Filipini: Duhovna snaga nad morskim otocima

Oko 550 godina prije rođenja Isusa Krista, Gospodin je obećao Nefiju, proroku iz Mormonove knjige: »Spominjem [se] onih koji su na otocima morskim« i »iznosim riječ svoju sinovima ljudskim, da, i to među svim narodima zemaljskim« (2. Nefi 29:7). Mnogima koji su pročitali ove riječi, jedna skupina »otoka morskih« pada na pamet: Filipini.

Uz stanovništvo koje broji gotovo 100 milijuna, Republika Flipini veliki je arhipelag od oko 7.100 otoka smještenih kod jugoistočne obale Azije. To je prekrasna tropska zemlja naseljena gostoljubivim ljudima, punih životom i poniznosti. Ipak, zemlja je sklona potresima, tajfunima, erupcijama vulkana, olujnim valovima i drugim prirodnim nedaćama te pati od pregršt društveno-gospodarskih problema. Široko rasprostranjeno siromaštvo predstavlja stalni izazov, no Filipini su izdržali napade političke nestabilnosti i gospodarsku krizu.

Onima koji su upoznati s Gospodnjim načinima, Filipini su plodno tlo za sjetvu sjemena evanđelja. Uz tagalog i druge starosjedilačke jezike, mnogi Filipinci govore engleski koji je također nacionalni jezik. Zahvaljujući dugom razdoblju španjolske vladavine, više od 90 posto stanovništva su kršćani, dok je značajni dio manjine muslimanske vjeroispovijesti.

Prvi pokušaj uvođenja Crkve na Filipine bio je 1898. godine tijekom španjolsko-američkog rata, kada su Willard Call i George Seaman, sveci posljednjih dana i pripadnici oružanih snaga iz Ute, odijeljeni kao misionari prije njihova odlaska. Svaku su priliku koristili za propovijedanje evanđelja, no krštenja nisu uslijedila.

Tijekom Drugog svjetskog rata nekoliko se svetaca posljednjih dana kretalo otocima s prodirućim Savezničkim snagama. Godine 1944. i 1945. vojne su skupine održavale crkvene sastanke na mnogim mjestima, a brojni su sveci posljednjih dana u vojnoj službi ostali na Filipinima kada je rat završio. Među njima su bili i Maxine Tate i nedavno obraćeni Jerome Horowitz. Obojica su pomogli dovesti evanđelje Aniceti Fajardo. Dok su pomagali Ancieti u izgradnji doma u bombardiranom području Manile, brat Horowitz govorio je o svojoj novoj vjeri Aniceti i njezinoj kćeri Ruth.

Aniceta je dobila svjedočanstvo i željela je biti krštena, no Crkva nije ovlastila krštenja za Filipine u to vrijeme jer nije bilo stalnih crkvenih jedinica na otočju. Starješina Harold B. Lee (1899–1973) iz Zbora dvanaestorice apostola postao je svjestan Anicetine želje i u svojstvu predsjedatelja Vrhovnog odbora pripadnika oružanih snaga odobrio je njezino krštenje. Na uskrsno jutro 1946. godine, Anicetu Fajardo krstio je pripadnik oružanih snaga Loren Ferre i sada je priznata kao prva Filipinka koja je postala članica Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana.

Nakon rata, crkvene su skupine organizirane u dvjema američkim vojnim bazama – zrakoplovnoj bazi Clark Air Base i pomorskoj bazi Subic Bay – dok su se sveci posljednjih dana u vojnoj službi veselili službenoj uspostavi Crkve u Filipinima. Dana 21. kolovoza 1955. godine, predsjednik Joseph Fielding Smith (1876–1972) posvetio je Filipine za propovijedanje evanđelja. Pravna su ograničenja, međutim, odgodila dolazak misionara sve do 1961. godine.

Godine 1960, starješina Gordon B. Hinckley (1910–2008), tada kao pomoćnik u Zboru dvanestorice apostola, bio je u posjetu Filipinima nekoliko dana: »Izrazio sam viđenje da će misionarsko djelo biti… plodonosno kao za mnoga druga mjesta na svijetu.«³ Sljedeće godine, nakon mnogo pripreme i papirologije za članove poput Maxine Tate Grimm i predsjednika Roberta S. Taylora iz misije Južni Daleki istok kao i za prijatelje izvan Crkve, starješina Hinckley vratio se na otočje kako bi ponovno posvetio Filipine za početak misionarskog djela.

Dana 28. travnja 1961. godine, u predgrađu Manile, starješina Hinckley susreo se s malenom skupinom pripadnika oružanih snaga, američkih državljana i jednim Filipincem – Davidom Lagmanom – i prinio naročitu molitvu »da će ondje biti na tisuće onih koji će primiti ovu poruku i biti blagoslovljeni«.⁴ Te su riječi, koje je izrekao Gospodinov istinski sluga, ubrzo postale proročanskima.

Prva četvorica misionara – Raymond L. Goodson, Harry J. Murray, Kent C. Lowe, i Nester O. Ledesma – pristigli su u Manilu nekoliko tjedana kasnije. »Filipinci su vrlo spremno prihvatili evanđelje«, primijetio je starješina Lowe. »Kada glava obitelji odluči pridružiti se Crkvi, u mnogo, mnogo slučajeva i cijela obitelj bi se pridružila Crkvi.«⁵

Djelo je napredovalo do točke kada je 1967. godine organizirana misija Filipini. Do kraja iste godine, u misiji su bila 3.193 člana, od kojih se 631 obratio te iste godine. Do 1973. godine Crkva na Filipinima se proširila do gotovo 13.000 članova. Dana 20. svibnja 1973. godine stvoren je okol Filipini Manila s Augustom A. Limom kao predsjednikom. Godine 1974. misija je podijeljena na misiju Filipini Manila i misiju Filipini Cebu City.

U kolovozu 1975. godine predsjednik Spencer W. Kimball (1895–1985) došao je u Manilu kako bi predsjedao prvim filipinskim područnim saborom. Kolovoz je bio vrlo olujan mjesec, što je putovanje činilo još težim za one koji dolaze izvan Manile. Autobus pun svetaca iz Laoag Cityja gotovo da nije uspio doći, no sveci su izgurali svoje vozilo iz blata i molili vozača da se ne okreće. Druga se skupina svetaca hrabro odupirala olujnom moru čak tri dana jer je bilo doista važno, kako je rekla jedna sestra, vidjeti i čuti živućeg proroka Božjeg.

Predsjednik Kimball posjetio je Filipine ponovno 1980. godine kako bi predsjedao još jednim Općim saborom, i također se nakratko susreo s filipinskim predsjednikom Ferdinandom Marcosom. Taj je sastanak utro put da bi Crkva s vremenom otvorila centar za obuku misionara u Filipinima 1983. godine i posvetila hram Manila Filipini sljedeće godine. Godine 1987. uspostavljeno je područje Filipini/Mikronezija sa sjedištem u Manili.

Odlomci Mormonove knjige prevedeni su na tagaloški jezik 1987. godine. Mormonova knjiga prevedena je na nekoliko filipinskih jezika, uključujući i na kebuano.

U prosincu 1980. godine predsjednik Spencer W. Kimball poslao je direktora crkvenog odjela za nekretnine u Manilu kako bi pronašao prikladno zemljište za izgradnju hrama. Nakon pregledavanja nekoliko zemljišta, direktor je podnio zahtjev za kupnju zemljišta od 1,4 ha u Quezon Cityju. Zemljište je usmjereno prema dolini Marikina, a njegova je lokacija relativno dostupna mnogim članovima Crkve. Zahtjev je odobren, a nekretnina je kupljena u siječnju 1981. godine. Ime ulice promijenjeno je u Temple Drive na zahtjev Crkve.

Na svečanosti polaganja kamena temeljca 25. kolovoza 1982. godine, usprkos tajfunu, oko 2.000 članova Crkve sabralo se iz svih dijelova otočja, brodom, vlakom i autobusom. Uskoro je započela izgradnja hrama, i 1984. godine bio je spreman za posvećenje.

Gotovo 27.000 članova i nečlanova prošli su kroz hram prije njegova posvećenja. Došli su usprkos dvama tajfunima – u 48 sati razlike – koji su poharali Filipine nekoliko dana ranije. Sveci iz udaljenih provincija stigli su umorni, ali poletni. U mnogim slučajevima bili su prisiljeni ići zaobilaznim putovima prema Manili jer su ceste bile poplavljene i mostovi oštećeni izlijevanjem rijeka.

Ljepota hrama očarala je posjetitelje, uključujući i mnoge poznate Filipince. Pisac Celso Carunungan komentirao o »osjećaju svetosti, kada uđete unutra kao da ćete se suočiti sa svojim Stvoriteljem«. Pukovnik Bienvenido Castillo, glavni kapelan Filipinske policije, rekao je kako je hram »mjesto gdje možete razmišljati o nebeskim stvarima jer se nalazite u takvom okruženju«. Dvije su časne sestre osjetile da je hram »istinski dom Gospodnji«. Eva Estrada-Kalaw, članica filipinskog parlamenta, rekla je vodstvu: »Željela bih da izgradite više hramova ovdje.«⁶

Predsjednik Hinckley, u to vrijeme drugi savjetnik u Prvom predsjedništvu, vodio je svečanost polaganja ugaonog kamena u utorak, 25. rujna 1984. godine. Uslijedilo je devet sesija posvećenja održanih u celestijalnoj dvorani. Oko 6.500 svetaca iz 16 okola i 22 okruga područja Pacifik prisustvovali su na različitim sesijama.

Netom po završetku posljednje sesije posvećenja, Paulo V. Malit ml. i Edna A. Yasona postali su prvi par vjenčan u hramu Manila Filipini 27. rujna 1984. godine. Prvi predsjednik tog hrama W. Garth Andrus, vodio je svečanost vjenčanja.

Brojni članovi Crkve prijavili su se za svoja podarivanja, počevši s radnicima na uredbama. Hramsko se djelo nastavilo kroz noć do idućeg dana.

Članovi su osjećali želju ući u hram. Oni koji žive daleko od Manije morali su mnogo žrtvovati da bi proputovali veliku udaljenost brodom ili autobusom. Ali su ipak došli i sa sobom donijeli priče o vjeri i odlučnosti.

Za Bernarda i Leonides Obedozu iz General Santosa odlazak u hram u daleku Manilu činio se nemogućim. No, poput trgovca koji je rasprodao sve što je imao da bi kupio dragocjeni biser (vidi Matej 13:45–46), taj je par odlučio prodati svoju kuću kako bi platili putovanje da bi oni i njihova djeca mogli biti zapečaćeni kao vječna obitelj. Nakon što su prodali svoj dom i većinu svojih stvari, uspjeli su zajedno skupiti točan iznos da bi platili brod do Manile za svoju deveteročlanu obitelj. Leonides se brinula jer nisu imali dom u koji bi se vratili. No, Bernardo ju je uvjeravao da će se Gospodin pobrinuti. Zapečaćeni su kao obitelj za vrijeme i svu vječnost u hramu 1985. godine. Vrijedilo je svake žrtve koju su učinili, jer su u hramu pronašli neizmjernu radost – svoj dragocjeni biser. I istinite su Bernardove riječi, Gospodin se uistinu pobrinuo. Nakon povratka iz Manile, jedni dobri poznanici dali su im mjesto za život. Njihova su djeca završila školu, a obitelj je s vremenom stekla vlastiti dom na novom mjestu.

Dana 18. travnja 2006. godine Prvo predsjedništvo je objavilo izgradnju hrama Cebu City Filipini. Nakon što su čuli vijesti, mnogi su članovi Crkve zaplakali od sreće. »Blagoslovljeni smo jer je Gospodin odabrao Cebu City za mjesto izgradnje sljedećeg hrama«, rekao je Cesar Perez ml., ravnatelj Instituta za religiju u Cebu Cityju.

Nekoliko mjeseci nakon posvećenja hrama Cebu City Filipini, filipinski sveci posljednjih dana pronašli su još jedan razlog za sreću. Dana 2. listopada 2010. godine tijekom uvodnog govora na Općem saboru predsjednik Thomas S. Monson najavio je izgradnju hrama Urdaneta Filipini u Pangasinanu.

Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana u Filipinima relativno je mlada u usporedbi s drugim državama, no njezina je sudbina među otočkim narodom proslavljena. Rast Crkve bio je čudesan, a najbolje tek dolazi. Starješina Michael John U. Teh iz Sedamdesetorice, drugi Filipinac pozvan na službu kao Vrhovni autoritet rekao je: »Mi [filipinski sveci posljednjih dana] trebamo se pripremati duhovno više nego ikada jer djelo ide naprijed s našom pomoći ili bez nje.«⁷

Doista, 21. stoljeće protječe, obnovljena Crkva će nastaviti rasti u veličini i utjecaju dok sve više Filipinaca prihvaća njezinu poruku i postaje blagoslov tom izboru ljudi na morskim otocima. Za starješinu Teha i filipinske svece, »velika… obećanja Gospodina na onima koji su na otocima morskim« (2. Nefi 10:21) sada su ispunjena.