5. poglavlje

Vjera i pokajanje

»Ono što trebamo u Crkvi, kao i izvan nje, jest pokajanje. Trebamo više vjere i više predanosti za služenje Gospodinu.«

Iz života Josepha Fieldinga Smitha

Predsjednik Joseph Fielding Smith je podučio: »Oprost grijeha dolazi kroz vjeru i iskreno pokajanje.«¹ Rekao je da je »neophodno ne samo da vjerujemo, već da se pokajemo«, i također je podučio da ćemo, kada vršimo dobra djela u vjeri do svršetka, »primiti nagradu vjernih i mjesto u celestijalnom kraljevstvu Božjem«.² Sa željom da svi ljudi prime ovu nagradu, on je svjedočio o Isusu Kristu i propovijedao pokajanje kroz svoje službeništvo.

Na početku svoje službe kao apostol, rekao je: »Razmišljao sam o tome da je moje poslanje, s obzirom da sam primio takav utisak, barem tako mislim, po Duhu Gospodnjem na mojim putovanjima po okolima Siona, reći ljudima kako je sada dan za pokajanje i pozvati svece posljednjih dana da se sjete svojih saveza, obećanja koja su sklopili s Gospodinom, da obdržavaju njegove zapovijedi, slijede naučavanja i upute starješina Izraelovih – proroka Božjih – kako su zapisani u ovim Svetim pismima. U svemu trebamo kročiti ponizno i obazrivo pred Gospodinom kako bismo mogli biti blagoslovljeni i vođeni Svetim Duhom. Mislim da je ovo doba upozorenja. Vrijeme upozorenja traje od dana kada je prorok primio očitovanje s nebesa da evanđelje treba biti obnovljeno.«³

Na sakramentalnom sastanku jedne nedjelje, predsjednik Smith rekao je zajednici zašto je govorio glasom upozorenja. Njegov sin Joseph, koji je prisustvovao sastanku, kasnije je napisao: »Jasno se sjećam nekih komentara koje je [moj otac] rekao tom prigodom. ‘Tko je vaš prijatelj, ili tko vas najviše voli?’ pitao je zajednicu. ‘Osoba koja vam kaže da je sve dobro u Sionu, da je blagostanje iza ugla ili osoba koja vas upozorava na nevolje i teškoće koje su obećane osim ako se živi prema načelima evanđelja? Želim da znate da ja volim članove Crkve, i ne želim da nitko od njih uperi optužujući prst u mene kada prođemo iza vela smrtnog postojanja i kaže: »Da si me samo upozorio ne bih bio u ovakvoj situaciji.« I stoga dižem glas upozorenja s nadom da moja braća i sestre mogu biti pripremljena za kraljevstvo slave.’«⁴

Predsjednik Joseph Fielding Smith iznio je svoje razloge za pozivanje svetaca posljednjih dana na pokajanje: »Ja volim članove Crkve.«

Oni koji su blisko surađivali s predsjednikom Smithom vidjeli su da iza njegovih strogih upozorenja stoji čovjek ispunjen blagom brižnošću za ljude koji su se borili s grijehom. Starješina Francis Gibbons, koji je služio kao tajnik Prvom predsjedništvu, često je prisustvovao kada je predsjednik Smith razmatrao pitanja crkvene discipline. Starješina Gibbons se prisjetio: »Njegove su odluke uvijek bile donesene u dobroti i ljubavi, i s najširim opsegom milosti koju okolnosti mogu opravdati. Nije bilo neuobičajeno da kaže kada je čuo za okolnosti teškog slučaja: ‘Zašto ?’ To nije rečeno optužujućim tonom ili osuđivački, već s tugom i žaljenjem«⁵ Predsjednik Spencer Kimball, koji je služio s predsjednikom Smithom kao član Zbora dvanaestorice apostola, rekao je: »Mnogo smo puta rekli budući da će Dvanaestorica biti suci Izraela, svatko bi od nas bio sretan pasti u njegove ruke, jer njegov će sud biti dobrodušan, milostiv, pravedan i svet.«⁶ Kada je predsjednik Smith zaređivao biskupe, često bi savjetovao: »Upamtite, svi imaju slabosti, i postoji barem dvije strane svake priče. Ako pogriješite u prosudbi, pobrinite se da pogriješite na stranu ljubavi i milosrđa.«⁷

Naučavanja Josepha Fieldinga Smitha

Prvo načelo evanđelja je vjera u Gospodina Isusa Krista.

Naša je vjera usredotočena na Gospodina Isusa Krista, a kroz njega u Oca. Mi vjerujemo u Krista, prihvaćamo ga kao Sina Božjega, i uzeli smo na sebe njegovo ime u vodama krštenja.⁸

Neka naša najvažnija spoznaja bude, sada i za svagda, da Isus jest Krist, Sin živoga Boga koji je došao na svijet položiti svoj život kako bismo mi mogli živjeti. To je istina, i ona je temelj. Na tome je izgrađena naša vjera. Ona ne može biti uništena. Moramo prionuti uz ovo naučavanje unatoč naučavanjima svijeta i shvaćanjima ljudi; jer to je vrhunac, to je presudno za naše spasenje. Gospodin nas je otkupio svojom krvlju, dao nam je spasenje, pod uvjetom – i postoji ovaj uvjet koji ne smijemo zaboraviti – da poštujemo njegove zapovijedi, i uvijek ga se spominjemo. Ako ćemo to činiti, tada ćemo biti spašeni, dok će ideje i ludosti ljudi iščeznuti sa zemlje.⁹

Vjerom dolazimo do Boga. Ako ne vjerujemo u Gospodina Isusa Krista, ako nemamo vjere u njega ili u njegovo pomirenje, ne bismo bili skloni obraćati pažnju na njegove zapovijedi. Zbog toga što imamo tu vjeru dovedeni smo u sklad s njegovom istinom i imamo želju u svojim srcima da mu služimo…

Prvo načelo evanđelja je vjera u Gospodina Isusa Krista, i naravno da nećemo imati vjeru u Gospodina Isusa Krista bez vjere u njegovog Oca. Tada, ako imamo vjeru u Boga Oca i Sina, i vođeni smo, kao što bismo trebali biti, Duhom Svetim, imat ćemo vjeru u sluge Gospodnje kroz koje je govorio.¹⁰

Vjera znači djelovanje.

»Vjera je aktivirajući uzrok svakog djelovanja.« [Lectures on Faith, 1. lekcija.] Ako zastanete kako biste to razmotrili na trenutak, mislim da ćete se složiti kako je to apsolutno istinito za vremenite stvari kao i za duhovne. To je točno za nas u našim djelima, kao i u Božjim djelima…

»Vjera [je] mrtva bez djela« [Jakovljeva 2:26] – drugim riječima, ne postoji. Mislim da je ono što je Jakov rekao jasno znači: »Pokaži mi svoju vjeru bez djela, i ništa se neće dogoditi; ali ja ću ti pokazati svoju vjeru svojim djelima, i nešto će se ostvariti.« [Vidi Jakovljeva 2:18.] Vjera znači djelovanje… Vjera je, stoga, snažnija od uvjerenja…

Vjera je dar od Boga. Svaka dobra stvar je dar od Boga. To je naučavanje iz Pisama kako je navedeno u 11. poglavlju poslanice Hebrejima – poglavlje koje je vrlo profinjena disertacija o vjeri – [i] iz objava koje nam je Gospod dao u knjizi Nauk i savezi, i u drugim Pismima. Vjera se ne može steći nedjelovanjem ili kroz ravnodušno ili pasivno uvjerenje. Sama želja da steknemo vjeru neće donijeti vjeru ništa više nego što će želja da budemo vješti u glazbi ili slikarstvu donijeti izvrsnost u tim stvarima bez razumnog djelovanja. Tu nastaje naš problem. Mi primamo svjedočanstvo evanđelja, vjerujemo u Josepha Smitha, vjerujemo u Isusa Krista, vjerujemo u načela evanđelja, ali koliko nastojimo raditi na tome?…

Ako želimo imati živu, trajnu vjeru, moramo biti aktivni u izvršavanju svake dužnosti kao članovi ove Crkve…

O, da imamo vjeru kakvu je očitovao Nefi! Pročitajte u 17. poglavlju 1. ija gdje su mu se njegova braća suprotstavila i ismijavala jer je namjeravao izgraditi brod, govoreći:

»Naš brat je bezuman, misli, naime, da može sagraditi lađu. Da, misli da može preploviti ove velike vode.« [1. i 17:17.]

Nefi im je odgovorio:

»Zapovijedi li mi Bog da učinim bilo što, to ću moći učiniti. Zapovjedi li mi da reknem ovoj vodi: Budi zemljom, bit će zemlja. I reknem li to, to će se i zbiti.« [1. i 17:50.]

To je bila njegova vjera.¹¹

Ne krećemo se u području gledanja, kao što smo to činili prije nego što smo došli na ovaj svijet, već Gospodin očekuje da se krećemo po vjeri [vidi 2. inćanima 5:7]; i krećući se po vjeri primit ćemo nagradu pravednih, ako prionemo uz one zapovijedi koje su nam dane za naše spasenje.¹²

Osim ako čovjek ne prione uz nauk i kroči u vjeri, prihvaćajući istinu i slijedeći zapovijedi kako su one dane, bit će mu nemoguće primiti vječni život, bez obzira koliko govorio svojim usnama da Isus jest Krist, ili vjerovao da ga je Otac poslao u svijet za otkupljenje čovjeka. Stoga je Jakov u pravu kada kaže da đavli »vjeruju i – dršću« [vidi Jakovljeva 2:19].¹³

Pokajanje je drugo načelo evanđelja i presudno je za naše spasenje i uzvišenje.

Pokajanje je drugo temeljno načelo evanđelja i izdanak je vjere.¹⁴

Ono što trebamo u Crkvi, kao i izvan nje, jest pokajanje. Trebamo više vjere i više predanosti za služenje Gospodinu.¹⁵

Je li istina da neki među nama misle kako nije važno što griješimo dokle god se ne radi o teškom grijehu, smrtnom grijehu, da ćemo ipak biti spašeni u Božjem kraljevstvu? Nefi je vidio naše doba. Rekao je da će ljudi govoriti to [vidi 2. i 28:7–9]. Ali ja vam kažem, ne možemo se okrenuti s puta istine i pravednosti i zadržati vodstvo Duha Gospodnjeg.¹⁶

U Sionu nema mjesta za hotimičnog grešnika. Ima mjesta za raskajanog grešnika, za čovjeka koji se okreće od opačine i teži ka vječnom životu i svjetlu evanđelja. Ne bismo trebali gledati na grijeh ni s najmanjom mjerom popustljivosti, kao što ni Gospodin ne može, već kročiti čestito i savršeno pred Gospodinom.¹⁷

Ljudi mogu biti spašeni i uzvišeni u kraljevstvu Božjem samo u pravednosti; stoga se moramo pokajati od naših grijeha i kročiti u svjetlu jer Krist je u svjetlu [vidi 1. nova 1:7], da nas njegova krv može očistiti od svakog grijeha i da možemo biti u društvu Gospodnjem i primiti njegovu slavu i uzvišenje.¹⁸

Trebamo pokajanje i treba nam biti rečeno da se pokajemo.¹⁹

U načelu pokajanja, očituje se milosrđe Nebeskog Oca i Isusa Krista.

Pokajanje je jedan od najutješnijih i najsjajnijih načela koje se podučava u evanđelju. U ovom načelu očituje se milosrđe našeg Nebeskog Oca i njegovog Jedinorođenog Sina, Isusa Krista, možda snažnije nego u ijednom drugom načelu. Kako bi strašno bilo kada ne bi bilo oprosta grijeha i načina za otpust grijeha za one koji su ponizno raskajani! Možemo samo zamisliti užas koji bi nas preplavio kada bismo morali izdržati kaznu za naše grijehe zauvijek bez nade u bilo kakvo olakšanje. Kako se dolazi do tog olakšanja? Tko ga može dobiti?

Naš je Gospodin rekao:

»Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.

Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.« [Ivan 3:16–17; vidi i stihove 18–21.]

Da Otac nije poslao Isusa Krista u svijet, tada ne bi bilo otpusta od grijeha i ne bi moglo biti olakšanja od grijeha kroz pokajanje.²⁰

»Pokajanje je jedan od najutješnijih i najslavnijih načela koje se podučava u evanđelju.«

Kada bismo doista razumjeli i mogli osjetiti u najmanjoj mjeri ljubav i milostivu spremnost Isusa Krista da pati za naše grijehe, bili bismo voljni pokajati se od svih naših prijestupa i služiti mu.²¹

Pokajanje uključuje iskrenu patnju za grijeh i potpuno odvraćanje od grijeha.

Sveta pisma kažu:

»Prinosi žrtvu Gospodu, Bogu svojemu, u pravednosti, to jest srca skršena i duha raskajana«. [NiS 59:8.]

To znači pokajanje…

Pokajanje je, prema definiciji navedenoj u rječniku, iskreno žaljenje zbog grijeha sa samo-osudom, i potpuno odricanje od grijeha… Ne može doći do iskrenog pokajanja bez žaljenja i želje da budemo oslobođeni od grijeha.

Skrušenost je očitovanje skršena, ili ponizna duha zbog grijeha i iskreno shvaćanje opačine grijeha i ostvarenje milosrđa Božjeg udijeljenog raskajanom grešniku… Iz tog razloga Gospodin kaže, kako sam već citirao, da trebamo ponuditi žrtvu »u pravednosti, to jest srca skršena i duha raskajana«…

Pokajanje je dar od Boga… Nekim ljudima nije lako pokajati se, ali dar pokajanja i vjera bit će dani svakom čovjeku koji će ih tražiti.²²

Naučio sam iz vlastitog iskustva da kada se želite promijeniti, doista želite promijeniti, to možete učiniti. Naša savjest i Sveta pisma govore nam kako živjeti – i govore nam koje navike trebamo promijeniti za našu vječnu dobrobit i napredak.²³

Sada je vrijeme za pokajanje.

Bog neće spasiti svakog muškarca i ženu u celestijalnom kraljevstvu. Ako želite doći tamo, a imate nedostataka, ako činite grijehe, ako kršite zapovijedi Gospodnje i to znate, dobro je vrijeme da se upravo sada pokajete i promijenite, a ne da si umislite kako je to mala stvar i da će vam Gospodin oprostiti, svega nekoliko udaraca, samo mala kazna i da će nam biti oprošteno; možete biti izbačeni ako nastavite i ustrajete tim putem.²⁴

Odgađanje, kako se to može primijeniti na evanđeoska načela, krade vječni život, što je život u nazočnosti Oca i Sina. Postoje mnogi među nama, čak i članovi Crkve, koji smatraju da nema potrebe za žurbom u poštivanju načela evanđelja i obdržavanju zapovijedi…

Nemojmo zaboraviti riječi [Amulekove]: »Jer, gle, za ljude je ovaj život vrijeme priprave za susret s Bogom. Da, evo dan ovoga života za ljude je dan da obave djela svoja.

A eto, kao što vam prije kazah, budući imadoste tolika svjedočanstva, stoga vas usrdno molim da ne odgađate dan obraćenja svojega za svršetak. Jer kad prođe taj dan života što nam je udijeljen da se pripremimo za vječnost, gle, ne opravdamo li vrijeme svoje dok smo u ovomu životu, dolazi tad mrkla noć u kojoj se nikakvo djelo poduzeti ne može.

Ne možete reći: Kad prispijem do toga strašnoga trenutka, ja ću se tada obratiti, tada ću se Bogu svojemu vratiti. Ne, to ne možete reći, jer onaj isti duh koji bude posjedovao tijela vaša kad izlazite iz ovog života, taj će imat vlast da zaposjedne tijelo vaše u onom svijetu vječnosti.« [Alma 34:32–34.]²⁵

Dugujemo svijetu da podignemo glas upozorenja.

Gospodin želi da svi ljudi budu sretni – to je njegova svrha – ali ljudi odbijaju biti sretni i dovode se u bijedu, jer misle da su njihovi načini bolji od Božjih, a sve zbog sebičnosti, pohlepe i opačine koja je u njihovim srcima; a u tome je danas naša nevolja.²⁶

Iz opažanja koja smo imali putujući s jednog mjesta na drugo, a iz onoga što čitamo u novinama, neophodno dolazimo do zaključka da je danas pokajanje od grijeha izuzetno važno širom svijeta.²⁷

Nemojte misliti da smo dosegli stanje gdje stvari ne mogu biti gore. Bez pokajanja, pogoršat će se. Ja stoga izvikujem pokajanje ovom narodu, svecima posljednjih dana… i narodima zemaljskim posvuda.²⁸

Dugujemo to svijetu, da podignemo glas upozorenja, naročito članovima Crkve [vidi NiS 88:81].²⁹

Naša je dužnost paziti jedni na druge, štititi jedni druge, upozoriti jedne druge na opasnosti, podučavati jedni druge načelima evanđelja kraljevstva, i stati zajedno u ujedinjenoj fronti protiv grijeha svijeta.³⁰

Ne znam za ništa što je važnije ili potrebnije u ovo vrijeme od izvikivanja pokajanja, čak i među svecima posljednjih dana, i pozivam ih kao i one koji nisu članovi Crkve, da obrate pažnju na ove riječi našeg Otkupitelja. On je definitivno izjavio da ništa nečisto ne može ući u njegovu nazočnost. Samo oni koji dokažu da su vjerni i koji operu svoje haljine u njegovoj krvi kroz svoju vjeru i pokajanje – nitko drugi neće pronaći Božje kraljevstvo.³¹

»Gle, svi će narodi, plemena, jezici i puci u sigurnosti boraviti u Svecu Izraelovu, ako li se obrate.« [1. i 22:28.] A ja se molim da će se obratiti. Želim da borave sigurno. Želim da vjeruju u Sveca Izraelova, koji je došao na svijet i pomirio za naše grijehe, za grijehe cijelog čovječanstva, koji nam je dao otkupljenje od mrtvih, koji nam je obećao spasenje i otpust naših grijeha uz uvjet našeg pokajanja.

O, želim da cijelo čovječanstvo vjeruje u njega, štuje njega i njegovog Oca, i služi Gospodinu, našem Bogu, u ime Sina, a tada će doći mir, tada će pravednost prevladati, tada će Gospodin uspostaviti svoje kraljevstvo na zemlji.³²

Molim svijet da se pokaje i povjeruje u istinu, da dopusti svjetlu Kristovu da sjaji u njegovu životu, da obdržava svako dobro i istinito načelo koje ima, a zatim da tim istinama doda daljnje svjetlo i spoznaju koja je došla objavom u ovo doba. Molim ih da se pridruže Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana i požanju blagoslove evanđelja.

Molim članove Crkve da čine djela pravednosti, obdržavaju zapovijedi, traže Duha, vole Gospodina, na prvo mjesto u svojim životima stave stvari Božjeg kraljevstva, i tako postignu spasenje sa strahom i drhtanjem pred Gospodinom [vidi Filipljanima 2:12].³³

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

U dijelu »Iz života Josepha Fieldinga Smitha«, proučite komentare predsjednika Smitha o tome zašto je želio »di[ći] glas upozorenja«. Kako je poziv na pokajanje izraz ljubavi?
Što znači za vas da usredotočite svoju vjeru na Nebeskog Oca i Isusa Krista? (Vidi 1. odsjek.)
Zašto prava vjera uvijek vodi do djela? (Za neke primjere, vidi 2. odsjek.) Koji su neki načini na koje djelima pokazujemo svoju vjeru?
Kako je pokajanje »izdanak vjere«? (Vidi 3. odsjek.)
U tišini se osvrnite na vrijeme kada ste se pokajali te osjetili milosrđe i ljubav Nebeskog Oca i Isusa Krista (vidi 4. odsjek). Što možete učiniti kako biste podijelili svoju zahvalnost za Spasiteljevo pomirenje?
Zašto je pokajanje nemoguće »bez žaljenja i želje da budemo oslobođeni od grijeha«? (Vidi 5. odsjek.) Kako dva posljednja odlomka u 5. odsjeku mogu pružiti nadu nekome tko osjeća žaljenje zbog grijeha?
Na koje načine odgađanje »krade vječni život«? (Vidi 6. odsjek.) Koje su opasnosti odgađanja našeg pokajanja?
Dok proučavate 7. odsjek, razmotrite što znači »di[ći] glas upozorenja«. Kako možemo biti nježni i brižni u našim nastojanjima da upozorimo druge?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

Hebrejima 11:1–6; Mosija 4:1–3; Alma 34:17; Eter 12:4; Moroni 7:33–34; NiS 18:10–16; Članci vjere 1:4

Pomoć pri podučavanju

»Stoga je učenik taj koji mora djelovati. Kada učitelj preuzme glavnu ulogu, on postaje zvijezda predstave, samo on govori i preuzima u potpunosti sve aktivnosti, te je gotovo sigurno da se upliće u proces učenja polaznika razreda« (Asahel Woodruff, Teaching the Gospel [1962], 37; u djelu Virginie Pearce, »The Ordinary Classroom – A Powerful Place for Steady and Continued Growth«, Ensign, studeni 1996, 12).