Prvo viđenje: Otac i Sin objavljuju se Josephu Smithu

Josip Smith 2:5, 7-13: »Javi se u mjestu u kojem obitavasmo neko neobično uzbuđenje po pitanju religije. Zače se to kod metodista, no doskora zahvati sve sljedbe u tom kraju. Doista, uze to maha, čini se, u cijelom okružju, mnoštvo se ljudi prikloni različitim vjerskim strankama, a sve to nemalo uznemiri i podvoji ljude te jedni vikahu: ‘Eno Ga ovdje!’, a drugi: ‘Eno Ga ondje!’. Neki bijahu za metodiste neki za prezbiterijance, a neki za baptiste…

Bijah tada u svojoj petnaestoj godini. Očeva mi se obitelj prikloni prezbiterijanskom vjerozakonu te se njih četvero priključi toj crkvi: naime, moja majka Lucija, braća mi Hyrum i Samuel Harrison te moja sestra Sofronija.

Za vrijeme toga velikog uzbuđenja duh mi obuzme ozbiljno razmišljanje i velika tjeskoba, no, premda mi osjećaji bijahu duboki i često u sukobu, ipak se držah po strani svih tih stranaka, iako prisustvovah nekim njihovim sastancima kad bi mi to prilike dopuštale. Tijekom vremena duh mi se ponešto prikloni metodističkoj sljedbi te osjetih neku želju da ime se pridružim. No, pomutnja i sukob među različitim vjerozakonima bijahu tolike te bijaše nemoguće osobi mladoj poput mene i nenaviknutoj na ljude i stvari da stvori bilo kakav siguran zaključak tko ima pravo a tko krivo.

S vremena na vrijeme moj bi duh obuzelo strahovito uzbuđenje. Vika i buka bijahu goleme i ne jenjavahu. Prezbiterijanci bijahu najodlučnije protiv baptista i metodista, služahu se svim silama razuma i mudrovanja da dokažu njihove zablude, ili barem da uvjere ljude kako su oni u zabludi. S druge strane baptisti i metodisti bijahu isto tako uporni u nastojanju da svoje tvrdnje obrane, a obore sve ostale.

U vrtlogu toga rata riječima i košmaru mišljenja često se pitah: Što činiti? Koja od tih stranaka ima pravo? Ili, nemaju li sve one krivo? Ako ijedna ima pravo, koje je to i kako ću ja to saznati?

I dok se tako naprezah u krajnjim teškoćama što ih uzrokovaše sukobi stranaka tih pobornika, uzeh jednog dana čitati Jakovljevu poslanicu, glava prva, redak peti, koja glasi: Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se.

Nikada nijedan odlomak Pisma nije prodro i čovječje srce s većom snagom no što je tada taj u moje. S velikom je, čini se, silom prožeo svaki oćut moga srca. Uvijek sam se iznova na nj navraćao svjestan da, ako ikome treba mudrosti od Boga, meni zacijelo treba. Jer ne znadoh kako postupiti, i, ne dobijem li više mudrosti nego što je tada imah, nikad i neću znati. Učitelji, naime, vjerske nauke različitih sljedbi shvaćahu jedne te iste odlomke Pisma toliko oprečno te ubijahu svako povjerenje da će se to pitanje riješiti pozivanjem na Bibliju.

Naposljetku stigoh do zaključka da moram ostati u mraku i pomutnji, ili moram postupiti kako Jakov nalaže, to jest, zapitati Boga. Odlučih napokon zapitati Boga došavši do zaključka, ako on daje mudrost onima koji je nemaju i ako je daje rado i bez negodovanja, da se i ja smijem usuditi.«⁴

Josip Smith 2:14-16: »Tako u skladu s tom svojom odlukom da pitam Boga povukoh se u šumarak da to pokušam. To bijaše u osvit krasnog i vedrog dana rano u proljeće tisuću osam stotina i dvadesete. Prvi put u životu učinih takav pokušaj, jer pored svih svojih tjeskoba još nikad ne bijah pokušao naglas moliti.

Pošto se povukoh na mjesto kamo bijah unaprijed nakanio poći, ogledavši se unaokolo i utvrdivši da sam posve sâm, kleknuh i počeh Bogu iznositi želje svoga srca. Tek što to učinih, umah me zahvati neka sila koja me potpuno svlada, i tako se ona čudesno na meni odrazi da mi se splete jezik te ne mogoh govoriti. Gusta me tama obavi te mi se na trenutak učini kao da sam osuđen na nenadano uništenje.

Ali napregnuvši svu svoju snagu, zazvah Boga da me izbavi iz vlasti toga neprijatelja koji me zgrabi. I baš u taj trenutak kad bijah spreman utopiti se u očajanju i prepustiti se uništenju – ne svom zamišljenom slomu nego snazi nekog stvarnog bića iz nevidljiva svijeta koje imaše takvu čudesnu moć kakvu ja prije ne osjetih ni kod jednoga bića – baš u taj trenutak velike uzbunjenosti ugledah točno povrh svoje glave stup svjetlosti od sunca sjajniji koji se postupno spuštaše dok ne siđe na me.«⁵

Josip Smith 2:17-20: »Netom se on pojavio, ja se nađoh izbavljen od neprijatelja koji me držaše vezanim. Kad svjetlo otpočinu na meni, ja ugledah dvije osobe kojih se sjaj i slava ne daju opisati gdje stoje u zraku povrh mene. Jedan od njih mi progovori zazvavši me imenom te reče, upirući prstom u drugoga: Ovo je Sin moj! Ljubljeni! Slušaj ga!

U namjeri da pitam Gospoda moj cilj bijaše doznati koja je od onih sljedbi ispravna, kako bih saznao kojoj se priključiti. Stoga čim dođoh k sebi te mogoh govoriti, zapitah ja Osobe što stajahu povrh mene koja je od svih tih sljedbi ispravna – i kojoj bih se priključio.

Odgovoriše mi da se ne smijem priključiti nijednoj od njih, jer su sve pogrešne, te mi Osoba koja mi se obraćaše reče da su sva njihova vjerovanja odvratna u njegovim očima; da su svi ti učenjaci pokvareni: ‘Oni mi samo usnama pristupaju, a srce im je daleko od mene; naučavaju nauke – uredbe ljudske – imaju izgled pobožnosti, ali snage se njezine odrekoše.’

On mi ponovno zabrani da se priključim bilo kojoj od njih, i mnogo toga drugog mi on kaza, što sada ne mogu napisati. Kad ponovno dođoh k sebi, nađoh se gdje ležim nauznak gledajući u nebo. Kad svjetlo otide, ne imadoh nikakve snage, no, oporavivši se ubrzo pođoh kući. I kako se naslonih kraj ognjišta, zapita me majka što je sa mnom. Odgovorih: ‘Ništa, sve je uredu – posve mi je dobro.’ Tad rekoh svojoj majci: ‘Uvjerio sam se da prezbiterijanstvo nije istinito.’ Čini se da je već u to rano razdoblje mojeg života dušmanin bio svjestan kako je meni namijenjeno da uznemirujem i smetam njegovu kraljevstvu; zašto bi se inače sile tame udružile protiv mene? Čemu ta oporba i progonstvo što se podigoše na mene gotovo u mom najranijem djetinjstvu?«⁶

Josip Smith 2:21-26: »Nekoliko dana poslije toga viđenja, slučajno se nađoh u društvu nekoga metodističkoga svećenika koji veoma sudjelovaše u spomenutim religioznim nemirima i razgovarajući s njim o pitanju religije iskoristih priliku da ga izvijestim o viđenju koje bijah imao. Veoma se začudih njegovu ponašanju. Nije on samo olako shvatio moj izvješće, nego i s velikim prezirom govoraše da je sve to poteklo od đavla, da danas uopće nema više viđenja ni objava, da je sve to prestalo s apostolima, i da ih više nikada neće biti.

Uskoro, međutim, uvidjeh da moje kazivanje bijaše prouzročilo velike predrasude protiv mene među učiteljima religije, i to bijaše razlogom velika progonstva koje se neprestance povećavalo. I premda ja bijah nepoznat dječak, tek između četrnaeste i petnaeste godine, a moje životne prilike bijahu takve da u svijetu ne mogoh ništa naročito značiti, ipak, ljudi visoka položaja bi me uzimali na nišan do te mjere te bi pokretali javno mišljenje protiv mene i poticali žestoko progonstvo. I svim sljedbama bijaše to zajedničko – sve se ujediniše da me progone.

Tada i često poslije toga nametalo mi se ozbiljno razmišljanje kako je veoma čudno da se neugledan dječak, koji je tek navršio četrnaestu godinu, i uz to suđen da mora zarađivati bijednu zaradu svojim svagdašnjim radom, smatra osobom tolike važnosti te privlači pozornost velikih i najpoznatijih sljedbi toga doba i to tako da kod njih budi duh najžešćeg progonstva i zlostavljanja. Bilo to čudno ili ne, no tako bijaše, a to često kod mene uzrokovaše veliku žalost.

Međutim, ipak je činjenica da sam imao viđenje. Od tada mislim da se osjećah poput Pavla kad se branio pred kraljem Agripom i podnašao izvješće o viđenju što ga bijaše imao kad je ugledao svjetlo i čuo glas. Malo ih je tada bilo koji su mu vjerovali. Neki govorahu da je nepošten, drugi da je lud, te ga ismijavahu i pogrđivahu. No sve to ne umanji zbilju njegova viđenja. On je imao viđenje. On je i znao da ga je imao i nikakvo progonstvo pod nebom ne mogaše to izmijeniti. Makar ga oni i na smrt progonili, on ipak znade i znat će do svoga posljednjega daha da je i vidio svjetlo i čuo glas koji mu govori, i sav ga svijet ne mogaše primorati da misli ili vjeruje drugačije.

Tako bijaše i sa mnom. Ja doista vidjeh svjetlo, i usred toga svjetla vidjeh dvije Osobe, i one zbiljski meni govorahu. I premda me zamrziše i progoniše što rekoh da sam imao viđenje, ipak to bijaše istina. I dok me oni proganjahu, grdeći me što tako govorim, to me navede da reknem u svom srcu: Čemu me progone što govorim istinu? Ja doista imah viđenje, a tko sam ja da bih se Bogu opirao, ili zašto svijet misli da će me primorati te zaniječem ono što doista vidjeh? Jer imah viđenje, i znadoh to, a znadoh da to i Bog znade, i ne mogu to zanijekati niti se to usudih učiniti, u najmanju ruku znadoh da bih čineći to uvrijedio Boga i bio osuđen.

S obzirom na sektaški svijet moj se duh s time zadovoljio da moja obveza nije pridružiti se nijednoj od sljedbi, već da ostane kako jest dok ne budem dalje usmjeren. Uvjerih se da je istinito Jakovljevo svjedočanstvo, kako čovjek, kome je nedostaje, može mudrosti zaiskati od Boga i zadobiti je bez negodovanja.«⁷