Snažna promjena srca:

U petak, 28. listopada 1588., izgubivši kormilo i upravljana isključivo veslima, lađa La Girona, koja je pripadala velikoj Španjolskoj armadi, sudarila se s hridima Lacada Pointa u Sjevernoj Irskoj.¹

Brod se prevrnuo. Jedan od brodolomaca koji se mučio preživjeti nosio je zlatni prsten koji mu je dala nekoliko mjeseci ranije njegova žena s natpisom: »Ništa ti više ne mogu dati.«²

»Ništa ti više ne mogu dati« – izraz i prsten s motivom ruke koja drži srce, izraz ljubavi žene svojem mužu.

Kada sam pročitao ovu priču, ostavila je duboki dojam na mene i pomislio sam na zahtjev koji je Spasitelj iznio: »Prinosit ćete mi kao žrtvu srce skršeno i duh raskajan.«³

Također sam razmišljao o reakciji naroda na riječi kralja Benjamina: »Da, vjerujemo svim riječima koje nam ti izgovori… koji izvede snažnu promjenu u nama, odnosno u srcima našim, te nemamo više sklonosti činiti zlo, već činiti dobro neprestance.«⁴

Dopustite mi da vam iznesem iskustvo koje sam imao kada sam imao 12 godina, čiji utjecaj traje i danas.

Moja je majka rekla: »Eduardo, požuri se. Kasnimo na crkvene sastanke.«

»Mama, danas ću ostati s tatom«, odgovorio sam.

»Jesi li siguran? Trebaš prisustvovati na svojem sastanku svećeničkog zbora«, rekla je.

Odgovorio sam: »Jadni tata! Bit će ostavljen sam. Ostat ću s njim danas.«

Tata nije bio član Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana

Moja majka i sestre otišle su na nedjeljne sastanke. Stoga sam pošao naći se s tatom u njegovoj radionici, gdje je volio biti nedjeljom, i kao što sam rekao svojoj majci, proveo sam neko vrijeme, to jest, nekoliko minuta s njim, i onda sam upitao: »Tata, je li sve u redu?«

Nastavio je svoj hobi popravljanja radija i satova i samo mi se nasmiješio.

Zatim sam mu rekao: »Idem se igrati sa svojim prijateljima.«

Tata mi je, bez dizanja glave, rekao: »Danas je nedjelja. Ne bi li trebao ići u crkvu?«

»Da, ali sam danas rekao mami da ne idem«, odgovorio sam. Tata se posvetio svome poslu, a za mene je to bilo dopuštenje da odem.

Tog je jutra bila važna nogometna utakmica i moji su mi prijatelji rekli da je ne smijem propustiti jer moramo pobijediti u toj utakmici.

Moj je izazov bio da sam morao proći ispred kapele kako bih došao do nogometnog terena.

Odlučan, pojurio sam prema nogometnom terenu i zaustavio se pred velikim kamenom spoticanja, kapelom. Otrčao sam do suprotnog nogostupa, gdje su bila neka velika stabla, i odlučio sam trčati između njih tako da me nitko ne bi vidio jer je to bilo vrijeme kada su članovi stizali na sastanke.

Stigao sam baš na vrijeme za početak igre. Uspio sam igrati i otići kući prije nego što je moja majka došla kući.

Sve je prošlo dobro; naš je tim pobijedio i bio sam oduševljen. No dobro izvršeno trčanje na igralištu zapazio je savjetodavac zbora đakona.

Brat Félix Espinoza vidio me kako brzo trčim od stabla do stabla, pokušavajući ne biti otkriven.

Na početku tjedna, brat Espinoza došao je u moju kuću i zatražio razgovarati sa mnom. Nije ništa rekao o onome što je vidio u nedjelju, niti me pitao zašto sam propustio svoj sastanak.

Samo mi je dao priručnik i rekao: »Htio bih da u nedjelju podučavaš razred svećeništva. Označio sam lekciju za tebe. Nije tako teška. Želim da je pročitaš, a ja ću doći za dva dana da ti pomognem s pripremom za lekciju.« Rekavši to, dao mi je priručnik i otišao.

Nisam htio podučavati razred, no nisam mu mogao reći ne. Planirao sam te nedjelje ponovno ostati sa svojim ocem, što znači da je postojala još jedna važna nogometna utakmica.

Brat Espinoza bio je osoba kojoj su se mladi divili.⁵ Pronašao je obnovljeno evanđelje i promijenio svoj život ili, drugim riječima, svoje srce.

Kada je subota poslijepodne stigla, pomislio sam: »Pa, možda ću se sutra probuditi bolestan i neću morati ići u crkvu.« Više me nije brinula nogometna igra; bio je to razred koji sam trebao podučavati, posebice lekcija o šabatu.

Nedjelja je došla i probudio sam se zdraviji nego ikada. Nisam imao isprike – nije bilo bijega.

Bio je to prvi put da sam podučavao lekciju, no brat Espinoza bio je uz mene i to je bio dan snažne promjene srca za mene.

Od tog trenutka na dalje, počeo sam svetkovati šabat, i s vremenom, riječima predsjednika Russella M. Nelsona, šabat je postao milina.⁶

»Gospodine, dajem ti sve; ništa ti više ne mogu dati.«

Kako stječemo tu moćnu promjenu srca? Započinje i naposljetku se odvija:

1. kada proučavamo Sveta pisma kako bismo stekli znanje koje će osnažiti našu vjeru u Isusa Krista što će stvoriti želju za promjenom⁷

2. kada njegujemo tu želju kroz molitvu i post⁸

3. kada djelujemo, prema riječi proučavani ili primljeni, i sklapamo savez da ćemo predati svoja srca njemu, baš kao i s narodom kralja Benjamina.⁹

Kako znamo da se naše srce mijenja?¹⁰

1. Kada želimo udovoljiti Bogu u svemu.¹¹

2. Kada se odnosimo prema drugima s ljubavlju, poštovanjem i razumijevanjem.¹²

3. Kada vidimo da Kristove osobine postaju dio naše osobnosti.¹³

4. Kada češće osjećamo vodstvo Svetoga Duha.¹⁴

5. Kada obdržavamo zapovijed koja nam je bila teška za obdržavati, a zatim je nastavimo živjeti.¹⁵

Kada pažljivo slušamo savjet naših vođa i radosno odlučujemo slijediti ga, nismo li iskusili snažnu promjenu srca?

»Gospodine, dajem ti sve; nemam ti više što dati.«

Kako održavamo snažnu promjenu?

1. Kada svakog tjedna blagujemo od sakramenta i obnavljamo savez da ćemo uzeti na sebe ime Kristovo, uvijek ga se spominjati i obdržavati njegove zapovijedi.¹⁶

2. Kada okrenemo svoj život prema hramu.¹⁷ Redoviti odlazak u hram pomoći će nam održati novo i obnovljeno srce dok sudjelujemo u uredbama.

3. Kada volimo svoje bližnje i služimo im kroz aktivnosti posluživanja i misionarski rad.¹⁸

Tada, zbog naše velike radosti, ta je unutarnja promjena osnažena i širi se sve dok ne obiluje dobrim djelima.¹⁹

Ova snažna promjena srca donosi nam osjećaj slobode, povjerenja i mira.²⁰

Ta promjena srca nije događaj; potrebna je vjera, pokajanje i stalan duhovni rad da bi se dogodila. To počinje kada želimo podložiti svoju volju Gospodinu, a ostvaruje se kada uđemo u saveze s njim i obdržavamo ih.

Ta pojedinačna radnja ima pozitivan učinak i na nas i na ljude oko nas.

Riječima predsjednika Russella M. Nelsona: »Zamislite kako bi brzo razorni sukobi diljem svijeta, i oni u našim pojedinačnim životima, bili riješeni kada bismo svi mi odabrali slijediti Isusa Krista i obazirati se na njegova naučavanja.«²¹ Ovo djelovanje da slijedimo Spasiteljeva naučavanja dovodi do snažne promjene srca.

Draga braćo i sestre, mladi ljudi, i djeco, dok ovoga vikenda sudjelujemo na saboru, neka riječi naših proroka, koje će doći od Gospodina, uđu u naše srce kako bismo iskusili snažnu promjenu.

Za one koji se još nisu pridružili Gospodinovoj obnovljenoj Crkvi, pozivam vas da slušate misionare s iskrenom željom da znate što Bog očekuje od vas i iskusite tu unutarnju preobrazbu.²²

Danas je dan za odlučiti slijediti Gospodina Isusa Krista. »Gospodine, dajem ti svoje srce; nemam ti više što dati.«

Baš kao što je prsten povraćen iz tog brodoloma, kada dajemo svoje srce Bogu, spašeni smo od bijesnih mora ovog života i tijekom tog smo postupka profinjeni i pročišćeni kroz Kristovo Pomirenje i postajemo »djeca Kristova«, kad smo duhovno »rođeni od njega«.²³ O tome svjedočim u ime Isusa Krista. Amen.