Čekati Gospodina

Moja ljubljena braćo i sestre, svi smo revni – nitko više od mene – čuti završne riječi našega voljenog proroka, predsjednika Russella M. Nelsona. Ovo je bio čudesan sabor, ali bolest COVID-19 već nam je drugi puta promijenila naše tradicionalne procedure. Toliko smo umorni od ove zaraze da se osjećamo kao da si želimo počupati kosu. I očito, neka od moje braće već su poduzela taj korak. Molim vas, znajte da se stalno molimo za one koji su na bilo koji način zahvaćeni, posebice za one koji su izgubili svoje voljene. Svi se slažemo da se ovo odvija već predugo.

Koliko dugo čekamo na rasterećenje teškoća koje su došle na nas? Što je s ustrajnošću u osobnim kušnjama dok čekamo i čekamo te se čini da pomoć tako sporo dolazi? Zašto odgađanje kada se bremena čine preteška za nositi?

Dok postavljamo ova pitanja, možemo, ako pokušamo, čuti vapaj druge osobe kako odjekuje iz prohladno vlažne, mračne tamnice tijekom jedne od najhladnijih zima do tada zabilježenih na tom mjestu.

»O Bože, gdje si?« čujemo iz dubina zatvora Liberty. »I gdje je pokrov što prekriva skrovište tvoje? Koliko će se dugo ruka tvoja zadržavati?«¹ Koliko dugo, o Gospode, koliko dugo?

Dakle nismo prvi niti ćemo biti posljednji koji ćemo postavljati takva pitanja kada se tuge sruče na nas ili se bol u našem srcu nastavlja. Sada ne govorim o pandemijama ili tamnicama, već o vama, vašoj obitelji i vašim bližnjima koji se suočavaju s raznim takvim izazovima. Govorim o žudnji mnogih koji bi htjeli biti vjenčani, a nisu ili koji su vjenčani i žele da im je odnos malo više celestijalan. Govorim o onima koji se trebaju nositi s neželjenom pojavom ozbiljnoga zdravstvenog stanja – možda neizlječivog – ili koji se suočavaju s doživotnom bitkom protiv genetičke mane za koju nema lijeka. Govorim o stalnoj borbi s emocionalnim i mentalnim zdravstvenim izazovima koji snažno pritišću dušu tako mnogih koji pate s njima te srce onih koji ih vole i pate s njima. Govorim o siromašnima za koje nam je Spasitelj rekao da ih nikada ne zaboravimo i govorim o vama koji čekate na povratak djeteta, bez obzira na dob, koje je odabralo put drugačiji od onog za koji ste se molili da će odabrati.

Nadalje, priznajem da čak i ovaj dugačak popis onoga na što bismo mogli osobno čekati nije pokušaj da se pokriju velike ekonomske, političke i društvene bojazni koje nam kolektivno prkose. Naš Otac na Nebu jasno očekuje od nas da rješavamo ova tegobna javna pitanja kao i ona osobna, ali bit će trenutaka u našem životu kada čak i naše najbolje duhovno nastojanje te iskrene, zaklinjajuće molitve neće rađati pobjedama za kojima smo žudjeli, što god to bilo po pitanju velikih globalnih tema ili malih osobnih. Stoga, dok zajedno radimo i čekamo na odgovore na neke od naših molitava, nudim vam svoje apostolsko obećanje da ih se čuje i uslišava, iako vjerojatno ne u trenutku ili na način na koji smo to htjeli. No uvijek ih se uslišava u trenutku i na način na koji svemogući i vječno samilosni roditelj treba odgovoriti na njih. Moja ljubljena braćo i sestre, molim vas shvatite da onaj koji nikada ne spava niti drijema² brine za sreću i konačno uzvišenje svoje djece više od svega drugog što božansko biće ima za činiti. On je čista ljubav, slavno personificirana, a ime mu je Milosrdni Otac.

»Pa, ako je to tako«, mogli biste reći, »ne bi li njegova ljubav i milosrđe jednostavno trebali razdvojiti naša osobna Crvena mora i dopustiti nam da pokročimo kroz naše nevolje po suhom? Ne bi li on trebao poslati galebove 21. stoljeća da dolete od nekuda i požderu sve naše dosadne zrikavce 21. stoljeća?«

Odgovor je na takva pitanja: »Da, Bog može momentalno pružiti čudesa, no prije ili kasnije učimo da su vremena i razdoblja našega smrtnog putovanja njegova i samo njegova za usmjeravanje.« On upravlja tim kalendarom za svakoga od nas pojedinačno. Za svaku nemoćnu osobu koja je momentalno iscijeljena dok čeka na ulazak u ribnjak Bethesda,³ netko će drugi provesti 40 godina u pustinji čekajući ulazak u obećanu zemlju.⁴ Za svakog Nefija i Lehija božanski zaštićene rasplamsanom vatrom zbog njihove vjere,⁵ imamo Abinadija koji je spaljen na lomači rasplamsale vatre zbog svoje.⁶ I sjećamo se da je onaj isti Ilija koji je u hipu zazvao dolje oganj s neba da donese osvjedočenje protiv Baalovih svećenika⁷ taj isti Ilija koji je ustrajao kroz razdoblje tijekom kojega godinama nije bilo kiše i koji je, neko vrijeme, bio hranjen oskudnom opskrbom koja se mogla donijeti gavranovim kandžama.⁸ Po mojoj procjeni, to nije moglo biti išta što bismo nazvali »happy meal«.

Poanta? Poanta je u tome da vjera znači uzdati se u Boga u dobrim i lošim vremenima, čak i ako to uključuje nešto patnje dok ne vidimo njegovu ruku objavljenu za nas.⁹ To može biti teško u suvremenom svijetu kada su mnogi počeli vjerovati da je najveće dobro u životu izbjeći svu patnju, da nitko nikada ne bi trebao patiti radi ičega.¹⁰ No to nas uvjerenje nikada neće dovesti »k mjeri punine veličine Kristove«.¹¹

Uz isprike starješini Nealu A. Maxwellu što sam se usudio prilagoditi i proširiti nešto što je on jednom rekao, i ja predlažem da »život osobe… ne može biti ispunjen vjerom i slobodan od stresa«. Jednostavno ne djeluje kada »prostodušno klizimo kroz život«, govoreći dok ispijamo još čašu limunade: »Gospodine, daj mi sve svoje poizbor vrline, ali zasigurno ne tugu ni bol ni oprečnost. Molim te, nemoj dopustiti da sam ikome odbojan ili da me itko izda, a povrh svega, nemoj dopustiti da se ikada osjećam kao da ste me ti ili oni koje volim napustili. Zapravo Gospodine, pripazi da me sačuvaš od svih iskustava koja su tebe učinila božanskim. I tada, kada gadna pokliznuća svih drugih budu gotova, molim te, dopusti mi doći i boraviti s tobom gdje se mogu hvastati time koliko su slične naše jakosti i naše osobnosti dok plutam na svojem oblaku udobnog kršćanstva.«¹²

Moja ljubljena braćo i sestre, kršćanstvo je utješno, no često nije udobno. Put do svetosti i sreće ovdje i nakon ovog života dugačak je i ponekada stjenovit. Potrebno je vrijeme i ustrajnost da se njime hoda. No, naravno, nagrada je za vršenje toga monumentalna. Ova se istina naučava jasno i uvjerljivo u 32. poglavlju Alme u Mormonovoj knjizi. Tamo ovaj sjajan veliki svećenik naučava da, ako Božja riječ bude posađena u naše srce poput običnog sjemena, i ako nam je dovoljno stalo da ga zalijevamo, plijevimo, njegujemo i potičemo, ono će – u budućnosti – roditi plodom »koji je najdragocjeniji… slađi od svega što je slatko«, a blagovanje tog ploda vodi do stanja kada više nema žeđi ni gladi.¹³

Mnoge se lekcije naučavaju u ovom čudesnom poglavlju, no u srži svih njih nalazi se aksiom da sjeme treba biti njegovano i mi moramo čekati da ono sazrije; mi »iščekuj[emo] s okom vjere plod nje[gov]«.¹⁴ Naša žetva, kaže Alma, dolazi »uskoro«.¹⁵ Nije ni čudo što on zaključuje svoju čudesnu poduku ponavljajući tri puta poziv na marljivost i strpljenje u njegovanju Božje riječi u našem srcu, »čekajući«, kao što on kaže, s »dugotrpno[šću] (…) da vam stablo urodi plodom«.¹⁶

COVID i rak, sumnja i očaj, financijska nevolja i obiteljske kušnje. Kada će ova bremena biti uklonjena? Odgovor je: »uskoro«.¹⁷ Bilo da je to kratko razdoblje ili dugačko, to nije uvijek na nama za reći, ali po Božjoj će milosti blagoslovi doći onima koji se čvrsto drže evanđelja Isusa Krista. To je pitanje davno riješeno u vrlo privatnom vrtu i na vrlo javnom brdu u Jeruzalemu.

Dok sada slušamo našega voljenog proroka kako zatvara ovaj sabor, upamtimo da se, kao što je to Russell Nelson demonstrirao cijeli svoj život, onima što se »u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja [i] krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se«.¹⁸ Molim se da će »uskoro« – prije ili kasnije – ti blagoslovi dođi svakome od vas koji traže olakšanje od tuga i slobodu od svoje žalosti. Svjedočim o Božjoj ljubavi i o Obnovi njegovoga veličanstvenog evanđelja koje je na ovaj ili onaj način odgovor na svako pitanje s kojim se suočavamo u životu. U otkupljujuće ime Gospodina Isusa Krista. Amen.