Isus Krist, božanski Otkupitelj svijeta

»Spasenje ne bi moglo doći svijetu bez posredništva Isusa Krista.«³

»Bog… je pripremio žrtvu kroz dar vlastitog Sina, koji je trebao biti poslan u određeno vrijeme kako bi pripremio put ili otvorio vrata kroz koja čovjek može ući u Gospodinovu nazočnost, odakle je bio izbačen zbog neposlušnosti. S vremena na vrijeme ta je radosna vijest odzvanjala u ušima ljudi različitih razdoblja svijeta sve do dolaska Mesije.

Vjerom u to pomirenje, to jest naum otkupljenja, Abel je prinio Bogu žrtvu koja je bila prihvaćena, a bile su to prvine stada. Kajin je prinio zemaljske plodove koji nisu bili prihvaćeni jer to nije mogao učiniti s vjerom; nije mogao imati vjere, to jest nije mogao živjeti po vjeri suprotno od nauma neba. Moralo je to biti prolijevanje krvi Jedinorođenca kako bi pomirio za čovjeka, jer je to bio naum otkupljenja, a bez prolijevanja krvi nije moglo biti otkupljenja. A kako je žrtva uvedena kao simbol po kojem će čovjek razaznati veliku žrtvu koju je Bog pripremio; prinijeti žrtvu suprotnu tome znači da se ne može primijeniti vjera, jer otkupljenje nije bilo stečeno na takav način, niti je moć pomirenja uspostavljena po tom redu; kao posljedica toga Kajin nije mogao imati vjere; a što god nije od vjere je grijeh. No, Abel je prinio prihvatljivu žrtvu po kojoj je primio svjedočanstvo da je bio pravedan, jer je sam Bog svjedočio o njegovim darovima [vidi Hebrejima 11:4].

Zasigurno, prolijevanje krvi zvijeri ne može biti od koristi nijednoj osobi, osim ako se to ne čini kao oponašanje, ili uzorak, ili objašnjenje onoga što se trebalo ponuditi kroz dar samoga Boga – i osim ako ta uredba nije učinjena s okom koje gleda naprijed s vjerom u moć te velike žrtve za otpust grijeha…

Ne možemo vjerovati da su drevni ljudi iz svih doba bili toliko neupućeni u sustav neba kao što mnogi pretpostavljaju, budući da su svi koji su ikada bili spašeni, bili spašeni kroz moć tog velikog nauma otkupljenja, kako prije dolaska Krista tako i poslije; u suprotnom je Bog imao drugačije naume na djelu (ako se možemo tako izraziti), kako bi doveo ljude natrag da prebivaju s njime. U to ne možemo vjerovati, budući da nije bilo promjene u čovjekovoj naravi od kada je pao, a uredba ili čin prinošenja krvi kroz žrtvu bio je osmišljen samo kako bi se vršio dok Krist ne bude prinesen i njegova krv prolivena – kao što je rečeno ranije – da bi čovjek mogao u vjeri gledati unaprijed prema tom vremenu…

Da je prinošenje žrtve bilo samo u svrhu usmjeravanja misli prema Kristu zaključujemo iz čudesnih Isusovih riječi Židovima: ‘Abraham, otac vaš, treptio je od radosti u želji da vidi moj Dan. Vidio ga je i obradovao se’ [Ivan 8:56]. Stoga, to što su drevni ljudi prinosili žrtve nije sputavalo njihovo učenje evanđelja, već je služilo, kao što smo ranije rekli, da otvori njihove oči i osposobi ih da gledaju unaprijed do vremena dolaska Spasitelja, te se raduju u njegovom otkupljenju… Zaključujemo da kad se god Gospodin objavio ljudima u drevnim danima i zapovjedio im da mu prinose žrtve, to je bilo učinjeno kako bi oni mogli gledati naprijed u vjeri prema vremenu njegovog dolaska i uzdati se u moć tog pomirenja radi otpusta svojih grijeha. A to su i činili, tisuće njih koji su preminuli prije nas, čije su haljine čiste i koji poput Joba čekaju s uvjerenjem poput njegovog da će ga vidjeti u posljednji dan na zemlji u svojim tijelima [vidi Job 19:25-26].

Možemo zaključiti da iako su postojale različite rasporedbe, ipak je sve što je Bog rekao svojem narodu proračunato da privuče njihove misli tom velikom cilju, te ih poduči uzdati se samo u Boga kao autora njihovog spasenja, kao što je sadržano u njegovom zakonu.«⁴

»Temeljna načela naše religije su svjedočanstvo apostola i proroka o Isusu Kristu, da je umro, bio pokopan, ponovno ustao treći dan i bio uznesen na nebo; i sve drugo što se odnosi na našu religiju samo je dodatak tome. No, vezano za to vjerujemo u dar Duha Svetoga, moć vjere, uživanje duhovnih darova u skladu s Božjom voljom, obnovu doma Izraelova i konačnu pobjedu istine.«⁵

»‘Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti’; svi će biti uskrišeni iz mrtvih [1. Korinćanima 15:22]. Jaganjac Božji omogućio je uskrsnuće, tako da će svi ustati od mrtvih.«⁶

»Bog je odredio dan u koji će suditi svijetu, a kao uvjerenje da će se to dogoditi uskrisio je svojeg Sina Isusa Krista iz mrtvih – što je ključni događaj na kojem se temelji nada svih koji vjeruju u nadahnute zapise za buduću sreću i zadovoljstvo, jer ‘ako Krist nije uskrsnuo’, rekao je Pavao Korinćanima, ‘bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima. Tada i oni koji u Kristu umriješe, izginuše’ [1. Korinćanima 15:17-18]…

Sam Krist nesumnjivo je ustao od mrtvih, a ako je on ustao od mrtvih, on će svojom moću privesti sve ljude da stanu pred njega: jer ako je ustao od mrtvih, skršene su uze vremenite smrti pa grob nema pobjede. Ako, dakle, grob nema pobjede, oni koji obdržavaju Isusove riječi i poslušni su njegovim učenjima nemaju samo obećanje uskrsnuća od mrtvih, već i uvjerenje primanja u njegovo veličanstveno kraljevstvo, jer on sam kaže: ‘Gdje budem ja, bit će ondje i moj sluga’ [Ivan 12:26].«⁷

»Oni koji su preminuli u Isusu Kristu mogu očekivati da će ući u cijelo to ostvarenje radosti kada uskrsnu, što su imali ili očekivali ovdje… Drago mi je što imam povlasticu pričati vam o nekim stvarima koje će vam, ako se pažljivo shvate, biti od pomoći kada se zemlja počne tresti, oblaci navlačiti, munje sijevati i kada oluje budu spremne obrušiti se na vas poput tutnjanja gromova. Prihvatite ove stvari i ne dopustite da vam koljena ili zglobovi dršću, niti da vam srce klone, a što vam onda potresi, ratovi i tornada mogu učiniti? Ništa. Svi vaši gubitci bit će vam nadoknađeni tijekom uskrsnuća, ukoliko nastavite biti vjerni. Viđenjem Svemogućega to sam vidio…

Bog je objavio svojeg Sina s nebesa, a tako i nauk uskrsnuća. Mi imamo spoznaju da će Bog uskrisiti one koje pokopamo ovdje, ogrnute i oživljene Duhom velikog Boga, a kakve veze ima položimo li ih mi u grob, ili budemo položeni s njima, kada ih više ne možemo zadržati? Neka se ove istine ukorijene u našem srcu kako bismo mogli već ovdje početi uživati u onome što će biti u cijelosti nakon ovog života.«⁸

»Vjerujem u božansku narav Isusa Krista i da je umro za grijehe svih ljudi koji su pali zbog Adama.«⁹

Članci vjere 1:3: »Vjerujemo da se po Kristovu Pomirenju sav ljudski rod može spasiti pokoravanjem evanđeoskim zakonima i uredbama.«¹⁰

»Nakon što je Bog stvorio nebesa i zemlju, sišao je dolje i šesti dan rekao: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku’. Na čiju sliku? Na sliku Bogova stvoriše oni njih, muško i žensko, nevine, bezopasne i besprijekorne, a imali su iste osobine i izgled kao Bogovi [vidi Postanak 1:26-27]. Kada je čovjek pao, nije izgubio svoj izgled, a njegove su osobine ipak zadržale izgled njegovog Stvoritelja. Krist, koji je stvoren na sliku čovječju, također je izrazita slika osobe njegovog Oca [vidi Hebrejima 1:3]… Kroz Kristovo pomirenje i uskrsnuće, te poslušnošću evanđelju, ponovno ćemo biti prilagođeni slici njegovog Sina Isusa Krista [vidi Rimljanima 8:29], a tada ćemo dosegnuti Božju sliku, slavu i osobnost.«¹¹

»Otac naših duhova [omogućio je] žrtvu za svoja stvorenja, naum otkupljenja, moć pomirenja, nacrt spasenja, a veliki su mu ciljevi bili vratiti ljude natrag u nazočnost Kralja neba, okruniti ih s celestijalnom slavom i učiniti ih subaštinicima sa Sinom u onom nasljedstvu koje ne neiskvareno, neoskvrnjeno i koje ne propada.«¹²

»Sveta pisma kažu da će oni koji budu obdržavali zapovjedi biti baštinici Božji i subaštinici s Isusom Kristom… ‘Sâm Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici; baštinici Božji, a subaštinici Kristovi – ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim – da s njim budemo i proslavljeni’ [vidi Rimljanima 8:16-17].«¹³

»Kako je utješno ožalošćenima znati da kada su pozvani odvojiti se od svojeg supruga, supruge, oca, majke, djeteta ili dragog rođaka, iako je zemaljsko tijelo položeno i raspadnuto, oni će ponovno ustati kako bi boravili u vječnim isijavanjima besmrtne slave, ne da bi bili žalosni, patili ili ponovno umrli, već kako bi bili baštinici Božji i subaštinici s Isusom Kristom.«¹⁴

»Tko se među svim svecima u ovim posljednjim danima može smatrati dobrim kao i Gospodin? Tko je tako savršen? Tko je toliko čist? Tko je toliko svet koliko je on bio? Može li ih se naći? On nije nikada prestupio, prekršio zapovijed ili zakon neba – u njegovim ustima nije bilo obmane, niti se u njegovom srcu mogla pronaći prijevara… Gdje je osoba poput Krista? Ne možemo ju naći na zemlji.«¹⁵

»Stvorenje je postalo podložno taštini, ne samovoljno, no Krist je podložio iste u nadi [vidi Rimljanima 8:20] – svi su podloženi taštini dok putuju iskrivljenim putovima i teškoćama koje ih okružuju. Gdje je čovjek koji je oslobođen taštine? Nitko nikada nije bio savršen osim Isusa, a zašto je on bio savršen? Zato što je bio Božji Sin, imao je puninu Duha i veću moć od bilo kojeg čovjeka.«¹⁶

»Dok je još bio dječak, [Isus Krist] je imao sav neophodan razum potreban da ga osposobi za vlast i vladanje židovskim kraljevstvom, te je mogao raspravljati s najmudrijim i najdubokoumnijim naučnicima zakona i božanstva, i učiniti da njihove teorije i običaji izgledaju poput ludosti u usporedbi s mudrošću koju je on posjedovao.«¹⁷

»Nadamo se da se zapovijedi našeg Gospodina stalno izmjenjuju u vašem srcu i podučavaju vas ne samo njegovoj volji u naviještanju njegovog evanđelja, već i njegovoj krotkosti i savršenom hodu pred svima, čak i u vremenima teških progona i zlostavljanja koje je na njega sručio opak i nevjernički naraštaj. Zapamtite braćo da vas je on pozvao u svoju svetost, i je li potrebno reći, da budete poput njega u čistoći? Kako se, dakle, mudro, sveto, ćudoredno i savršeno trebate ponašati pred njegovim očima, a zapamtite također da su njegove oči stalno usmjerene na vas.«¹⁸

»Kada se osvrnemo na svetost i savršenstvo našeg velikog Učitelja koji je otvorio put kojim mu možemo doći, čak žrtvujući sebe, naša se srca tope u nama zbog njegovog dobrovoljnog spuštanja među nas. A kada se također osvrnemo na to kako nas je pozvao da budemo savršeni u svemu, da bismo mogli biti spremni susresti se s njim u miru kada dođe u slavi sa svim svetim anđelima, osjećamo kako trebamo smiono nagovarati našu braću da budu ponizni te da se mole, da uistinu kroče poput djece svjetla i dana, kako bi mogli imati milosti i oduprijeti se svakoj kušnji, i nadvladati svako zlo u dostojno ime našeg Gospodina Isusa Krista. Jer budite uvjereni, braćo, da je uistinu blizu dan kada će Gospodar kuće ustati i zatvoriti vrata, i nikome, osim onih koji su odjeveni u odjeću za vjenčanje, neće biti dozvoljeno uživati u mjestu na svadbenoj večeri [vidi Matej 22:1-14].«¹⁹