Ostavljajući svakodnevnu kulturu iza sebe kako bi pronašli »um Kristov«

Unatoč danima čudesa i prilagođenom podučavanju, Isus pronalazi svoje učenike kako se prepiču. Nedugo prije, Petar, Jakov i Ivan prihvaćaju Isusov poziv da mu se pridruže na visokoj gori gdje zajedno vide Mojsija i Iliju dok je Isus preobražen pred njima. Isus i ovi odabrani učenici spustili su se s planine u kaos, otkrivajući da drugi učenici nisu mogli udijeliti molbu gorljivom ocu da iscijele njegova sina koji propada. Nakon što je uvjerio oca, Isus iscjeljuje dječaka i zatim, kasnije, osobno uvjerava svoje učenike da mogu učiniti isto ako se potpunije posvete »molitv[i]«¹.

Nakon svega toga, nakon što su putovali zajedno u Galileji i stigli u Kafarnaum, Isus upita svoje učenike: »O čemu ste putem raspravljali?«² Trgnuti iz sitničavih prepiska kako bi se suočili s čudesnim Sinom Čovječjim, učenici bez riječi ne mogu ni šapnuti svoju temu bezumne rasprave: naime, »Tko je najveći«³.

Iako su s Isusom, ovi učenici ne uspijevaju živjeti njegove misli ili odražavati njegove postupke. Bez ukora, Isus mirno sjedne, poziva dvanaestoricu k sebi i objašnjava: »Tko želi biti prvi, neka bude zadnji od sviju i sluga svima«⁴. Putem, ono što se kvalificirano kao »najveće« činilo se jasnim, ili barem dovoljno jasnim da povuče vjerne učenike koji su slijedili Isusa u istu raspravu o pravu na vladanje koja je mučila Josipovu braću, Lamana i Lemuela te mnoge druge u Svetim pismima i svakodnevnom životu⁵. No kako Isus usredotočuje svoje svjetlo na njihovu raspravu, izrazi se mijenjaju. Ono što se činilo važnim više nije važno, a ono što je bilo nevidljivo iznenada sjaji.

Govoreći Korinćanima, Pavao potvrđuje da se »vjera ne oslanja… mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta, osuđenih na propast… nego na Božju snagu«⁶. Kao pristaše obnovljenog evanđelja Isusa Krista, razumijemo da »svijet« nije sam po sebi problem. Svetci posljednjih dana prigrle »svu istinu koju Bog prenosi svojoj djeci, bilo da je naučena u znanstvenom laboratoriju ili primljena izravnom objavom od njega«⁷. Prema 13. članku vjere i Pavlovom naputku, mi i vjerujemo i nadamo se »svemu«.

Međutim, Isusov razgovor s njegovim učenicima pokazuje da se moramo odvojiti od prirodnih pretpostavki kako bi dopustili da nas on poduči o novim načinima bivanja, novoj kulturi. »Zemaljski čovjek«, objašnjava Pavao, »ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može niti upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati. (…) Jer: ʻTko je upoznao misao Gospodnju da ga može poučiti?ʼ Ali mi posjedujemo Kristovu misao«⁸.

Svakog naraštaja imamo živuće proroke da nas vode i podučavaju kako odvajati naše umove od svakodnevnog i »imati misao Kristovu«. Naš živući prorok danas, predsjednik Russell M. Nelson, čini upravo to. Oni koji ga slušaju i primjenjuju njegov savjet pronaći će da su srušili ograničavajuće stavove i razvili Kristov um dok postaju mirotvorci⁹, održavaju duhovni zamah¹⁰, odvoje vremena za Gospodina¹¹, pohađaju hram¹², dopuste Bogu da prevladav u njihovim životima¹³, čuju ga¹⁴, pokaju se¹⁵, traže i prime objavu¹⁶, i »misl[e] celestijalno« (što uistinu »znači biti duhovne naravi«)¹⁷. Pronalazimo sadašnjost sebe i uma dok se uključujemo u djelo spasenja i uzvišenja spoznavši i ljubeći Isusa Krista, skrbeći za potrebe drugih, pozivajući sve da prime evanđelje Isusa Krista i čineći djelo ujedinjenja sve Božje djece za vječnost.