Fidži Plodovi vjere

George Kumar samo je tražio način kako njegov stariji sin Ryan može živjeti produktivnim, moralnim načinom života. Obitelj Kumar našla je mnogo više: vječne evanđeoske istine koje su im svima donijele novi, sretniji način života.

Evanđelje je oživjelo njihovu obitelj, kaže brat Kumar. »Provodimo više vremena zajedno – kvalitetnije, s više otvorenih odnosa.« Oni svakodnevno održavaju obiteljsku molitvu, a kućna obiteljska večer je obavezna, kaže Ryan.

Ryan je bio onaj koji ih je doveo u Crkvu.

Kad je Ryan bio u kasnijoj tinejdžerskoj dobi, George Kumar se počeo brinuti o putu koji bi njegov sin mogao slijediti u životu. Zabrinut da Ryan i njegovi prijatelji ne provode vrijeme produktivno, George je našao način da okruži svojeg sina mladim ljudima koji se drugačije ponašaju. George je saznao iz razgovora s rođakom koji radi na Fidžijskom koledžu Crkve u Suvi da se Ryan može kvalificirati za prijem. (Crkveni koledž je ekvivalent srednjoj školi u drugim područjima.)

Nakon što je krenuo na crkveni koledž, Ryanovo se ponašanje počelo popravljati. »Radilo se o primjeru drugih učenika«, kaže on. Prije toga provodio je mnogo vremena sa svojim prijateljima u ispraznim aktivnostima. Ali nakon što je vidio razliku u životima učenika u crkvenoj školi, »izgubio sam želju za takvim stvarima«, objašnjava on.

Ryan je stekao svjedočanstvo o evanđelju, i njegovi su roditelji bili toliko sretni s promjenama u njegovom životu da su spremno pristali kad je zatražio dozvolu da bude kršten i potvrđen. Ryan je ostavio svoju staru grupu prijatelja. Stekao je nove.

Međutim, kad je zatražio od svojih roditelja da poslušaju misionare, »ustručavali smo se«, sjeća se George. Ipak, vidjeli su promjene koje je evanđelje donijelo u Ryanov život, pa su znali da je Crkva sigurno dobra. Promjena u Ryanovom ponašanju bila je toliko zamjetljiva da je treće i posljednje godine na crkvenom koledžu bio imenovan najboljim mladićem, čast koja je obično rezervirana za učenike koji su proveli cijelo svoje obrazovanje u toj školi.

Neke su se promjene u Ryanovom ponašanju u početku činile čudnima njegovim roditeljima. Zašto ga, na primjer, nisu mogli nagovoriti da jede prve nedjelje u mjesecu? Ali kad im je Ryan objasnio svrhu posta, njegovi su roditelji shvatili da su promjene u njegovom životu bile dublje nego što su mislili.

Ryanov mlađi brat Michael također je uočio promjene u svom bratu, te je i Michael slušao evanđelje. »Ryan je počeo ići na aktivnosti Crkve, i ono što me je privuklo bilo je da je svaki put kad bi se vratio bio sretan«, kaže Michael. »Zapravo sam se sam preporučio misionarima. Želio sam poslušati lekcije. Želio sam se krstiti i primiti potvrdu.«

Kad su misionari iznosili lekcije za nove članove Michaelu nakon njegovog krštenja, njegova je majka Alitiana počela slušati. To je utjecalo na njezinog muža i uskoro su George i njegova žena zadobili svoja svjedočanstva.

Ryan je imao povlasticu krstiti oba svoja roditelja u Crkvu 2006. godine, nedugo prije nego što je otišao služiti u misiji Novi Zeland Wellington. Kasnije, prije nego što je Michael otišao na misiju, imao je povlasticu pratiti svoje roditelje kada su išli u hram. Starješina Michael Kumar došao je u misiju Utah Salt Lake City južna u kolovozu 2008, nedugo prije nego što se Ryan vratio s Novog Zelanda.

Plaćanje desetine i također uzdržavanje sina na misiji pokazalo se teškim za obitelj Kumar. Prihod brata Kumara bio je potpuno namijenjen hipoteci i drugih obvezama. Ali učinili su potrebne žrtve; cijela je obitelj razumjela potrebu. Na primjer, kad bi god brat Kumar radosno rekao da će imati »normalnu« dijetu te večeri, cijela je obitelj razumjela da neće biti mesa za večeru. »Bilo je dana kad smo imali samo kruh i kakao«, sjeća se Michael.

Ryan kaže da je zahvalan za žrtvu svojih roditelja. »Shvatio sam da su istinski predani savezima koje su sklopili.«

Ryanov mlađi brat dodaje da od njihovog obraćenja »prebrođujemo iskušenja bolje kao obitelj. Nebeski Otac nam je pomogao.«

Obraćenje obitelji brzo je dirnulo i druge živote. Dvoje Ryanovih i Michaelovih rođaka koji su došli živjeti s obitelji Kumar također je odabralo poslušati misionarske lekcije i priključiti se Crkvi.

Blagoslovi od žrtava obitelji Kumar bili su i vremeniti i duhovni, kaže brat Kumar. Uspijevali su rasporediti svoj novac da zadovolji njihove potrebe. A nakon što je Michael otišao na svoju misiju, brat Kumar je uspio naći novi posao za koji se nada da će im pomoći brže otplatiti hipoteku.

Ali duhovni blagoslovi koje je primila obitelj Kumar bili su im važniji u njihovom životu. George i Alitiana nalaze rast u svojim pozivima – on kao predsjednik zbora starješina u drugom odjelu Lami, okol Suva Fidži sjeverni, a ona kao druga savjetnica u Maloj školi u odjelu.

Ryan napominje da je njegov pogled na život sada dosta drugačiji nego kod mnogih od njegovih vršnjaka: »Uvijek imam nešto za činiti – nešto čime gradim kraljevstvo.« U planiranju budućnosti, kaže on, evanđelje čini da vjernici »promatraju stvari s vječnog gledišta«.

George i Alitiana Kumar su oboje bili podučeni u kršćanskim naucima prije nego što su čuli evanđelje. Ali nisu našli utjehu u onome čemu su bili podučeni. »U drugim si vjerama«, kaže brat Kumar, »podučen da se bojiš Božjeg gnjeva – da budeš uplašen. Ali Pomirenje Isusa Krista daje ti još jednu priliku.«

Obitelj Kumar nastoji što bolje iskoristiti tu drugu priliku.

Peni i Jieni Naivaluvou udvostručili su svoju obitelj kad su primili četiri djevojke iz Vanuatua koje su pohađale crkveni koledž za Fidžiju. Ali obitelj Naivaluvou ne smatra to žrtvom. Oni osjećaju da su i više nego dostatno blagoslovljeni zbog toga. Jedan od tih blagoslova po njima je rođenje bebe Hagotha u siječnju 2009. godine.

Početkom 2008. biskup i sestra Naivaluvou iz odjela Tamavua, okol Suva Fidži sjeverni, čuli su da dvije mlade studentice iz Vanuatua trebaju mjesto za odsjesti, pa je obitelj Naivaluvou procijenila svoju situaciju. Njihovi sinovi Soane (18), i Ross (16), pohađali su crkvenu školu u Tongi, zemlji predaka njihovog oca. Dvije djevojke iz Vanuatua stanovale su, uz veliki trošak za njihove roditelje, kod obitelji u Suvi koja nije bila u Crkvi. Dvije bi djevojke bile dobro društvo za tada 13-godišnju Andreu Naivaluvou; Andrea je također pohađala crkveni koledž i stizala je kući poslijepodne prije nego što bi se njezini roditelji vratili s posla. Stoga su brat i sestra Naivaluvou odlučili pozvati dvije djevojke iz Vanuatua da žive u njihovom domu besplatno.

Djevojke su zahtijevale da pomognu u plaćanju troškova, ali su troškovi ipak bili manje od polovice iznosa kojeg su plaćali prije – što je bio blagoslov za njihove obitelji.

U travnju su još dvije djevojke iz Vanuatua došle u posjet i uživale su u okružju doma obitelji Naivaluvou. Ubrzo nakon toga ove su dvije djevojke zamolile mogu li i one doći živjeti ovdje. Obitelj Naivaluvou ih je rado primila.

Kako je to izgledalo imati još četvoro mladih u kući? »Izgradili smo takvu vezu da su nam one kao kćeri«, kaže biskup Naivaluvou. Roditelji su jasno govorili od početka da će se djevojke smatrati dijelom obitelji. Četiri djevojke iz Vanuatua zapravo su u rodu, ali u domu obitelji Naivaluvou smatraju se sestrama rođenim od istih roditelja. Andrea Naivaluvou ih je također prihvatila »kao sestre«, kaže ona; starije su djevojke pazile na nju i čak su joj pomagale sa zadaćama kad je trebalo. Četiri su djevojke počele nazivati biskupa i sestru Naivaluvou Ta i Na– »tata« i »mama« na fidžijskom.

Ovo je možda prvi put, kaže sestra Naivaluvou, da su djevojke iz Vanuatua koje pohađaju crkveni koledž u mogućnosti stanovati s obiteljima koje su članovi. Otac jedne od djevojaka, kad je došao u posjet, izrazio je duboku zahvalnost obitelji Naivaluvou za ljubav koju su iskazali njegovoj kćeri.

Sestra Naivaluvou ističe da je jedna od djevojaka, kćer predsjednika okruga na Vanuatuu, bila veliki primjer njihovoj obitelji zbog svoje vjere; biskup Naivaluvou kaže da je njezin primjer pomogao njegovoj obitelji da budu dosljedniji u proučavanju Svetih pisama i obiteljskoj molitvi.

Biskup i sestra Naivaluvou kažu da su bili blagoslovljeni vremenito jer su dijelili s drugima. Njihova su sredstva trajala duže. A sestra Naivaluvou vjeruje kako je blagoslov što je zatrudnjela ponovno nakon 13 godina povezan s njihovom spremnošću da dijele ljubav s drugima.

Kada su se dva sina vratila kući na kraju njihove školske godine u Tongi, oni su također prihvatili djevojke kao dio obitelji. Ali možda Soane ima ispriku što ne smatra djevojke baš sasvim sestrama. Bio je izabran kao pratnja jednoj od djevojaka za maturalni ples. Odigrao je svoju ulogu kao gospodin.

Kad su četiri djevojke završile svoju školsku godinu i vratile se kući u Vanuatu krajem 2008. godine, oproštaj je bio emotivan, sjeća se biskup Naivaluvou. Bilo je to kao da se on i njegova žena opraštaju sa četiri kćeri. A kad je nova školska godina započela 2009. godine, obitelj Naivaluvou bila je sretna dočekati natrag svoje četiri »kćeri« – uz još dvije.

Sa samo četiri spavaće sobe u njihovom domu, netko bi se upitao kako su mogli stvoriti prostor za šest djevojaka uz svoju vlastitu kćer i novu bebu. Ali obitelj Naivaluvou je to brzo riješila bez teškoća.

Na kraju krajeva, nije se radilo o osobnom prostoru. Jednostavno se radilo o proširivanju njihovog kruga ljubavi.

Tijekom 2008. godine Asenaca Ramasima osvojila je vjerojatno dvije najprestižnije nagrade za učenike crkvenog koledža na Fidžiju. Najprije, bila je izabrana za najbolju učenicu u školi. Ta nagrada nosi sa sobom stipendiju. Ali primila je također nagradu Lav Gospodnji, danu primjernim učenicima vjeronauka. Ona cijeni ovu drugu nagradu više nego prvu, zato što je ona podsjetnik na to kako je nastojala primijeniti vjeru u svog Nebeskog Oca u svom svakodnevnom životu.

Život je već donio Asenaci više nego dovoljno nevolja, iako ima tek 19 godina. A ipak, čini se da zrači radošću – radošću u spoznaji da ima vječnu obitelj zato što su bili zapečaćeni u hramu Suva Fidži 2001. godine i radošću u spoznaji da je njezin Nebeski Otac poznaje i voli.

Asenaca je najmlađa od petoro djece, nakon četvoro braće. Kad je njihov otac umro, sjeća se, njihov je najstariji brat, koji je tada služio kao misionar, poticao sve njih da se sjete kako njihov otac nije bio izgubljen za njih; bit će im uvijek blizu.

Njezina su braća postala skrbnici obitelji, dok je njihova majka postala duhovna veza koja ih je držala zajedno. Djeca su imala koristi dok su slijedila primjer svojih roditelja.

»Moj mi je otac bio nadahnuće. Uvijek nas je podučavao: ʻRadite naporno, radite naporno,ʼ« tiho kaže Asenaca. Naporan rad u školi uvijek je bio njen način iskazivanja poštovanja njezinom ocu i pomaganja njezinoj majci. Stipendija koja dolazi s nagradom za najbolju učenicu vrijedan je doprinos koji je Asenaca dala troškovima za njezino obrazovanje.

Roditeljski primjer također joj je dao temelj za njezino duhovno obrazovanje. »Bili smo podučavani svaki dan kod kuće kroz obiteljsko čitanje Svetih pisama i poduku od naših roditelja«, kaže Asenaca. Njezina majka, dodaje ona, nastavlja graditi na tom temelju za svoju obitelj.

Redovito proučavanje Svetih pisama pomaže Asenaci da održi i osnaži svoju vjeru u Isusa Krista. Ona nalazi vremena za proučavanje Svetih pisama kakav joj god bio raspored.

Vjera u Isusa Krista sa svoje strane joj je pomogla da ostane blizu svom Nebeskom Ocu tako da može zatražiti njegovo vodstvo. »Znam da je on uvijek tu«, kaže ona. »Budem li činila ono što on želi da činim, on će biti uz mene, a njegov će Duh potvrditi ono što je ispravno.«

To je vodstvo važno kada je neke djevojke njezine dobi pokušavaju nagovoriti da se »zabavi« kao one – pićem, pušenjem i zanemarivanjem čudoredne čistoće. Ali »to je protiv moje savjesti«, kaže Asenaca, i zbog svoje vjere i sigurnosti koju osjeća u vodstvu Nebeskog Oca, »mogu reći ne«.

Služenje u Crkvi, kaže ona, pomoglo joj je izgraditi pouzdanje koje inače ne bi imala. To će biti važno kada završi svoje obrazovanje na crkvenom koledžu jer se onda nada da će moći ići na sveučilište Brigham Young u Provu, Utah ili na BYU–Havaji kako bi studirala računovodstvo.

Ta su mjesta daleko od njezinog obiteljskog doma u ruralnom području predgrađa Suve. Neće li biti pomalo zastrašujuće otići tako daleko od kuće? Asenaca razmišlja o tom pitanju na trenutak, a onda se osmjehuje široko. Da, odgovara, – ali ona će to učiniti kako bi ostvarila svoje ciljeve.

Lako je povjerovati da će Asenaca učiniti ono što kaže. Do sada je bila veoma uspješna u ostvarivanju svojih ciljeva. I poput drugih vjernih članova na Fidžiju pronašla je i duhovni rast i vremeniti napredak u primjenjivanju svoje vjere i obdržavanju zapovijedi.