Posluživanje
Kako možemo stvoriti kulturu uključivanja u Crkvi?
Načela


Slika
ministering

Načela posluživanja, srpanj 2019.

Kako možemo stvoriti kulturu uključivanja u Crkvi?

Kada malo pogledamo naše odjele i ogranke, vidimo ljude koji se čine kao da se lako uklapaju. Ono što ne shvaćamo je da čak i među onima koji se čine kao da se uklapaju postoje mnogi koji se osjećaju izostavljeni. Na primjer, jedna je studija nedavno otkrila da je gotovo polovica odraslih osoba u Sjedinjenim Državama izjavila kako se osjećaju usamljeno, izostavljano ili izolirano o drugih.1

Važno je osjećati se uključeno. To je temeljna ljudska potreba pa boli kada se osjećamo isključeni. Biti isključen može stvoriti osjećaje tuge ili ljutnje.2 Kada se ne osjećamo kao da pripadamo, nastojimo tražiti mjesto na kojem se osjećamo udobnije. Trebamo svima pomoći osjećati se da pripadaju Crkvi.

Uključivati poput Spasitelja

Spasitelj je bio savršeni primjer cijenjenja i uključivanja drugih. Kada je odabrao svoje apostole, nije obraćao pažnju na status, bogatstvo ili uznosito zanimanje. Cijenio je Samarijanku kod zdenca, svjedočeći joj o svojem božanskom porijeklu unatoč tome kako su Židovi s prezirom gledali na Samarijance (vidi Ivan 4). On gleda srce i nije pristran (vidi 1 Samuel 16:7; Nauk i savezi 38:16, 26).

Spasitelj je rekao:

»Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.

Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici« (Ivan 13:34–35).

Što mi možemo učiniti?

Ponekada je teško za reći osjeća li se netko kao da se nalazi izvan kruga. Većina ljudi to ne govori – barem ne tako jasno. No s brižnim srcem, vodstvom Duha Svetoga i nastojanjem da budemo svjesni, možemo prepoznati kada se netko ne osjeća uključenim na crkvenim sastancima i aktivnostima.

Mogući znaci kada se osoba osjeća isključenom:

  • zatvoreni govor tijela, poput čvrsto prekriženih ruku i oborenog pogleda;

  • sjedi u stražnjem djelu prostorije ili sama;

  • ne dolazi ili neredovito dolazi u crkvu;

  • rano odlazi sa sastanaka ili aktivnosti;

  • ne sudjeluje u razgovorima ili lekcijama.

Ovo mogu biti znakovi i drugih osjećaja, poput sramežljivosti, tjeskobe ili neudobnosti. Članovi se mogu osjećati »drugačiji« kada su novi članovi Crkve, iz druge države ili kulture, ili kada imaju iskustvo nedavne traumatske promjene u životu, poput razvoda, smrti člana obitelji ili ranijeg povratka s misije.

Bez obzira na razlog, ne bismo trebali oklijevati u posezanju u ljubavi. Ono što kažemo i činimo može stvoriti osjećaj da smo svi dobrodošli i potrebni.

Neki načini kako uključivati i izražavati dobrodošlicu:

  • nemojte uvijek sjediti pokraj istih ljudi u crkvi;

  • gledajte podalje od vanjskog izgleda ljudi da biste vidjeli pravu osobu (za više o ovoj temi, vidi »Posluživanje je vidjeti druge kako ih Spasitelj vidi«, Lijahona, lipanj 2019., 8–11);

  • uključite druge u razgovor;

  • pozovite druge da budu dio vašeg života. Možete ih uključiti u aktivnosti koje već planirate;

  • pronađite zajedničke interese i gradite na njima;

  • nemojte uskraćivati prijateljstvo samo zato što netko ne ispunjava vaše očekivanja;

  • kada vidite nešto jedinstveno kod osobe, zanimajte se za to umjesto da to dobacite ili izbjegavate;

  • izrazite ljubav i iznesite iskrene komplimente;

  • odvojite vremena kako biste razmislili o tome što doista znači kada kažemo da je Crkva za sve, bez obzira na njihove različitosti. Kako to možemo učiniti stvarnošću?

Nije uvijek lako udobno se osjećati oko ljudi koji su drugačiji od nas. No uz vježbu možemo postati bolji u pronalasku vrijednosti u različitostima i cijeniti jedinstvene doprinose koje svaka osoba ostvaruje. Kao što je starješina Dieter F. Uchtdorf iz Zbora dvanaestorice apostola naučavao, naše nam razlike mogu pomoći postati bolji, sretniji ljudi: »Dođite, pomognite nam izgraditi i osnažiti kulturu iscjeljenja, prijaznosti i milosrđa prema svoj Božjoj djeci.«3

Blagoslovljeni uključivanjem

Christl Fechter preselila se u drugu državu nakon što je rat razorio njezinu domovinu. Nije dobro govorila jezik i nikoga nije poznavala u svojem novom susjedstvu pa se u početku osjećala izoliranom i samom.

Kao članica Crkve skupila je svoju hrabrost i počela dolaziti u svoj novi odjel. Brinula se kako će njezin težak naglasak sprječavati ljude u želji da razgovaraju s njom ili da će ju osuđivati jer je samac.

No upoznala je druge koji su zanemarili njezine različitosti i izrazili joj dobrodošlicu u njihovu zajednicu prijatelja. Posegnuli su u ljubavi i ona se ubrzo našla zaposlenom u pomaganju s podučavanjem razreda Male škole. Djeca su bila sjajan primjer prihvaćanja, a osjećaj da je bila voljena i potrebna osnažio je njezinu vjeru i pomogao joj ponovno oživjeti njezinu doživotnu predanost Gospodinu.

Napomene

  1. Vidi Alexa Lardieri, »Study: Many Americans Report Feeling Lonely, Younger Generations More So«, U.S. News, 1. svibnja 2018., usnews.com.

  2. Vidi Carly K. Peterson, Laura C. Gravens i Eddie Harmon-Jones, »Asymmetric Frontal Cortical Activity and Negative Affective Responses to Ostracism«, Social Cognitive and Affective Neuroscience, svezak 6, br. 3 (lipanj 2011.), 277–285.

  3. Dieter F. Uchtdorf, »Vjerovati, voljeti, činiti«, Lijahona, studeni 2018., 48