Trčati prema cilju

Dok čitam knjigu Djela apostolska i Pavlove poslanice, zadivljen sam koliko su Pavla pokretale ljubav i zahvalnost u služenju, podučavanju i svjedočenju o Isusu Kristu. Kako takva osoba može služiti, s takvom ljubavlju i zahvalnošću, posebice uzevši u obzir njegove velike patnje? Što je Pavla motiviralo na služenje? »Trčim prema cilju da postignem nagradu – nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao po Kristu Isusu.«¹

Trčati prema cilju znači vjerno nastaviti po »tijesnoj i uzanoj stazi što vodi u vječni život«² s našim Spasiteljem i našim Ocem na Nebu. Pavao je na svoje patnje gledao kao da »nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama«.³ Pavlovo pismo Filipljanima koje je napisao kada je bio zatočen u zatvoru pismo je preplavljujuće radosti i veselja te ohrabrenje svima nama, posebice u ovom teškom vremenu nesigurnosti. Svi se trebamo ohrabriti Pavlom: »Sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, da Krista dobijem.«⁴

Dok gledamo Pavlovu službu, nadahnuti smo i ohrabreni svojim vlastitim »Pavlima« naših dana koji također služe, podučavaju i svjedoče s ljubavlju i zahvalnošću usred izazova s kojima su suočeni u svojim životima i životima svojih voljenih. Iskustvo koje sam imao prije devet godina pomoglo mi je shvatiti važnost trčanja prema cilju.

Godine 2012., kad sam prvi put došao na sastanak vodstva Općeg sabora, nisam se mogao ne osjećati preplavljeno i nedoraslo. U mome je umu bio glas koji je uporno ponavljao: »Ne pripadaš ovdje! Učinjena je ozbiljna pogreška!« Dok sam hodao pokušavajući pronaći mjesto za sjesti, opazio me starješina Jeffrey R. Holland. Došao je do mene i rekao: »Edwarde, lijepo te vidjeti ovdje«, te me nježno potapšao po licu. Osjećao sam se poput bebe! Njegova ljubav i prihvaćanje ugrijali su me i pomogli mi osjetiti duh pripadanja, duh bratstva. Idućeg sam dana promatrao starješinu Hollanda kako čini istu stvar koju je učinio meni prethodnoga dana, srdačno tapšući lice tada starješine Dallina H. Oaksa koji mu je nadređeni po starješinstvu!

Toga sam trenutka osjetio Gospodinovu ljubav kroz te muškarce koje podržavamo kao proroke, vidioce i objavitelje. Starješina Holland mi je, kroz svoje nježne, neusiljene postupke, pomogao nadvladati moju usredotočenost na samoga sebe i moje osjećaje nedoraslosti. Pomogao mi je usredotočiti se na sveto i radosno djelo na koje sam pozvan – dovoditi duše Kristu. On me, poput Pavla iz davnina, usmjerio da trčim prema cilju.

Zanimljivo, Pavao nas potiče da se probijamo naprijed dok nas poziva da zaboravimo ono što je iza – naše prošle strahove, stvari na koje smo nekada bili usredotočeni, naše prošle neuspjehe i naše prošle žalosti. On nas, poput našeg dragog proroka predsjednika Russella M. Nelsona, poziva na »noviji, svetiji pristup«.⁵ Spasiteljevo je obećanje stvarno: »Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga.«⁶

U svome prvom obraćanju na Općem saboru podijelio sam iskustvo svoje majke kada me podučila radu na našem polju. »Nikada ne gledaj unatrag«, rekla je. »Nego gledaj naprijed prema onome što još imamo učiniti.«⁷

Pred kraj svoga života, dok se majka borila s rakom, živjela je s Naume i sa mnom. Jedne sam je noći čuo kako jeca u svojoj spavaćoj sobi. Njezin bol bio je snažan, čak i nakon uzimanja zadnje dnevne doze morfija samo dva sata ranije.

Ušao sam u njezinu sobu i jecao s njom. Naglas sam se molio za nju da primi trenutno olakšanje od svojih bolova. I tada je ona učinila istu stvar koju je učinila u polju godinama ranije: stala je i podučila me lekciji. Nikada neću zaboraviti njezino lice toga trenutka; krhko, shrvano i prepuno bola, sućutno zureći u svoga žalosnog sina. Osmjehnula se kroz svoje suze, pogledala izravno u moje oči i rekla: »To ne ovisi o tebi ni o ikome drugome, već o Bogu ovisi hoće li bol nestati ili neće.«

Tiho sam sjedio. I ona je tiho sjedila. Taj mi je prizor ostao živo u sjećanju. Te me je noći, kroz moju majku, Gospodin podučio lekciji koja će zauvijek ostati sa mnom. Kada je moja majka izrazila svoje prihvaćanje Božje volje, sjetio sam se razloga zbog kojega je Isus Krist patio u Getsemanskom vrtu i na križu na Golgoti. Rekao je: »Gle, dadoh vam evanđelje svoje, a ovo je [moje] evanđelje koje vam dadoh – da dođoh na svijet činiti volju Oca svojega, jer me Otac moj posla.«⁸

Slika

Krist u Getsemaniju

Prisjećam se proročkog pitanja našega dragog proroka predsjednika Nelsona upućenog nama na zadnjem Općem saboru. Predsjednik Nelson je upitao: »Jeste li vi voljni dopustiti da Bog prevlada u vašem životu? Jeste li vi voljni dopustiti da Bog bude najvažniji utjecaj u vašem životu? (…) Hoćete li omogućiti njegovom glasu da ima… prednost nad bilo kojom drugom ambicijom? Jeste li voljni podložiti svoju volju njegovoj?«⁹ Moja bi majka odgovorila s osjećajnim, ali odlučnim »da« i drugi bi vjerni članovi Crkve diljem svijeta također odgovorili s osjećajnim, ali odlučnim »da«. Predsjedniče Nelson, hvala Vam što ste nas nadahnuli i ohrabrili s ovim proročkim pitanjima.

Nedavno sam u Pretoriji u Južnoj Africi razgovarao s biskupom koji je na isti dan sahranio svoju suprugu i odraslu kći. Njihove živote uzela je pandemija koronavirusa. Upitao sam ga kako je. Odgovor biskupa Teddyja Thabethea ojačao je moju odluku da slijedim riječi i savjet Gospodinovih proroka, vidioca i objavitelja. Biskup Thabethe odgovorio je da uvijek postoji nada i utjeha u spoznaji da je Spasitelj uzeo na sebe boli svoga naroda, da on može znati kako nam pomoći.¹⁰ Svojom dubokom vjerom posvjedočio je: »Zahvalan sam za naum spasenja, za naum sreće.« Zatim mi je postavio pitanje: »Nije li to ono što nas je prorok pokušao podučiti na zadnjem saboru?«

Dok će nam izazovi smrtnosti svima doći ovako ili onako, usredotočimo se na cilj našeg »trča[nja] prema cilju« koji je »nagrad[a] – nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao«.¹¹

Moj je ponizni poziv svima nama da nikada ne odustanemo! Pozvani smo da »odbacimo od sebe svako breme i grijeh koji lako zavodi, te ustrajno trčimo na utakmici koja nam je određena! Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa.«¹²

Ne radi se toliko o tome kroz što prolazimo u životu, već što postajemo. Postoji radost u trčanju prema cilju. Svjedočim da će nam on koji je sve nadvladao pomoći dok na njega gledamo kao na uzor. U ime Isusa Krista. Amen.