Ti čuj s neba

Jedan od najdragocjenijih darova koje su mi roditelji iznijeli tijekom svojeg djetinjstva, bila je njihova ljubav za hram. Njihova želja da štuju u domu Gospodnjem bila je stalna i nikada se nije kolebala, unatoč dalekoj udaljenosti i visokoj cijeni putovanja do najbližeg hrama.

Krajem 80-ih, tijekom renovacije hrama Bern u Švicarskoj, naša je obitelj putovala u Frankfurt u Njemačkoj. Još se jasno sjećam dana kada smo stigli u hram. Imao sam samo devet godina i iako smo moj brat i ja mnogo puta pratili svoje roditelje u hram, ovo je iskustvo bilo drugačije za mene. Kada smo zakoračili u primanje smještaja posjetiteljima, osjetio sam osjećaj radosti i pripadnosti kakav nikad prije nisam iskusio. Sjećam se sjedenja tamo s osjećajem koji mi je bio nov, preplavljen prihvaćanjem ljubavi. Sjećam se kako je mi je majka objasnila da je te osjećaje dao Duh Gospodnji koji mi je svjedočio da sam u njegovu svetom domu. Iako to tada nisam u potpunosti razumio, bilo mi je jasno da je ono što sam osjećao bio osobni dar od Gospodina.

U 10. stoljeću pr. Kr., nakon mnogih naraštaja, narod Izraelov konačno je izgradio hram Gospodinu. U knjizi o kraljevima zabilježena je molitva posvećenja koju je izrekao kralj Salomon. Kralj je sabrao narod da priredi svečanost posvećenja i gozbu Gospodinu. Nakon postavljanja Kovčega saveza u »Svetinju nad svetinjama«¹, oblak se spustio na hram i »slava Jahvina ispuni Dom Božji«². Kao i za njihove očeve koji su putovali pustinjom, Gospodin je svojem narodu nudio jasno očitovanje svoje nazočnosti u hramu³. Gospod nije napravio razliku između privremenog šatora od tkanine i dragocjenog od kamena; oba je prihvatio jer su predstavljali najbolju žrtvu koju je narod mogao prinijeti u to vrijeme.

Kao dio molitve posvećenja, kralj Salomon nekoliko puta moli da »usliši molitvu sluge svoga«⁴ i da usliši njegov narod kad se god pokaje i okrene prema njegovoj kući. Dok se Salomon moli, zna da hram ne blagoslivlja samo ljude i narode, već i pojedince i obitelji te stoga nadodaje: »ako koji čovjek… osjeti tjeskobu svoga srca pa upravi molitvu ili prošnju te raširi ruke prema ovom Hramu, ti čuj s neba, s mjesta gdje prebivaš, i oprosti i postupi; vrati svakome čovjeku prema putu njegovu, jer ti poznaješ srce njegovo«⁵

Tijekom godina osobna radost i ljubav koje sam osjetio toga dana u Frankfurtu, narasle su u spoznaju i veće razumijevanje našeg Oca na Nebu te su mi pružile blagoslove doživljavanja njegove ljubavi i prilagođenog savjeta. U hramu sam spoznao da Gospodin zna »tjeskobu moga srca« i da me čuje kada se s vjerom okrenem hramu. Još jedna stvar koju sam naučio jest da izgradnja osobnog odnosa s Kristom i spoznaje Krista u hramu zahtijeva žrtvu, vjeru i želju. Riječima starješine Bednara: »Postoji razlika između članova koji dolaze u crkvu i plaćaju desetinu, a povremeno žure u hram kako bi prošli kroz zasjedanje te onih članova koji vjerno i dosljedno služe u hramu.«⁶

Predsjednik Nelson također je dodao: »Izgradnja i održavanje hramova možda neće promijeniti vaš život, no provođenje vašeg vremena u hramu zasigurno hoće«⁷. Otkrijmo svi tu radost štovanja u njegovu svetom domu gdje Bog poznaje »tjeskobu (našeg) srca«⁵ i gdje će uslišat naše molitve⁴.