Potraga za puninom Kristovom

Spasiteljev blagoslov njegovim učenicima čak i dok je išao prema boli i agoniji Getsemanija i Kalvarije najdirljiviji je od ovih riječi. Te je večeri, večeri najveće patnje koja se ikada odvila u svijetu ili će se ikada odviti, Spasitelj rekao: »Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam… Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce« (Ivan 14:27).

Kako čudesan pogled na život u najstrašnijem trenutku! Kako to uopće može reći, znajući s čime se suočava? On to može reći zato što je ovo njegova Crkva i evanđelje sretnih završetaka! Za nas, pobjeda je već ostvarena. On gleda daleko naprijed; on iznosi širu sliku.

Međutim, mislim da neki od nas sigurno još uvijek imaju onaj klišeizirani ostatak puritanskog nasljeđa koji kaže da je nekako krivo primiti utjehu ili pomoć, da stalno trebamo biti nesretni zbog nečega. Predlažem da je poticaj »Ohrabrite se« (Ivan 16:33) u potrazi za »mjer[om] punine veličine Kristove« (Efežanima 4:13) možda zapovijed koja se, čak i u srcima inače vjernih svetaca posljednjih dana, gotovo univerzalno ne poštuje; a ipak sigurno ništa ne može biti bolnije Gospodinovom milosrdnom srcu.

Koliko bih god bio zabrinut ako bi negdje u svom životu jedno od moje djece bilo ozbiljno uznemireno, nesretno ili neposlušno, ipak, bio bih beskrajno shrvaniji ako bih osjetio kako u tom trenutku to dijete ne može vjerovati da ću pomoći ili misli da mi je njegova dobrobit nevažna ili da je nesigurno u mojoj brizi.

U tom istom duhu, uvjeren sam da nitko od nas ne može cijeniti koliko duboko ranjava brižno srce Boga Oca ili njegovog Sina, Spasitelja svijeta, kada otkriju da ljudi ne osjećaju pouzdanje u njihovu brigu ili sigurnost u njihovim rukama ili povjerenje u njihove zapovijedi. Moji prijatelji, samo iz tog razloga imamo dužnost ohrabriti se!

Još jedan savjet o traženju Krista i mjere njegove punine dogodio se nakon što je Isus izveo čudo hranjenja 5000 ljudi s pet komada kruha i dvije ribe (vidi Matej 14:13–21). (Usput, ne brinite se da će Kristu ponestati čuda da vam pomogne. »Dosta[tna]… je [njegova] milost« [2 Korinćanima 12:9]. To je duhovna, vječna lekcija ovog čuda. On ima dovoljno blagoslova za sve s nekoliko košara punih ostataka! Budite vjerni i uživajte u njegovoj ponudi »kruh[a] života«![Ivan 6:35])

Nakon što je Isus nahranio mnoštvo, poslao ih je kućama i uputio svoje učenike u ribarski brod da pređu na drugu stranu Galilejskog mora. Zatim se »uspe… na goru, u samoću, da se moli« (Matej 14:23).

Kad su učenici krenuli u svojem brodu, bilo je predvečerje i noć je bila olujna. Vjetrovi su vjerojatno bili snažni od početka. Zbog vjetrova, ovi ljudi vjerojatno nisu ni podignuli jedra, već su se trudili samo s veslima – i to je sigurno bio trud.

Znamo to zato što su do »četvrte noćne straže« (Matej 14:25) – negdje između 3 i 6 sati ujutro – prešli tek nekoliko kilometara (vidi Ivan 6:19). Do tada je brod bio uhvaćen u zaista žestoku oluju.

Ali, kao i uvijek, Krist je bdio nad njima. Vidjevši njihovu nevolju, Spasitelj je jednostavno krenuo najizravnijim putem do njihovog broda, hodajući preko valova da im pomogne.

U njihovom trenutku velike krajnosti, učenici su pogledali i vidjeli u tami ovo čudo u lepršavom ogrtaču kako dolazi prema njima po morskim vrhovima. Zavapili su prestravljeni tim prizorom, misleći kako je to bila utvara na morskim valovima. Tada je, kroz oluju i tamu – kada se more činilo tako velikim, a njihov se brod činio tako malim – došao krajnji i umirujući glas mira od njihovog Učitelja: »Ja sam, ne bojte se!« (Matej 14:27)

Ovaj svetopisamski zapis podsjeća nas da nas, u dolasku Kristu, traženju njegove punine, ili u njegovom dolasku nama da nam donese tu puninu, prvi korak može ispuniti nečim veoma sličnim čistoj stravi. Ne bi trebalo biti tako, ali ponekad jest. Jedna od velikih ironija evanđelja jest da je sami izvor pomoći i sigurnosti koji nam se nudi ono od čega bismo mogli, u našoj smrtnoj kratkovidnosti, pobjeći.

Iz kojeg god razloga, vidio sam kako istraživači bježe od krštenja. Vidio sam kako starješine bježe od poziva na misiju. Vidio sam kako zaljubljeni bježe od braka. Vidio sam kako članovi bježe od izazovnih poziva. I vidio sam kako ljudi bježe od svojeg članstva u Crkvi.

Prečesto bježimo baš od onih stvari koje će nas spasiti i utješiti. Prečesto vidimo obveze u evanđelju kao nešto čega se treba bojati i onda odbaciti.

Starješina James E. Talmage (1862. – 1933.) rekao je: »U svaki odrasli ljudski život dolaze iskustva poput bitke putnika bacanih olujom protiv suprotnih vjetrova i prijetećeg mora; često noć borbe i opasnosti daleko uznapreduje prije nego što se pojavi pomoć; a tada je, prečesto, spasonosna pomoć zamijenjena za veću stravu. [Ali,] kao što je došao [ovim učenicima] posred uzburkanih voda, tako dolazi svima koji se muče u vjeri, glas Izbavitelja – ‘Ja sam, ne bojte se!’«¹

Divna stvar u vezi ovog poziva da primimo Spasitelja, dođemo k njemu i tražimo puninu njegove veličine, jest da svatko to može učiniti. To ne znači da svatko koga poznajete želi obdržavati zapovijedi, ili da će svatko na koga naiđete obdržavati zapovijedi. Ali to znači da je moguće obdržavati zapovijedi bez nekog posebnog dara ili baštine namijenjene za to.

Iskreno se molim za vjeru koja je »blistava, sjajna, čista i snažna« da će Krist »biti uveden u svaki kvadratni centimetar [naše] kulture«² te da će veličina Kristova biti u punoj mjeri u našem životu (vidi Efežanima 4:13).

Život će vam pružiti izazove. Teškoće će doći. Tuge će pogađati. Voljeni će umirati. Stoga, kamo god idete, uputite se najprije prema Isusu Kristu. Sjetite se da njegova patnja i Uskrsnuće omogućuju našu pobjedu nad teškoćama i smrću. Sklopite svoje saveze s njim i obdržavajte ih dok putujete dalje.

U svoj svojoj slabosti, koju spremno priznajem, čeznem za tim da ostvarimo »mjer[u] punine veličine Kristove«. Želim doći k njemu. Želim, ako je moguće, da on dođe k meni. I zaista želim taj blagoslov za sve vas.