Vidjet ću ga opet

Tata je postigao da se svako dijete među nama osjeća posebno. Volio nas je i lako bi praštao. Dao je sve od sebe kako bi bio siguran da smo svi sretni, i dao nam je do znanja da je želio najbolje za nas. Jako sam ga voljela.

Kada sam bila u šestom razredu, moj tata poginuo je u automobilskoj nesreći. Moja obitelj i ja bili smo potpuno očajni. U našoj je obitelji bila velika praznina. Tata je bio osoba na koju sam se oslanjala, osoba kojoj bih otišla kad sam imala problema. Umjesto traženja pomoći, dopustila sam da se ljutnja i bol zadrže. Naposljetku sam zaključila da je Bog kriv za to. Prestala sam čitati Sveta pisma i izgovarati molitve. Išla sam u crkvu samo zato što je mama to željela. Pokušavala sam držati se podalje od svog Nebeskog Oca.

Tada sam po prvi put otišla u kamp za Djevojke. Svidjelo mi upoznavanje novih prijatelja, ali i dalje nisam čitala Sveta pisma. Zadnje večeri imali smo sastanak svjedočanstva. Osjećala sam nešto što nisam osjetila dulje vrijeme: Duha. Divila sam se djevojčicama koje su ustale i iznijele svoja svjedočanstva, ali ja sam ostala sjediti jer sam mislila da ga nemam. Odjednom sam osjetila da trebam ustati. Otvorila sam svoja usta pitajući se što reći. Rekla sam da mi je drago zbog kampa za Djevojke. Tada sam primijetila kako govorim da znam da je Isus Krist umro za mene, da me moj Nebeski Otac voli i da je Crkva istinita.

Bila sam ispunjena čudesnim mirom. Zahvaljujući tom iskustvu, mogu reći da znam da ću ponovno vidjeti svog tatu zbog Spasiteljevog pomirenja i uskrsnuća.