Veliki naum spasenja

»Svi smo bili nazočni tijekom prvog ustroja na nebu i vidjeli smo da je Spasitelj bio odabran i određen, te je osmišljen naum spasenja kojeg smo i odobrili.«⁵

»Gospodin je svećenik po redu Melkisedekovom zauvijek, i pomazani Sin Božji od prije utemeljenja svijeta [vidi Psalmi 110:4].«⁶

»Spasenje Isusa Krista bilo je izvedeno za sve ljude kako bi pobijedili đavla… Svi će patiti sve dok ne poslušaju samoga Krista.

Sukob na nebu bio je sljedeći – Isus je rekao da će biti određenih duša koje neće biti spašene, a đavao je rekao da će ih sve spasiti te je izložio svoj naum pred veliko vijeće, a ono je glasovalo za Isusa Krista. Stoga se đavao pobunio protiv Boga i bio je izbačen sa svima koji su ga podržavali.«⁷

U svibnju 1833, kako je kasnije zapisano u Nauku i savezima 93:29, Joseph Smith je primio sljedeću objavu od Gospodina: »Čovjek bijaše u početku kod Boga. Razum, to jest svjetlo istine, ne bijaše stvoren ni učinjen, niti to zaista može biti.« U travnju 1844. Prorok je naučavao: »Imam još jednu temu o kojoj trebam misliti, a proračunata je da uzvisi čovjeka… Povezana je s temom uskrsnuća mrtvih, poimence, duše – ljudskog uma – besmrtnog duha. Otkuda je došao? Svi učeni ljudi i doktori božanstva kažu da ga je Bog stvorio na početku, ali to nije istina. Po mojem razumijevanju sama ta ideja umanjuje čovjeka. Ne vjerujem u taj nauk jer ja znam za bolji. Čujte ga, svi krajevi svijeta, jer mi je Bog tako rekao, a ne vjerujete li meni, to neće učiniti istinu bez učinka…

Govorim o besmrtnosti ljudskog duha. Je li logično reći da je razum duhova besmrtan, a da je ipak imao početak? Razum duhova nije imao početak niti će imati kraj. To je dobra logika. To što ima početak može imati i kraj. Nikada nije bilo vremena kada nije bilo duhova…

Uzimam prsten sa svojeg prsta i usporedit ću ga ljudskom umu, besmrtnom dijelu, jer nije imao početka. Pretpostavimo da ga prerežemo napola. Tada ima početak i kraj, ali ponovno spojen nastavlja se u jedan vječni tijek. Tako je i s čovječjim duhom. Tako mi živog Gospoda, ako je imao početak, imat će i kraj. Sve lude, učeni i mudri ljudi od početka stvaranja koji kažu da duh čovjeka ima početak dokazuju da on mora imati i kraj, a ako je taj nauk točan onda bi i nauk potpunog uništenja bio točan. No, ukoliko sam ja upravu, mogu smiono proglasiti s krovova kuća da Bog nikada nije niti imao moć stvoriti duh čovjeka. Sam Bog ne bi mogao stvoriti samog sebe.

Razum je vječan i postoji po načelu samopostojanja. On je duh od vječnosti do vječnosti i kod njega nema stvaranja. Svi umovi i duhovi koje je Bog ikada poslao na svijet podložni su uvećanju.

Prva načela čovjeka su samopostojeća kod Boga. Otkrivši da se nalazi posred duhova i slave, sam je Bog smatrao pravilnim uspostaviti zakone kojima bi ostali mogli imati povlasticu napredovati poput njega, jer je on bio razumniji. Odnos koji imamo s Bogom postavlja nas u situaciju da napredujemo u spoznaji. On ima moć uspostavljati zakone kako bi podučavao one koji su slabijeg razuma, tako da bi oni mogli biti uzvišeni poput njega i da bi mogli imati jednu slavu za drugom, te cijelo znanje, moć, slavu i razum, koji su neophodni da ih spasi u svijetu duhova.«⁸

»Smatramo da je Bog stvorio čovjeka s umom sposobnim za primanje poduke, te sa sposobnošću koja se može uvećati s obzirom na pozornost i marljivost koje se pridaju svjetlu dobivenom s neba; te da što čovjek postaje bliži savršenosti, to su jasniji njegovi pogledi i veće je njegovo radovanje, sve dok ne prevlada zla u svojem životu i izgubi svaku želju za grijehom; te poput ljudi iz davnine stigne do one točke vjere u kojoj je obavijen moću i slavom svojeg Stvoritelja i ponesen da boravi s njim. Ali mi smatramo da je to točka do koje nijedan čovjek nije stigao u trenu.«⁹

»Svi ljudi znaju da trebaju umrijeti. Važno je da razumijemo razloge i uzroke naše izloženosti promjenama života i smrti, te Božje naume i svrhe našeg dolaska na svijet, naše patnje ovdje i odlaska odavde. Koji je cilj našeg dolaska na svijet, zatim smrti i napuštanja svijeta, kako nas više ne bi bilo? Razumno je pretpostaviti da će Bog objaviti nešto što se odnosi na to pitanje, i to je tema koju trebamo proučavati više od ijedne druge. Trebamo je proučavati danonoćno jer je svijet neuk kada je u pitanju njegovo pravo stanje i odnos [spram Boga].«¹⁰

»Božji naum od prije utemeljenja svijeta bio je da uzmemo ove šatore [tijela], i kroz vjernost nadiđemo sve te time zadobijemo uskrsnuće od mrtvih, pa na taj način steknemo slavu, čast, moć i vlast.«¹¹

»Došli smo na ovu zemlju da bismo mogli imati tijelo i predstaviti ga čistim pred Bogom u nebeskom kraljevstvu. Veliko načelo sreće sastoji se u tome da imamo tijelo. Đavao nema tijelo i u tome leži njegova kazna. Zadovoljan je kada može steći čovjekov šator, a kada ga je Spasitelj izbacio, tražio je dopuštenje da uđe u čopor svinja, pokazujući da mu je draže tijelo svinje od nikakvog tijela. Sva bića koja imaju tijelo imaju moć nad onima bez tijela.«¹²

»Za čovjeka je spasenje da bude spašen od svih svojih neprijatelja, jer čovjek nije spašen dok ne bude pobjedonosan nad smrću…

Duhovi u vječnim svjetovima su poput duhova na ovom svijetu. Kada dođu u ovaj svijet i prime šator, zatim preminu i budu uskrišeni te prime proslavljeno tijelo, tada će imati nadmoć nad duhovima koji nisu primili tijela, to jest nisu zadržali svoje prvotno stanje, poput đavla. Đavlova je kazna što neće imati boravište poput ljudi.«¹³

»Načelo znanja je načelo spasenja. Ovo načelo mogu shvatiti vjerni i marljivi, a svi koji ne steknu dovoljno znanje da budu spašeni bit će osuđeni. Načelo spasenja dano nam je kroz spoznaju Isusa Krista.

Spasenje nije ništa više niti manje od pobjede nad svim našim neprijateljima i njihovog polaganja pod naše noge. A kada imamo moć položiti sve naše neprijatelje pod naše noge u ovome svijetu, te spoznaju kako pobijediti sve zle duhove u nadolazećem svijetu, tada smo spašeni, kao što je bio slučaj s Isusom koji je morao kraljevati sve dok ne položi sve svoje neprijatelje pod svoje noge, a posljednji je neprijatelj bila smrt [vidi 1. Korinćanima 15:25-26].

Moguće je da ovdje ima načela kojih se svega par ljudi sjetilo. Niti jedna osoba ne može imati spasenje osim kroz šator tijela.

Dakle, u ovom su svijetu ljudi prirodno sebični, ambiciozni i željni nadići jedan drugoga, no, ipak su neki voljni graditi druge kao i sebe. Tako na drugom svijetu postoje različiti duhovi. Neki žele nadići druge. To je bio slučaj s Luciferom kada je pao. On je težio za stvarima koje nisu bile zakonite. Stoga je poslan dolje i kaže se da je odvukao mnoge za sobom, a veličina njegove kazne je to što neće imati šator tijela. To je njegova kazna.«¹⁴

»Ako bi ljudi željeli zadobiti spasenje, prije nego što napuste ovaj svijet trebaju postati podložni određenim pravilima i načelima koja su bila određena nepromjenjivom odlukom prije postanka svijeta… Uspostava duhovnih i nebeskih svjetova, te duhovnih i nebeskih bića, bila je u skladu s najsavršenijim redom i skladom: njihove su granice neopozivo određene, a sami su se dobrovoljno obvezali na to u svojem nebeskom stanju, te su po našim prvotnim roditeljima obvezani na to na zemlji. Od tuda i važnost toga da svi ljudi na zemlji koji očekuju vječni život prihvate i obvežu se na načela vječne istine.«¹⁵

»Sve osobe imaju pravo na svoju slobodu izbora jer je Bog to tako odredio. Postavio je cijelo čovječanstvo kao moralne zastupnike i dao im je moć da odabiru dobro ili zlo te da traže ono što je dobro slijeđenjem puta svetosti u ovom životu, što ovdje donosi mir savjesti i radost u Duhu Svetome, a u narednom životu donosi puninu radosti i sreće s njegove desne strane. Ili, mogu slijediti zli put, nastavljajući u grijehu i pobuni protiv Boga, i tome donoseći prokletstvo na svoju dušu u ovom svijetu te vječni gubitak u nadolazećem svijetu.«¹⁶

»Sotona nas ne može zavesti svojim poticajima osim ako mi u svojim srcima na to ne pristanemo i predamo se. Naš je ustroj takav da se možemo oduprijeti đavlu. Kada ne bismo bili tako ustrojeni, ne bismo mogli biti slobodni odabirati za sebe.«¹⁷

»Đavao nema moći nad nama ukoliko mu mi to ne dozvolimo. Onog trenutka kada se pobunimo protiv bilo čega što dolazi od Boga, đavao preuzima moć.«¹⁸

Prorok se obratio svecima 16. svibnja 1841: »Predsjednik Joseph Smith… je primijetio da se Sotonu općenito krivi za zla koja smo mi počinili, no kada bi on bio razlog sve naše opačine, ljude se ne bi moglo osuditi. Đavao ne može natjerati čovječanstvo da čini zlo. Sve je dobrovoljno. Oni koji se opiru Duhu Božjem bit će skloni tome da ih se odvede u kušnje, a tada se veza s nebom povlači od onih koji su odbili biti dionici takve velike slave. Bog neće koristiti nikakve prisilne mjere, a đavao ne može. Besmislene su takve ideje [o toj temi] koje su u umovima mnogih.«¹⁹

Eliza R. Snow je zapisala: »[Joseph Smith] je rekao da mu nije bitno koliko brzo trčimo stazom kreposti. Oduprite se grijehu i nema opasnosti. Bog, ljudi i anđeli neće osuditi one koji se odupiru svemu što je zlo, a đavoli to ne mogu. Đavao može nadvladati nedužnu dušu koja se odupire svemu što je zlo jednako toliko koliko može svrgnuti Jahvu s vlasti.«²⁰