Usamljena užina

Slika

Lonely Lunchtime

Kali je ušla u blagovaonicu i pogledala okolo. Sva su druga djeca trčala ravno prema svojim prijateljima i okupljala se za stolovima. Prostorija je bila bučna s uzbuđenim glasovima i sretnim smijehom. Bio je tek drugi dan škole, ali činilo se da svi imaju nekoga s kim će sjediti osim Kali.

Stisnula je ručku svoje kutije s užinom i krenula prema jednom od stolova. »Mogu li sjesti pored tebe?« upitala je Kali.

Djevojčica s dugom, smeđom pletenicom podigla je pogled. Puhnula je i odmahnula glavom. »Ne. Zauzeto je«, rekla je.

»U redu.« Kali se pomjerila na drugo prazno mjesto i spustila svoju kutiju s užinom.

»Ne možeš sjesti tu! Čuvam to mjesto«, rekao je dječak s majicom sa zelenim linijama. Gurnuo je Kalinu kutiju s užinom na pod. Svi su se njegovi prijatelji nasmijali.

Kali se sagnula i ponovno uzela svoju kutiju s užinom. Prošla je kroz blagovaonicu i sjela za prazan stol. Ugledala je nekoga iz svog susjedstva i pokušala mahnuti, ali on je okrenuo pogled. Kali se namrštila. Zašto nitko nije želio biti njezin prijatelj?

Kali je pogledala svoju hranu. Više joj se nije dalo jesti. Obrisala je oči, zatvorila svoju kutiju s užinom i izašla vani.

Svi su se već igrali s prijateljima. Kali je sama sjela na klupu i gledala kako se druga djeca zabavljaju bez nje. Tada je Kali ugledala dječaka oko njezine dobi kako sjedi sam na travi. Nosio je umrljanu žutu majicu i kosa mu je odostraga stršila u vis.

Kali je okrenula pogled. Vidjela je skupinu djevojčica iz svog razreda kako igraju igru školice. Željela je da je pozovu da se igra s njima.

Kali je ponovno pogledala dječaka. Glava mu je bila spuštena i brao je travu oko svojih nogu. Kali se sjetila nečega što je mama ponekad govorila: Potraži djecu koja su usamljena.

Kali se namrštila. Ona je također bila usamljena. Nitko nije pokušavao biti njezin prijatelj!

Ali onda je Kali pomislila na svoje krštenje prošle godine. Obećala je slušati Duha Svetoga. Možda joj je Duh Sveti pomagao sjetiti se što joj je mama rekla. Možda joj je Duh Sveti pokušavao reći da se igra s dječakom u žutoj majici.

Kali je uzdahnula i ustala. Topao osjećaj proširio se njezinim srcem. Došla je do dječaka na travi i sjela pored njega.

»Bok«, rekla je.

»Bok«, on je promrmljao.

»Koja je tvoja omiljena boja?«

»Pa… zelena.«

»To je super. Ja volim ružičastu«, rekla je Kali. »Imaš li najdražu životinju?«

Dječak je sjeo malo uspravnije i pogledao ju. »Da. Stvarno volim dinosaure.«

»O, i ja. Najdraži mi je triceratops.«

Dječak se nasmiješio.

Tada je zvono zazvonilo. Kali je ustala i mahnula dječaku u pozdravu. Smiješila se dok je hodala natrag u učionicu sama. Možda nema najboljeg prijatelja, ali osjetila je sreću znajući da je nekome drugome učinila odmor malo boljim.