Čekajući svitanje

Sjene su obavile sobu tamom dok sam budna slušala disanje svoga muža pokušavajući odrediti spava li.Prošlo je samo dva dana otkad je naša 12-godišnja kći preminula od posljedica iznenadne tragične nesreće. Opet sam sklopila oči, no san nije htio doći. Moje je srce čeznulo za kćeri. Sve znanje o naumu spasenja nije moglo olakšati tu bol i činjenicu da mi nedostaje.

Kako se bližila zora, osjetila sam iznenadnu, intenzivnu čežnju. Sunce će ponovno izaći, a ja sam u svojoj glavi vidjela nebo okupano nježnim ružičastim svjetlom. Naša je kći voljela ružičastu boju. Ružičasto je svitanje bilo upravo ono što mi je trebalo da ponovno osjetim njezinu blizinu.

»Hajdemo gledati izlazak sunca«, šapnula sam svom pospanom mužu.

Stajali smo na prilazu, okrenuti prema istoku i čekali… i čekali. Iako je nebo bilo osvijetljeno, sunce se nije probijalo kroz niske oblake.

Naslonila sam glavu na muževo rame i uzdahnula, pokušavajući prikriti razočaranost. Ali ja sam željela više. Trebala sam više. Zacijelo je Nebeski Otac mogao udijeliti mi tu želju nakon što je uzeo našu djevojčicu u svoj dom k sebi.

Dok se moj muž vraćao unutra, gledajući iza sebe prema zapadu, rekao je: »Pogledaj!«

Okrenula sam se. Iza nas oblaci su bili okupani krhkim rumenilom, okruženi zlatnim svjetlom. Zastao mi je dah, a suze su mi navrle na oči. Bilo je ljepše no što sam si ikada mogla zamisliti. Osjetila sam kao da me je moja kći zagrlila. Znala sam da je Nebeski Otac bio svjestan boli u mom srcu i slao je obećanje nade u budućnost – nježni podsjetnik na vječne obitelji i sve prekasne trenutke koji će tek doći.

Često sam razmišljala o tom prekrasnom trenutku i novoj perspektivi koju mi je pružio. Tko još gleda izlazak sunca na zapadu? A opet tamo me je moje čudo čekalo. Koliko li sam blagoslova i čuda propustila jer su dolazila iz neočekivanih mjesta? Koliko sam se puta usredotočivala na ono što sam mislila da se treba dogoditi i propustila slavu onoga što postoji?

Uporno smo se molili za čudo koje je uskraćeno, no dok sam gledala oko sebe svojom novom perspektivom, vidjela sam čudo kada su se četiri života poboljšala donacijom organa naše kćeri, čudo obiteljske ljubavi, i jedinstva odjela i čudo službe. Osjetila sam duboku tugu, no i moćnu nadu koja je ispunjavala moju dušu svakim rumenim svitanjem, svakim ružičastim zalaskom i svakim ružičastim cvijetom koji mi se našao na putu.

Sada dok sunce izlazi gledam prema istoku, a zatim se okrećem prema zapadu. Smiješim se sa spoznajom da uvijek ima čuda i blagoslova – te da će sunce uvijek prekriti naše tuge ako mu to dopustimo.