2019.
Prijateljice koje su podijelile svoje svjetlo sa mnom
listopad 2019.


Prijateljice koje su podijelile svoje svjetlo sa mnom

Autorica živi u Baji Californiji, Meksiko.

Osjećala sam se uplašeno i usamljeno. Tada sam se preselila u drugu državu i otišla u crkvu po prvi puta nakon dugo vremena.

Živjela sam sa svojom majkom u gradiću u Meksiku gdje su se svi poznavali. Raspoznavala sam ispravno od krivoga, no bila sam zbunjena i bila sam jedina aktivna djevojka u cijelom gradu.

Htjela sam se uklopiti pa sam učinila jedino što mi je tada imalo smisla: našla sam dečka. To je bila tek jedna od prvih pogrešaka koje sam počela činiti. Počela sam popuštati pritisku vršnjaka i vjerovati kako sam dovoljno stara da razmišljam za sebe što je značilo postati neaktivna djevojka koja je živjela u tami.

Živjela sam u tami godinu dana tijekom koje je svaki novi dan postajao tamniji. Moje su loše odluke dovele do svađe s mojom obitelji te sam shvatila da ne mogu nastaviti živjeti s njima. No tek sam prilikom smrti bliskog prijatelja, sveca posljednjih dana, shvatila da je nešto nedostajalo. Nažalost, krivila sam Boga i evanđelje. Prestala sam vjerovati da blagoslovi dolaze iz poslušnosti. Znala sam da ako ne odlučim početi živjeti evanđelje, nastavit ću zanemarivati svoju vezu s Crkvom i nastavit ću živjeti na svjetovan način.

Sjedila sam na svojem krevetu u mračnoj sobi, plačući i sažalijevajući samu sebe kada sam shvatila da se bojim – bojala sam se biti tamo sama, s nikime za razgovarati, bojala sam se da neću moći popraviti sve loše što sam učinila, bojala sam se da mi nitko neće oprostiti, posebice ne Bog.

Naposljetku sam se preselila u Minnesotu u SAD-u k djedu i baki koji nisu članovi Crkve. Moj je očuh doletio sa mnom i tijekom moje prve nedjelje tamo, otišli smo u crkvu, no samo na sakramentalni sastanak. Do kraja sastanka već sam odlučila napustiti Crkvu, no na moje iznenađenje, baš kada smo išli prema autu, vidjeli smo biskupa kako trči da nas sustigne. Postavio nam je nekoliko pitanja i pozvao nas da se vratimo naredne nedjelje – to smo i učinili.

Naredne nedjelje, baš kako je sakramentalni sastanak završio, prije nego sam mogla ustati, okružile su me djevojke iz odjela – djevojke koje su mi pomogle promijeniti svoj život.

Slika
young woman by a path leading to a church in the distance

Ilustracija: Alberto Ruggieri

Odjednom sam ušla u potpuno drugačiji svijet: svijet s biskupom i predsjednicom Djevojaka kojima je stalo do mene te, više od svega, djevojkama koje su se svakodnevno trudile živjeti evanđelje, koje su nastojale živjeti po visokim mjerilima i zauzimati se za ispravno. Toliko su sjajile da su mogle osvijetliti put preda mnom.

Tada sam shvatila što sam trebala učiniti: »[Moje] svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide [moja] djela ljubavi te slave [mojeg] Oca nebeskoga« (vidi Matej 5:16). Tako sam počela svakog tjedna odlaziti u crkvu i na zajedničke aktivnosti mladih, čitati Mormonovu knjigu i molit se svakoga dana, čedno se odijevati, pristojno se izražavati, odlaziti u hram i pripremati se za primanje svojeg patrijarhalnog blagoslova.

U potpunosti sam se promijenila, no nisam to shvatila do kampa Djevojaka kada sam osjetila Duha Svetoga i otkrila da sam imala svjedočanstvo – svjedočanstvo koje će me podsjetiti na to da me Bog voli, ima naum za mene i ne želi da budem sama. Svjedočanstvo tako sjajno i snažno da me je promijenilo. Svjedočanstvo za iznositi i osvijetliti kako moj put, tako i puteve drugih. Svjedočanstvo koje se ne boji zasjati u tami.