Jadni maleni

Kao dječak, sjećam se kako sam se vozio autom sa svojim ocem i kako sam vidio osobe uz cestu koje su se našle u teškim okolnostima ili su trebale pomoć. Moj bi otac uvijek komentirao »Pobrecito«, što znači »jadan maleni«.

Povremeno sam gledao sa zanimanjem dok bi moj otac pomagao mnogima od ovih ljudi, pogotovo kad bismo putovali u Meksiko da vidimo djeda i baku. Obično bi pronašao nekoga u potrebi, zatim bi bez pompe otišao i pružio pomoć koju su trebali. Kasnije sam otkrio da bi im pomogao upisati se u školu, kupio nešto hrane ili se pobrinuo na ovaj ili onaj način za njihovu dobrobit. Posluživao bi »jadnom malenom« koji bi mu se našao na putu. Zapravo, u svojim godinama odrastanja ne mogu se sjetiti vremena kada netko nije živio s nama tko je trebao boravak dok je gradio samodostatnost. Gledanje ovih iskustava stvorilo je u meni duha suosjećanja prema mojim bližnjim muškarcima i ženama te prema onima u potrebi.

U priručniku Propovijedaj moje evanđelje navodi se: »Okruženi ste ljudima. Prolazite pored njih na ulici, posjećujete ih u njihovim domovima i krećete se među njima. Svi su oni Božja djeca, vaša braća i sestre… Mnogi od tih ljudi traže svrhu u životu. Zabrinuti su za svoju budućnost i svoje obitelji« (Propovijedaj moje evanđelje: Vodič za misionarsku službu [2018.] 1.).

Tijekom godina dok sam služio u Crkvi, nastojao sam tražiti one koji trebaju pomoć u svom životu, i vremenito i duhovno. Često bih čuo glas svog oca kako govori »Pobrecito«, jadni maleni.

U Bibliji nalazimo divan primjer brige za jadnoga malenog:

»Petar i Ivan ulazili u hram na molitvu u deveti sat,

upravo kada su ljudi nosili nekog čovjeka hroma od rođenja. Ovoga su svaki dan postavljali pred hramska vrata zvana Krasna, da bi mogao iskati milostinju od posjetilaca hrama.

Kako opazi Petra i Ivana, koji su upravo htjeli ući u hram, zamoli ih da mu dadnu milostinju.

A Petar zajedno s Ivanom uperi u nj pogled pa mu reče: ʻPogledaj u nas!ʼ

I on ih pomnjivo promatraše u iščekivanju da će od njih nešto dobiti.

Tada mu reče Petar: ʻJa nemam ni srebra ni zlata, ali što imam, to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj!ʼ

Ujedno ga uhvati za desnu ruku te ga podigne, a njemu odmah očvrsnu stopala i gležnji« (Djela 3:1–7; naglasak dodan).

Čitajući ovu priču, zaintrigiralo me korištenje riječi uperi. Riječ uperiti znači usmjeriti svoje oči, misli ili pogled pozorno na nešto. Dok je Petar gledao ovog čovjeka, vidio ga je drugačije od drugih. Gledao je dalje od njegove nesposobnosti hodanja i njegove slabosti te je mogao razlučiti da je njegova vjera bila dostatna da bi bio iscijeljen i ušao u hram kako bi primio blagoslove koje je tražio.

Uočio sam da ga je uhvatio za desnu ruku i podignuo. Dok je pomagao čovjeku na ovaj način, Gospodin ga je čudesno iscijelio i »njemu odmah očvrsnu stopala i gležnji« (Djela 3:7). Njegova ljubav za ovog čovjeka i želja da mu pomogne uzrokovale su uvećanje sposobnosti i snage u čovjeku koji je bio slab.

Dok sam služio kao član Sedamdesetorice područja, rezervirao bih svaki utorak navečer za poslužiteljske posjete s predsjednicima kolčića u mojem području odgovornosti. Pozvao bi ih da dogovore termine s onima koji trebaju uredbu evanđelja Isusa Krista ili koji trenutno ne obdržavaju saveze koje su sklopili. Kroz naše dosljedno i hotimično posluživanje, Gospodin je uvećao naše napore i mogli smo pronaći pojedince i obitelji koje su bile u potrebi. To su bili »jadni maleni« koji su živjeli u različitim kolčićima gdje smo služili.

U jednoj sam prilici pratio predsjednika Billa Whitwortha, predsjednika kolčića Sandy Utah Canyon View, tijekom poslužiteljskih posjeta. Molio se o tome koga trebamo posjetiti, nastojeći imati isto iskustvo kao Nefi, koji »bija[še] vođen Duhom, jer ne zna[še] unaprijed ono što [mu] je činiti« (1 Nefi 4:6). Pokazao je da kada poslužujemo, trebamo biti vođeni objavom k onima koji su najviše u potrebi, umjesto da idemo prema popisu ili posjećujemo osobe na metodičan način. Trebamo biti vođeni moću nadahnuća.

Sjećam da smo došli u dom mladog para, Jeffa i Heather, i njihovog dječaka Kaija. Jeff je odrastao kao aktivan član Crkve. Bio je veoma talentiran sportaš i imao je obećavajuću karijeru. Počeo se udaljavati od Crkve u svojim tinejdžerskim godinama. Kasnije je doživio prometnu nesreću, što je promijenilo tijek njegova života. Dok smo ulazili u njihov dom i upoznavali se, Jeff nas je pitao zašto smo došli vidjeti njegovu obitelj. Odgovorili smo da oko 3000 članova živi unutar granica kolčića. Zatim sam ga upitao: »Jeff, od svih domova koje smo večeras mogli posjetiti, reci nam zašto nas je Gospodin poslao ovamo.«

Na to, Jeff je postao emocionalan i počeo nam je iznositi neke od svojih briga i neke probleme s kojima su se nosili kao obitelj. Mi smo počeli iznositi razna načela evanđelja Isusa Krista. Pozvali smo ih da učine nekoliko određenih stvari koje se u početku mogu činiti izazovnima, ali s vremenom će donijeti veliku sreću i radost. Tada je predsjednik Whitworth dao Jeffu svećenički blagoslov da mu pomogne nadvladati njegove izazove. Jeff i Heather pristali su učiniti ono što smo ih pozvali da učine.

Oko godinu dana kasnije moja je povlastica bila vidjeti kako je Jeff krstio svoju ženu Heather kao članicu Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Sada se pripremaju ući u hram kako bi bili zapečaćeni kao obitelj za vrijeme i za svu vječnost. Naš je posjet promijenio tijek njihova života i vremenito i duhovno.

Gospodin je izjavio:

»Stoga, budi vjeran; stoj u službi koju ti dodijelih; pomaži slabima, uzdiži ruke koje su ovješene, i jačaj klecava koljena« (Nauk i savezi 81:5).

»I čineći to činit ćeš najveće dobro bližnjima svojim, i promicat ćeš slavu onoga koji je Gospod tvoj« (Nauk i savezi 81:4).

Braćo i sestre, apostol Pavao podučio je ključni element u našem posluživanju. Podučio je da smo svi mi »tijelo Kristovo, a pojedinci udovi« (1 Korinćanima 12:27) te da je svaki dio tijela potreban kako bi osigurao da je cijelo tijelo uzvišeno. Zatim je podučio snažnu istinu koja je ušla duboko u moje srce kad sam je pročitao. Rekao je: »Najpotrebniji su oni udovi koji se čine najslabiji. I najvećim poštovanjem okružujemo one udove tijela koje smatramo za najneuglednije« (1 Korinćanima 12:22–23; naglasak dodan).

Stoga, u svakom odjelu i ogranku trebamo svakoga – one koji mogu biti snažni i one koji se možda muče. Svi su neophodni za ključno uzdizanje cijelog »tijela Kristova«. Često se pitam tko nam nedostaje u našim raznim kongregacijama tko bi nas osnažio i učinio cjelovitima.

Starješina D. Todd Christofferson je podučio: »U Crkvi, mi ne samo da učimo božanski nauk; mi također imamo iskustvo njegove primjene. Kao tijelo Kristovo, članovi Crkve služe jedni drugima u stvarnosti svakodnevnog života. Svi smo mi nesavršeni… U tijelu Kristovom trebamo nadići koncepte i uzvišene riječi te steći stvarno ‘osobno’ iskustvo dok učimo kako ‘živjeti zajedno u ljubavi’ [Nauk i savezi 42:45]« (»Zašto Crkva«, Lijahona, studeni 2015., 108. – 109.).

Godine 1849. Brigham Young imao je san u kojem je vidio proroka Josepha Smitha kako tjera veliko stado ovaca i koza. Neke od ovih životinja bile su velike i lijepe; druge su bile male i prljave. Brigham Young sjećao se kako je gledao u oči proroka Josepha Smitha i rekao: »Josephe, imaš najluđe stado… koje sam ikada vidio u životu; što ćeš napraviti s njima?« Prorok, koji se nije činio zabrinut zbog ovoga nemirnog stada, jednostavno je odgovorio: »[Brighame,] svi su oni dobri na svojim mjestima.«

Kad se predsjednik Young probudio, shvatio je da je, iako će Crkva okupiti različite »ovce i koze«, njegova odgovornost dovesti sve i omogućiti svakome od njih da shvate svoj puni potencijal dok zauzimaju svoja mjesta u Crkvi. (Prilagođeno iz članka »Brigham Young: Student of the Prophet« Ronalda W. Walkera, Ensign, veljača. 1998., 56. – 57.)

Braćo i sestre, porijeklo mog govora nastalo je dok sam duboko razmišljao o jednom tko trenutno nije uključen u Crkvi Isusa Krista. Na trenutak bih volio govoriti svakome od njih. Starješina Neal A. Maxwell podučio je da »takvi pojedinci često ostaju blizu, ali ne sudjeluju potpuno u Crkvi. Oni neće ući u kapelu, ali ne odlaze s njezinog trijema. Ovo su oni koji trebaju Crkvu i potrebni su Crkvi, ali koji, djelomično ‘žive bez Boga u svijetu’ [Mosija 27:31]« (»Why Not Now?«, Ensign, studeni 1974., 12.).

Ponovio bih poziv našega voljenog predsjednika Russella M. Nelsona kada se prvi put obratio članstvu Crkve. Rekao je: »Sada, svakom članu Crkve kažem, držite se na putu saveza. Vaša obveza da slijedite Spasitelja sklapanjem saveza s njime, a onda obdržavanjem tih saveza otvorit će vrata svakoga duhovnog blagoslova i povlastice dostupne muškarcima, ženama i djeci posvuda.«

Zatim je molio: »Sada, ako ste sišli s puta, htio bih vas pozvati sa svom nadom u svojem srcu da se, molim vas, vratite natrag. Koje god bile vaše brige, koji god bili izazovi, postoji mjesto za vas u ovoj, Gospodinovoj Crkvi. Vi i naraštaji još nerođenih bit ćete blagoslovljeni svojim djelima sada u povratku na put saveza« (»As We Go Forward Together«, Lijahona, travanj 2018., 7; naglasak dodan).

Svjedočim o njemu, i to Isusu Kristu, Velikom Poslužitelju i Spasitelju svih nas. Pozivam svakoga od nas da traži »pobrecitos«, »jadne malene« među nama koji su u potrebi. To je moja nada i molitva, u ime Isusa Krista. Amen.