Krotkost žene kanaanske

U Mateju 14 učimo da je Spasitelj bio svjestan smrti Ivana Krstitelja kojem je bila odsječena glava na nagovor Herodijade. Nakon spoznaje o smrti svojeg rođaka, Isus se pokušao povući lađom prema »pustom mjestu, nasamo«, možda kako bi žalovao, no mnoštvo ga je ljudi slijedilo pješice (vidi Matej 14:13). U pokazivanju velike sućuti, Krist je proveo dan s ljudima pa čak i izveo jedno od svojih moćnih čuda, hraneći mnoštvo tisuća s pet kruhova i dvije ribe (vidi Matej 14:15–21).

Te je noći Spasitelj izveo drugo veliko čudo. Otišao je u goru »nasamo«, od svojih učenika, da se pomoli. Njegovi su se učenici ukrcali na lađu, koja je tada bila okružena Galilejskim morem, bacana valovima i vjetrom. »Isus dođe k njima, hodeći po moru«, potičući učenike da kažu: »Ti si uistinu Sin Božji.« (Vidi Matej 14:23–25, 33).

Isus je zatim otputovao prema sjeveru od Galileje do obala Tira i Sidona, koji su u današnjemu Libanonu. Zasigurno je tražio »počinak, osamu ili odgovarajuću priliku da poduči dvanaestoricu«, što mu je izmaklo.¹ Ondje »žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe i poviče: ‘Smiluj mi se, Jahve, sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta’« (Matej 15:22).

Slika

zemljopisna karta i slike Sidona i Tira

Ilustracija: Sidon, Balage Balogh

Kanaanka

Bilo je čudesno što je žena uopće prišla Isusu. Ona je bila Kanaanka, »poganskog rođenja«, pri čemu su Kanaanci bili »posebno ozloglašeni među Židovima«.² Pa ipak, njezina vjera u moć Isusa Krista i njezina ljubav prema njezinoj kćeri tjerali su je da preklinje Spasitelja za pomoć. Starješina James E. Talmage (1862. – 1933.) iz Zbora dvanaestorice apostola objasnio je: »Činjenica da se obratila Isusu kao Davidovu Sinu pokazuje njezino vjerovanje da je on Mesija Izraelov«.³

Iako znamo vrlo malo o ovoj poganoj majci, možemo pojmiti da je njezina vjera bila poput one drugih spomenutih žena u Novom zavjetu. Poput žene koja je imala »krvarenja« (Marko 5:25), Marije i Marte iz Betanije te Marije Magdalene, Kanaanka je stavila svoje cijelo povjerenje u Spasitelja. Imala je postojano i pouzdano razumijevanje tko je on.

U početku joj Isus nije odgovorio. Učenici su ga potaknuli da je otpravi jer ih je ona gnjavila, i oni su procijenili da je gnjavila i njega u njegovoj potrazi za tišinom.⁴

Naposljetku, Isus je odgovorio. Objašnjavajući svoju prethodnu tišinu, rekao je: »Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova« (Matej 15:24).

Spasiteljeva izjava još više iznenađuje jer je ta poganka došla tražeći blagoslov za svoju kćer. Ona nije bila žena iz Izraela, no nekako je znala da je Isus Krist Mesija, Kralj. I iako je jasno rekao da je njegovo poslanje bilo Židovima u Izraelu, žena je imala vjeru da će on iscijeliti njezinu kćer. U krotkosti, pala je pred njegove noge priznavajući njegovo kraljevsko veličanstvo i moć (vidi Marko 7:25), »pade pred njim ničice« i ponovno je preklinjala: »Gospodine, pomozi mi« (Matej 15:25).

U odgovoru koji se čini oštrim suvremenim učenicima, Isus je odgovorio: »Nije pravo uzeti djeci kruh i baciti ga psićima« (Matej 15:26). Biblijski učenjaci objasnili su da su u ovoj analogiji »djeca« Židovi, a »psi« pogani.

Drugim riječima, Kristova je primarna obveza bila prema Židovima. Trebao ih je nahraniti – ili prvo njima dati evanđelje – a zatim će oni nahraniti ili podučiti ostatak svijeta. Starješina Talmage objasnio je: »Riječi, koliko god one oštro zvučale nama, ona je shvatila u duhu Gospodinove nakane… Žena se zasigurno nije uvrijedila prilikom usporedbe.«⁵

Ponovno, odgovor je ove dobre žene dirljiv, čudesan i krotak: »Jest, Gospodine… jer i psići jedu mrvice što padaju sa stola njihovih gospodara« (Matej 15:27).

Ta žena ispunjena vjerom nije bila pokolebana. Umjesto da odabere uvredu, odabrala je vjeru. Njezin je odgovor izraz nade čak i u mrvicama. Kako je čudesna vjera vjerovati da će mrvica sa Spasiteljeva stola biti dovoljna da prevlada sve što je mučilo njezinu kćer. Odgovor ove vjerne majke pokazuje poniznost i krotkost.

Starješina David A. Bednar iz Zbora dvanaestorice apostola objasnio je da je krotkost »snažna, ne slaba; aktivna, ne pasivna; odvažna, ne plašljiva«.⁶ Kanaanka je doista bila snažna, aktivna i odvažna izjavljujući svoju vjeru da će čak i jedan zalogaj Spasiteljeve moći biti dovoljan.

Slika

ploča s mrvicama

Naposljetku, Isus Krist odgovorio je osnažujućim i poznatim odgovorom: »O ženo, velika je tvoja vjera. Neka ti bude kako želiš!« Ovaj prikaz da on cijeni i prihvaća svakoga od nas na našem putovanju da dođemo k njemu nastavljen je u svetopisamskom zapisu uvjerenjem da »istoga časa ozdravi njezina kći« (Matej 15:28).

Starješina je Talmage komentirao: »Ženina pohvalna ustrajnost temeljila se na vjeri koja prevladava očite prepreke i ustraje čak i pod obeshrabrenjem«.⁷

Ta vrsta trajne vjere u Isusa Krista upravo je ono što nam je naš voljeni prorok, predsjednik Russell M. Nelson, savjetovao da razvijemo: »Vjera u Isusa Krista najveća je moć dostupna nama u ovom životu. Sve je moguće onima koji vjeruju.«⁸

Slavim ženu kanaansku koja je bila snažna, aktivna, hrabra i ustrajna u iskazu svoje vjere u Isusa Krista kao Spasitelja, Mesiju i Kralja. Ona je primjer vjere i krotkosti iz Novog zavjeta koji se traže od svih učenika Isusa Krista. Nepokolebano, ustrajno tražimo takvu vjeru u »veliki[og] svećenik[a] budući dobara« (Hebrejima 9:11).