Sreća za one koje volimo

Svi mi želimo sreću onima koje volimo i želimo im što je moguće manje boli. Dok čitamo o događajima sreće – a i boli – u Mormonovoj knjizi, naša srca trepere dok mislimo na naše bližnje. Ovo je jedna istinita priča o sreći:

»I dogodi se: Ne bijaše sukoba u zemlji uslijed ljubavi Božje koja prebivaše u srcima naroda.

A ne bijaše nikakvih zavisti, ni svađa, ni buna, ni bludništava, ni laži, ni umorstava, niti ikakve raspuštenosti. I doista, nije moguće zamisliti sretnijega naroda od svih naroda koje stvori ruka Božja.«

Dalje čitamo:

»I kako blaženi bijahu oni! Gospod ih, naime, blagoslivljaše u svemu djelovanju njihovu. Da, tako oni bijahu blaženi i uživahu blagostanje sve dok stotinu i deset godina na prođe. I prođe prvo pokoljenje od Krista, i ne bijaše sukoba u cijeloj zemlji« (4. Nefi 1:15–16, 18).

Ljubljeni učenici Kristovi mole se i djeluju kako bi takve blagoslove donijeli kako drugima tako i sebi. Iz priča opisanih u Mormonovoj knjizi i, za mnoge od nas, iz vlastitih iskustava znamo da je dar sreće dostižan. Znamo da je put do sreće jasno označen. Također, znamo kako održavanje sreće nije lako osim ako, kao kod Nefijaca nakon Spasiteljevog posjeta, »ljubav Božja« prebiva u našim srcima.

Ta je ljubav bila i u srcima Nefijaca jer su obdržavali zakon koji je to omogućio. Sažetak toga zakona nalazi se u sakramentalnim molitvama, a počinje iskrenom molitvom našem voljenom Nebeskom Ocu. Molimo se srcem ispunjenim vjerom i dubokom ljubavlju prema našem osobnom Spasitelju. Predajemo se s iskrenom namjerom da na sebe preuzmemo njegovo ime, da ga se spominjemo i da obdržavamo sve njegove zapovijedi. Naposljetku, pokazujemo vjeru da će Duh Sveti, treći član Božanstva, uvijek biti s nama, svjedočeći našim srcima o Ocu i njegovom Ljubljenom Sinu (vidi NiS 20:77, 79).

Uz suputništvo Duha Svetoga naša se srca mogu promijeniti da imamo želju za ljubavlju našega Nebeskog Oca i Gospodina Isusa Krista i da ju rado prihvaćamo. Način kako se ljubav Božja može nastaniti u našim srcima je jednostavan, kao što je i način kako možemo izgubiti osjećaj te ljubavi iz naših srca. Primjerice, netko može odlučiti rjeđe se moliti Nebeskom Ocu ili ne plaćati desetinu ili prestati se gostiti riječju Božjom ili zanemarivati siromašne i potrebite.

Svaka odluka o neobdržavanju Gospodinovih zapovijedi može uzrokovati povlačenje Duha iz naših srca. Takvim gubitkom sreća nestaje.

Sreća koju želimo našim voljenima ovisi o njihovim odlukama. Koliko god mi voljeli dijete, istraživača ili prijatelja, ne možemo ih prisiliti da obdržavaju zapovijedi kako bi se osposobili da Duh Sveti takne i promijeni njihova srca.

Stoga, najbolja pomoć koju možemo pružiti jest bilo što što vodi naše voljene da paze na vlastite odluke. Alma je to učinio pozivom koji i vi možete uputiti:

»Pred Gospodom [se] ponizite, i prizivate sveto ime njegovo, i bdijete i molite neprestance, da ne budete napastovani većma nego podnijeti možete, i sveti Duh da vas tako vodi da budete ponizni, krotki, predani, strpljivi, puni ljubavi i dugotrpnosti.

Da imate vjeru u Gospoda, da nadu imate da ćete zadobiti život vječni, da ljubav Božja uvijek prebiva u srcima vašim, da budete uzvišeni u posljednji dan i uđete u pokoj njegov« (Alma 13:28–29).

Molim se da vaši voljeni prihvate nadahnuti poziv za odabir puta do vječne sreće.