»Bila sam okružena ljudima, no i dalje sam se osjećala usamljeno,« Lijahona, ožujak 2024.
Mlade odrasle osobe
Bila sam okružena ljudima, no i dalje sam se osjećala usamljeno
Kada sam se odselila daleko od kuće, moja veza s Nebom pomogla mi je prevladati usamljenost.
Znate onaj osjećaj kad ste okruženi ljudima, ali se ipak osjećate potpuno sami?
Otkako sam napustila svoju domovinu Ugandu i preselila se u Dubai zbog posla, osjećam se usamljeno gotovo neprestano. Kod kuće u svojem susjedstvu ljudi su se pozdravljali na ulici. Poznavali smo se. Međusobno smo se podržavali. Imala sam puno prijatelja i obitelji koji su bili moje vjere.
Ali ovdje nije isto. Živim u sasvim drugačijoj kulturi, u velikom gradu i okružena sam ljudima koji rade zaposlene poslove. Iako idem u svoj odjel i nastojim upoznati druge mlade odrasle osobe i članove odjela, zbog naših prezauzetih radnih rasporeda gotovo je nemogućim da se vidimo više od samo nekoliko sati koje svaki tjedan provedemo u crkvi.
Dubai je velik i glamurozan te sam zahvalna što sam ovdje. Ali može biti tako teško, pogotovo kada se osjećate usamljeno. Ljudi ovdje imaju toliko toga i čini se da su shvatili bit svojeg života. Međutim, dok živim među svim tim otmjenim stvarima i ovim prekrasnim zgradama, ponekad se pitam:
Što činim sa svojim životom? Je li ovo uopće pravo mjesto za mene?
Ponovni pronalazak pripadnosti
Starješina D. Todd Christofferson iz Zbora dvanaestorice apostola objasnio je: »Osjećaj pripadnosti važan je za našu tjelesnu, mentalnu i duhovnu dobrobit«.1 Nisam shvaćala koliko je bitan taj osjećaj pripadnosti sve dok ga više nisam osjećala – ni u crkvi, ni bilo gdje zapravo.
Kako ću to sada pronaći, daleko od svih koje volim?
S vremenom sam počela prepoznavati »središnju ulogu Isusa Krista u pripadanju«.2
Koliko god su mi i dalje nedostajali moji prijatelji i obitelj, počela sam uviđati da nisam bila odvojena od svih u svojem životu kada sam se preselila – još uvijek imam Spasitelja i brižnoga Nebeskog Oca koji je uvijek želio ostati povezan sa mnom.
Stoga sam počela činiti što sam mogla kako bih se bolje povezala s njima svaki dan. Počela sam slušati podcastove za proučavanje programa Dođi i slijedi me kada sam išla trčati. Stavila sam slušalice na poslu i slušala Sveta pisma dok sam izvršavala zadatke.
Najvažnije, naučila sam kako je čudesan dar moći moliti se izravno Nebeskom Ocu. Razgovaram s njim češće i promišljenije nego ikada prije. Kada se osjećam usamljeno, molim se i osjećam njegovu utjehu. Kada tipkam e-poštu i pokušavam ostati strpljiva sa svojim kolegama, molim se i tražim od njega pomoć.
Volim ono što je Thomas S. Monson (1927. – 2018.) rekao o molitvi: »Onima… koji se bore s velikim i malim izazovima i teškoćama, molitva je pružatelj duhovne snage; ona je putovnica k miru. Molitva je sredstvo pomoću kojeg prilazimo našemu Nebeskom Ocu koji nas voli. Govorite s njim u molitvi, a zatim slušajte odgovor. Čuda se događaju kroz molitvu.«3
Odvajajući vrijeme za njih u svojem životu, posebno kroz iskrenu molitvu, počela sam uviđati da, iako nisam okružena svojim narodom i vlastitom kulturom, još uvijek mogu biti okružena Duhom i osjećati Božju ljubav.
Uvijek možemo biti povezani
Još uvijek je teško, ali imam nade za budućnost. I počela sam vjerovati u ono što je brat Milton Camargo, prvi savjetnik u općem predsjedništvu Nedjeljne škole, podučio: »Gospodin Isus Krist živi danas. On može biti aktivna, svakodnevna nazočnost u našem životu. On je rješenje naših problema, no moramo podići svoje oči i uzdignuti pogled kako bismo ga vidjeli.«4
Ponekad sam još uvijek usamljena, ali znam da ću uvijek, uvijek biti u mogućnosti moliti se svojemu Nebeskom Ocu i pristupati Pomirenju Isusa Krista.
Mogu se moliti stojeći ili klečeći, sama ili u skupini.
Mogu vapiti Nebeskom Ocu.
Mogu se zahvaliti.
Mogu tražiti vodstvo i zaštitu.
I kroz svoju saveznu vezu znam da ću ja, kći brižnoga Nebeskog Oca, uvijek pripadati njemu. Kroz njegovo vodstvo mogu biti sigurna da sam na pravom mjestu, čineći ono što on želi da činim.