Krist iscjeljuje ono što je slomljeno

Dok je Spasitelj podučavao u hramu, književnici i farizeji doveli su mu ženu. Ne znamo njezinu potpunu priču, samo da je bila »uhvaćena u samom činu preljuba«.¹ Često Sveta pisma daju samo mali dio nečijeg života, a na temelju tog dijela mi smo ponekad skloni uzvisiti ili osuditi. Ničiji život ne može biti shvaćen kroz jedan veličanstveni trenutak ili jedno javno razočaranje vrijedno žaljenja. Svrha ovih svetopisamskih zapisa jest pomoći nam uvidjeti da je Isus Krist bio odgovor tada i on je odgovor sada. On zna našu potpunu priču i točno ono što patimo, kao i naše sposobnosti i ranjivosti.

Kristov odgovor ovoj dragocjenoj Božjoj kćeri bio je: »Ni ja te… ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.«² Još jedan način kako reći »idi i od sada ne griješi više« može biti »pođi i promijeni se«. Spasitelj ju je pozivao da se pokaje: promijeni svoje ponašanje, svoje veze, kako se osjećala prema sebi, svoje srce.

Zbog Krista, naša odluka da »pođemo i promijenimo se« također nam može omogućiti da »pođemo i iscijelimo«, jer on je izvor iscjeljenja svega što je slomljeno u našem životu. Kao veliki Posrednik i Zagovornik kod Oca, Krist posvećuje i obnavlja slomljene odnose – što je najvažnije, naš odnos s Bogom.

Prijevod Josepha Smitha jasno kaže da je žena zaista slijedila Spasiteljev savjet i promijenila svoj život: »I žena proslavi Boga od tog časa, i povjerova u ime njegovo.«³ Žalosno je što ne znamo njezino ime, ili druge detalje o njezinu životu nakon ovog trenutka, jer zahtijevalo bi veliku odlučnost, poniznost i vjeru u Isusa Krista da se ona pokaje i promijeni. Ono što znamo jest da je bila žena koja »povjerova u ime njegovo« s razumijevanjem da nije izvan dosega njegove beskrajne i vječne žrtve.

U Luki, u poglavlju 15, čitamo usporedbu o čovjeku koji je imao dva sina. Mlađi je sin zatražio od svojeg oca svoju baštinu, krenuo je u daleku zemlju i rasuo svoj imetak razuzdanim životom.⁴

»Kad potroši sve, nasta ljuta glad u onoj zemlji, te on poče oskudijevati.

Tada ode u najam nekom čovjeku u onoj zemlji, a taj ga posla na polje da čuva svinje.

Uzalud je čeznuo da bar jednom napuni trbuh ljuskama od mahuna što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.

Tada dođe k sebi i reče: ʻKoliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi!

Ustat ću, poći ću ocu svome pa mu reći: Oče, sagriješih Bogu i tebi.

Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika!ʼ

Diže se i krenu svom ocu. Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga.«⁵

Vjerujem kako je činjenica da je otac otrčao svojem sinu značajna. Osobna bol koju je sin nanio svom ocu zasigurno je bila duboka i snažna. Isto tako, otac je možda bio iskreno posramljen djelima svojeg sina.

Stoga, zašto otac nije čekao da se njegov sin ispriča? Zašto nije iščekivao ponudu naknade i pomirbe prije pružanja oprosta i ljubavi? To je nešto o čemu sam često razmišljala.

Gospodin nas podučava da je opraštanje drugima univerzalna zapovijed: »Ja, Gospod, oprostit ću kome hoću oprostiti, no od vas se traži da opraštate svim ljudima.«⁶ Pružanje oprosta može zahtijevati ogromnu hrabrost i poniznost. Također može potrajati. Ono zahtijeva od nas da stavimo svoju vjeru i povjerenje u Gospodina dok preuzimamo odgovornost za stanje našeg srca. Ovdje leži značaj i moć našeg opredjeljivanja.

Opisom ovog oca u usporedbi o izgubljenom sinu, Spasitelj je naglasio da je oprost jedan od najplemenitijih darova koji možemo dati jedni drugima, a naročito nama samima. Rasterećenje naših srca kroz oprost nije uvijek lako, no kroz osposobljavajuću moć Isusa Krista to je moguće.

U Djelima, u poglavlju 3, učimo o čovjeku koji je bio rođen hrom i koga su »svaki dan postavljali pred hramska vrata zvana Krasna, da bi mogao iskati milostinju od posjetilaca hrama«.⁷

Hromi prosjak imao je više od 40 godina⁸ i proveo je cijeli svoj život u naizgled beskrajnom stanju želje i čekanja, jer je ovisio o velikodušnosti drugih.

Jednoga je dana vidio »Petra i Ivana, koji su upravo htjeli ući u hram, [i] zamoli ih da mu dadnu milostinju.

A Petar zajedno s Ivanom uperi u nj pogled pa mu reče: ʻPogledaj u nas!ʼ

I on ih pomnjivo promatraše u iščekivanju da će od njih nešto dobiti.

Tada mu reče Petar: ʻJa nemam ni srebra ni zlata, ali što imam, to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj!ʼ

Ujedno ga uhvati za desnu ruku te ga podigne, a njemu odmah očvrsnu stopala i gležnji,

pa skoči, stane i počne hodati. Zatim s njima uđe u hram, hodajući, poskakujući i hvaleći Boga.«⁹

Često možemo otkriti kako se, poput hroma prosjaka na vratima hrama, strpljivo – ili ponekad nestrpljivo – »u Jahvu uzda[mo]«.¹⁰ Čekamo fizičko ili emocionalno iscjeljenje. Čekamo odgovore koji prodiru u najdublji dio našeg srca. Čekamo čudo.

Čekanje na Gospodina može biti sveto mjesto – mjesto poliranja i pročišćenja gdje možemo spoznati Spasitelja na duboko osoban način. Iščekivanje Gospodina može također biti mjesto gdje se nalazimo kako se pitamo: »O Bože, gdje si?«¹¹ – mjesto gdje duhovna ustrajnost zahtijeva od nas da primjenjujemo vjeru u Krista namjerno ga birajući uvijek iznova. Znam ovo mjesto i razumijem ovaj oblik iščekivanja.

Provela sam bezbrojne sate u ustanovi za liječenje raka, ujedinjena u svojoj patnji s mnogima koji su žudjeli biti iscijeljeni. Neki su preživjeli; drugi nisu. Naučila sam na duboki način da je izbavljenje iz naših kušnji drugačije za svakoga od nas i stoga bi naše usmjerenje trebalo biti manje na način na koji smo izbavljeni, a više na samog Izbavitelja. Naš naglasak uvijek treba biti na Isusu Kristu!

Primjenjivanje vjere u Krista znači imati povjerenja ne samo u Božju volju, već i u njegov raspored. Jer on zna točno što trebamo i precizno kada nam je to potrebno. Kada se podložimo volji Gospodnjoj, naposljetku ćemo primiti značajno više od onoga što smo željeli.

Moji dragi prijatelji, svi mi imamo nešto u svojem životu što je slomljeno što treba biti obnovljeno, popravljeno ili iscijeljeno. Kada se okrećemo Spasitelju, kada usklađujemo svoja srca i umove s njim, kada se kajemo, on nam dolazi »s iscjeljenjem u krilima svojim«,¹² obujmljuje nas brižno svojim rukama i kaže: »U redu je. Tebi je samo 5 godina – ili 16, 23, 48, 64, 91. Možemo to popraviti zajedno!«

Svjedočim da nema ničega u vašem životu što je slomljeno, što je izvan ljekovite, otkupljujuće i osposobljavajuće moći Isusa Krista. U posvećeno i sveto ime onoga koji je moćan da iscijeli, Isusa Krista. Amen.