Mi smo Gospodinove ruke
Tražiti siromašne i posluživati onima koji pate sastavni je dio onoga što znači biti učenik Isusa Krista.
U ranim danima Velike depresije, šest predsjednika okola iz doline Salt Lake ujedinilo se u borbi s tamnim oblacima siromaštva i gladi koji su prijetili da će shrvati mnoge članove Crkve.1 Iako je gospodarska kriza pogodila sve ljude, država Utah bila je posebno uništena.2
U to vrijeme, vođe Crkve imali su malo sredstava da bi pomogli potrebitima. Mogli su koristiti posne prinose, naravno, no kronična je potreba zasjenila sve što su ikada iskusili. Pod vodstvom Predsjedavajućeg biskupstva osnovan je Ured za zapošljavanje Deseret početkom 20. stoljeća. No, Ured nije bio odgovarajuće opremljen za tako veliku potrebu.
Tih šest svećeničkih vođa znali su da ako je ljudima njihovih okola potrebna pomoć, nema mjesta čekanju. Trebali su odmah djelovati. Započeli su sa zapošljavanjem ljudi. Organizirali su muškarce i odveli ih u polje gdje su mogli ubirati žetvu. U zamjenu za svoj radi, zahvalni su farmeri darivali hranu muškarcima. Višak je pohranjivan u skladišta odakle se dijelio drugim gladnim ljudima. Kako su donacije rasle, sveci su započeli konzervirati hranu kako bi ju sačuvali od kvarenja. To je bio početak suvremenog programa socijalne skrbi.
Osam desetljeća kasnije, suvremeni vođe Crkve diljem svijeta brinu o svojim zajednicama i osjećaju isti poriv doprijeti do onih u potrebi.
Na Općem saboru u listopadu 2011. godine, predsjednik Dieter F. Uchtdorf, drugi savjetnik u Prvom predsjedništvu, rekao je: »Prečesto primjećujemo potrebe oko nas nadajući se da će se netko izdaleka magično pojaviti i ispuniti te potrebe. Možda čekamo stručnjake s posebnim znanjem da riješe određene probleme. Kada to činimo, lišavamo svoga bližnjega službe koju bismo mogli pružiti, i lišavamo sebe prilike da služimo. Iako nema ničeg lošeg u stručnjacima, moramo priznati: nikada ih neće biti dovoljno da riješe sve probleme. Umjesto toga, Gospodin je smjestio svoje svećeništvo i svoje organizacije na pragove u svaki narod gdje god je uspostavljena Crkve.«3
Ovaj poziv mjesnim vođama Crkve i članovima da krenu u akciju potaknuti Duhom Svetim vodio je mnoge diljem svijeta, kako predsjednik Uchtdorf kaže, »da otkriju [sami]«.4 Zasukali su rukave i odlučili »spomen[uti] se siromaha i potrebnih, bolesnih i ucviljenih« (NiS 52:40).
Ekvador
Kako je biskup Johnny Morante u Guayaquilu u Ekvadoru brinuo o članovima svog odjela tako mu je postajalo teže. Previše se obitelji borilo s nastojanjima da zadovolje svoje najosnovnije životne potrebe. Želio im je pomoći, stoga se savjetovao s vođama odjela i iznio stvar Gospodinu.
Budući da su prilike za zaposlenje u tom području bile rijetke, započeo je raditi sa skupinom od 11 sestara, potičući ih da slijede mogućnost pokretanja malog poduzetništva. Te su sestre primijetile potrebu za kvalitetnim, jeftinijim kućanskim sredstvima za čišćenje i pitale su se mogu li ih proizvoditi i prodavati u svojoj zajednici. No, kako će naučiti praviti takva sredstva?
U to je vrijeme biskup Morante postao svjestan nezaposlene sestre u svojem odjelu koja je radila kao farmaceutski kemičar. Kada ju je 11 sestara zamolilo bi li željela pomoći, očarala se prilikom da ih nauči kako raditi sigurna, kvalitetna sredstva.
Sastavile su poslovni plan, ucrtale područja u zajednici koja će svaka sestra pokrivati, odabrale proizvode koje će izrađivati i dizajnirale pakiranja i naljepnice.
Za nekoliko mjeseci izgradile su bazu kupaca i donosile su dovoljno prihoda za ublažavanje njihova siromaštva te pomogle u udovoljavanju potreba svojih obitelji.
Kada su upravitelji mjesne farmaceutske kompanije saznali za ovu tvrtku, počeli su se zanimati za priču o nezaposlenoj farmaceutskoj kemičarki. S vremenom su intervjuirali i zaposlili ju u njihovoj vlastitoj proizvodnji.
Rusija
U moskovskom odjelu Rechnoy, u Rusiji, Galina Goncharova, koja je služila kao povjesničarka odjela, poskliznula se na ledu i slomila obje ruke. Odvezli su ju u bolnicu gdje su joj ruke zamotali u gips. Nije se mogla hraniti niti odijevati. Nije mogla počešljati kosu, pa čak ni javiti se na telefon.
Kada su njezine prijateljice, članice odjela, saznale što joj se dogodilo, odmah su se odazvale. Obnašatelji svećeništva dali su joj blagoslov i radili su sa sestrama Potpornog društva u osmišljavanju rasporeda posjećivanja te dobre sestre i vođenja brige o njezinim potrebama.
Vladimir Nechiporov, vođa misije odjela, rekao je: »Sjećamo se govora s Općeg sabora o skulpturi Krista kojoj su nedostajale ruke.5 Ispod skulpture netko je stavio pločicu s natpisom ‘Vi ste moje ruke’. Tih nekoliko tjedana dok je ta dobra sestra bila u gipsu, članovi odjela Rechnoy osjetili su povezanost s tom pričom. Doslovno smo postali njezine ruke.«
Filipini
Kada je tropska oluja Washi pogodila Filipine 2011. godine, cijelo je područje bilo zahvaćeno vodenim valovima i olujnim vjetrom. Uništeno je oko 41.000 domova, a više od 1.200 ljudi izgubilo je živote.
Prije poplave Max Saavedra, presjednik okola Cagayan de Oro Filipini, osjetio je poticaj da u okolu organizira ekipu za odgovor u hitnim situacijama. Organizirao je odbore za izvršavanje različitih zadataka – sve od potrage i spašavanja do pružanja prve pomoći i dijeljenja hrane, vode i odjeće.
Kada su se poplavne vode snizile na sigurnu razinu, mobilizirali su se vođe i članovi Crkve. Pazili su na sigurnost svakog člana i procijenili štetu. Jedan je član dao gumene čamce kako bi nastradale članove doveli na sigurno. Otvorena su sastajališta kako bi pružili sklonište svima kojima je bila potrebna hrana, odjeća, deke i privremeno mjesto boravka. Pitka je voda uvelike nedostajala, pa je predsjednik Saavedra kontaktirao mjesnu tvrtku koja je posjedovala vatrogasno vozilo i dovezli su pitku vodu u evakuacijske centre sastajališta. Članovi sa stručnim medicinskim iskustvom brinuli su o ozlijeđenima.
Kada su članovi Crkve bili zbrinuti, predsjednik Saavedra i njegova ekipa posjetili su druge evakuacijske centre u gradu i ponudili svoju pomoć. Donijeli su im hranu i druge namirnice. Mnogi su članovi, iako su izgubili vlastite domove, nesebično služili drugima odmah nakon oluje. Nakon što su kiše prestale i tlo se osušilo, volonteri Mormonskih ruku pomoći iz tri okola prionuli su na rad i počeli dijeliti potrepštine i pomagati u čišćenju.
Brazil
U gradu Sete Lagoas, u Brazilu, nalazi se sklonište za žene s posebnim potrebama čije je živote pogodila ovisnost o drogi. Svakog su se dana borile za preživljavanje. Imale su malenu pećnicu kojom su mogle proizvesti 30 štruca kruha na dan. Unatoč tome što su primale nešto pomoći od mjesne humanitarne organizacije, žene su se jedva prehranjivale. Kada su vođe Crkve iz okola Sete Lagoas Brazil doznali za potrebe tih žena, željeli su pomoći.
Razgovarali su sa ženama o njihovim potrebama. Žene su rekle da kada bi proizvodile više kruha ne samo da bi se mogle bolje hraniti nego bi možda i mogle prodavati nešto kruha i stvoriti toliko potrebne prihode.
Vođe i članovi Crkve radili su s mjesnom vojnom policijom i školom kako bi poboljšali uvjete tim ženama. Uz pomoć crkvene humanitarne potpore, volontera Crkve i zajednice uspjeli su napraviti novu pekaru koja je omogućavala ženama proizvesti 300 štruca kruha dnevno.
Od prihoda koje su primale, žene su u pekari mogle zaposliti svog prvog zaposlenika – jednu ženu iz skloništa.
Djelo socijalne skrbi
Poput ovih nadahnutih vođa Crkve prije nekoliko desetljeća koji su vidjeli veliku potrebu oko sebe i odbili okrenuti leđa toj potrebi, danas crkveni vođe i članovi diljem svijeta čine isto u svojim područjima i na vlastiti način.
Kada je predsjednik Uchtdorf govorio Crkvi o brizi za druge, rekao je: »Gospodinov način nije sjediti sa strane bujice i čekati da voda prođe prije nego što prijeđemo. Njegov je način da se okupimo, zasučemo rukave, primimo se posla i izgradimo most ili čamac kako bismo prešli vodu naših izazova.«6
Tražiti siromašne i posluživati onima koji pate neophodno je za ono što znači biti učenik Isusa Krista. To je djelo koje je činio sam Isus Krist dok je posluživao ljudima u svoje dane. »To djelo pružanja pomoći na Gospodinov način nije samo još jedna stavka u katalogu programa Crkve«, zaključio je predsjednik Uchtdorf. »Ono ne može biti zanemareno ili zapostavljeno. Ono je središnje u našem nauku; ono je bit naše vjere.«7