći će vidjeti ploče.²⁸

»Ovoga se dana morate poniziti pred svojim Bogom«, Joseph je posebno rekao Martinu, »i zadobiti oprost za svoje grijehe, ako je moguće.«²⁹

Kasnije toga dana, Joseph je odveo trojicu muškaraca u šumu u blizini kuće Whitmerovih. Kleknuli su i svaki se naizmjence molio da mu ploče budu pokazane, no ništa se nije dogodilo. Pokušali su po drugi puta, no i dalje se ništa nije dogodilo. Naposljetku je Martin ustao i otišao, rekavši da je on razlog zbog kojeg nebesa ostaju zatvorena.

Joseph, Oliver i David vratili su se molitvi i ubrzo se anđeo ukazao u sjajnom svjetlu iznad njih.³⁰ Imao je ploče u svojim rukama i okretao je stranice jednu po jednu, pokazujući ljudima simbole urezane na svakoj stranici. Pokraj njega se pojavio stol, a na njemu su bili drevni artefakti opisani u Mormonovoj knjizi: tumači, naprsnik, mač i čudesan kompas koji je vodio Nefijevu obitelj od Jeruzalema do obećane zemlje.

Muškarci su čuli Božji glas kako izjavljuje: »Ove su ploče objavljene moću Božjom i prevedene su moću Božjom. Njihov prijevod, koji ste vidjeli, točan je i zapovijedam vam da svjedočite o ovome što sada gledate i slušate.«³¹

Kada je anđeo otišao, Joseph je otišao dublje u šumu i pronašao Martina na njegovim koljenima. Martin mu je rekao da još nije primio svjedočanstvo od Gospodina, no da je i dalje htio vidjeti ploče. Zatražio je Josepha da se moli s njime. Joseph je kleknuo uz njega i prije nego što su njihove riječi bile napola izgovorene, vidjeli su istog anđela koji je pokazao ploče i druge drevne predmete.

»Dosta je, dosta je«, Martin je zavapio. »Moje su oči vidjele, moje su oči vidjele!«³²

---

Joseph i trojica svjedoka vratili su se u kuću Withmerovih kasnije tog podneva. Mary Whitmer je razgovarala s Josephovim roditeljima kada je Joseph uletio u sobu. »Oče! Majko!«, rekao je. »Ne znate koliko sam sretan!«

Bacio se na stolicu pokraj svoje majke. »Gospodin je uzrokovao da ploče budu pokazane još trojici uz mene«, rekao je. »Oni znaju za sebe da ja ne idem naokolo obmanjujući ljude.«

Izgledao je kao da je veliki teret pao s njegovih leđa. »Sada će oni trebati nositi svoj dio«, rekao je. »Više nisam potpuno sam na cijelome svijetu.«

Martin je zatim sljedeći ušao u sobu, gotovo pucajući od radosti. »Sada sam vidio anđela s neba!«, zavapio je. »Blagoslivljam Boga u iskrenosti svoje duše što je milostivo sišao da učini mene – čak i mene – svjedokom veličanstvenosti njegovog djela!«³³

Nekoliko dana kasnije, Whitmerovi su se pridružili obitelji Smith na njihovoj farmi u Manchesteru. Znajući da je Gospodin obećao uspostaviti svoje riječi »ustima onoliko svjedoka koliko mu se učini dobrim«, Joseph je otišao u šumu sa svojim ocem, Hyrumom i Samuelom, kao i s četvoricom braće Davida Whitmera – Christianom, Jacobom, Peterom ml. i Johnom – i njihovim šogorom, Hiramom Pageom.³⁴

Muškarci su se sabrali na mjestu na koje je obitelj Smith često odlazila moliti se u privatnosti. Uz Gospodinovo dopuštenje, Joseph je otkrio ploče i pokazao ih skupini. Oni nisu vidjeli anđela poput trojice svjedoka, no Joseph im je dopustio da drže zapis u svojim rukama, okreću njegove stranice i pregledaju njegove drevne zapise. Držanje ploča potvrdilo je njihovu vjeru da je Josephovo svjedočanstvo o anđelu i drevnom zapisu istinito.³⁵

Sada kada je prijevod bio gotov i imao je svjedoke koji će podržati njegovo čudesno svjedočanstvo, Joseph više nije trebao ploče. Nakon što su muškarci otišli iz šume i vratili se kući, anđeo se ukazao i Joseph je vratio svete zapise njemu na skrb.³⁶