Trebam ići u hram

José Gonçalves da Silva iznenada se probudio dok su ljudi zazivali njegovo ime. Bilo je mračno i on nije znao gdje se nalazi.

»Spavao sam kad se autobus prevrnuo«, sjeća se José nesreće rano ujutro u siječnju 2008. godine. »Nitko me nije mogao naći jer sam bio u stražnjem dijelu autobusa prekriven prtljagom. Neka su me braća napokon našla kad su počeli skupljati kofere.«

Kad je vozač autobusa izgubio kontrolu na uskom području zavojite ceste u gustoj prašumi južne Venecuele, José i drugi sveci posljednjih dana iz Manausa u Brazilu prešli su otprilike pola svojeg trodnevnog putovanja u hram Caracas u Venecueli. José je pretrpio samo lakše ozljede, ali nekoliko je braće i sestara završilo u bolnici.

»Vrijeme je da prestaneš ići u hram«, zabrinuti su članovi obitelji rekli Joséu, koji je imao 80 godina kad se nesreća dogodila. Nezaplašen, međutim, on je izjavio: »Trebam ići u hram. Ako Gospodin dozvoli, vratit ću se.«

Odmah je počeo štedjeti novac za svoje četvrto putovanje u Caracas, na koje je otišao početkom 2009. godine. Za brata Gonçalves da Silvu 40-satna vožnja autobusom je lagana u usporedbi sa tri putovanja na kojima je prethodno išao u hram São Paulo u Brazilu. Mnogo je godina hram São Paulo, smješten tisućama kilometara jugoistočno od Manausa, bio najbliži hram gradu s dva milijuna stanovnika u sjevernoj državi Amazonas. Tad je, 2005. godine, Manaus postao dio hramskog okruga hrama Caracas u Venecueli.

Tijekom tih godina putovanja u São Paulo »krenuli bismo brodom odavde iz Manausa i putovali četiri dana do Pôrto Velha«, glavnog grada države Rondônia, kaže José. »Nakon toga bismo putovali autobusom četiri dana do São Paula. Moja žena nije član Crkve, i kad sam išao u hram prvi put 1985. godine išao sam sâm. Proveo sam noć na autobusnom kolodvoru u Pôrto Velhu jer sam stigao kasno i nije bilo autobusa. Sljedećeg sam jutra krenuo za São Paulo. Bilo je to lijepo iskustvo, ali stigao sam malo umoran.«

Tad je proveo puna tri dana služeći u hramu prije nego što je krenuo na osmodnevno putovanje kući. Treba mu godina dana da bi uštedio dovoljno novca od svoje mirovine za troškove putovanja u hram.

»Žrtva je ići u hram, ali vrijedno je truda«, kaže brat Gonçalves da Silva, koji je obavio mnogo zastupničkog djela za svoju obitelj. »Osjećao sam posebnu radost onoga dana kad sam se krstio za svog oca, kad se netko krstio za moju majku, i kad sam predstavljao svog oca kad su moji roditelji bili zapečaćeni. Bila je to prekrasna mogućnost. Sva moja braća i sestre su mrtvi, ali ja sam obavio djelo za njih tijekom svojih hramskih putovanja.«

José vjeruje da će žrtva kao dio tako dalekog putovanja u hram pomoći svecima posljednjih dana u Manausu da budu zahvalni za dan kada hram bude posvećen ondje. »Uzbuđen sam zbog toga dana«, kaže on.

Manaus je imao jedan mali ogranak sa 20 članova kad se José priključio Crkvi 1980. godine. Od tada je vidio kako je Crkva procvala do gotovo 50 000 članova koji žive u osam okola.

»Kad je bilo najavljeno 2007. da će se graditi hram u Manausu«, kaže José, »plakao sam od velike radosti koju sam osjećao, i pomolio sam se Gospodinu da mi dozvoli doživjeti da vidim početak gradnje«, što se dogodilo godinu dana kasnije. Sad se moli da će doživjeti da vidi hram dovršen te da se njegova žena krsti tako da se mogu zapečatiti.

»Ne znamo kad ćemo umrijeti, ali trebamo biti spremni i sretni kad vrijeme dođe«, kaže brat Gonçalves da Silva. »Radujem se povratku u nazočnost mojeg Oca na Nebu i mojeg Spasitelja Isusa Krista. Biti u hramu pomaže mi da se pripremim za taj dan.«