Otkupljenje za mrtve

»Veliki Jahve… poznaje stanje i živih i mrtvih te je donio dovoljno odredbi za njihovo otkupljenje.«

Iz života Josepha Smitha

Prorok Joseph Smith je rano u svojem službeništvu imao iskustvo koje će pomoći u njegovoj pripremi za vrijeme kada će nauk spasenja za mrtve biti objavljen. U studenom 1823, Alvin Smith, najstarije dijete Lucy Mack Smith i Josepha Smitha starijeg, iznenada je teško obolio i bio blizu samrti. Alvin je imao 25 godina te je bio snažan i sposoban mladić čiji je naporan rad uvelike doprinosio financijskoj stabilnosti obitelji. Njegova ga je majka opisala kao »mladića naročito dobre naravi«, čija je »plemenitost i velikodušnost« »svakog trena njegovog postojanja« blagoslivljala one oko njega.¹

Znajući da umire, Alvin je pozvao svoju braću i sestre te im govorio svakom ponaosob. Josephu, koji je imao skoro 18 godina i još nije dobio zlatne ploče, Alvin je rekao: »Želim da budeš dobar dječak i učiniš sve što leži u tvojoj moći da dobiješ zapise. Budi vjeran u primanju poduka i obdržavanju svake zapovijedi koja ti je dana. Tvoj brat Alvin sada te mora napustiti, no sjeti se primjera kojeg ti je postavio, a ti postavi dobar primjer djeci koja su mlađa od tebe.«²

Kada je Alvin preminuo obitelj je zamolila prezbiterijanskog svećenika u Palmyri u New Yorku da vodi službu na njegovom pogrebu. Kako Alvin nije bio član svećenikove kongregacije, svećenik je u svojem govoru konstatirao da Alvin ne može biti spašen. William Smith, Josephov mlađi brat, prisjećao se: »[Svećenik]… je snažno naglasio da je [Alvin] otišao u pakao jer nije bio član crkve, no bio je dobar dječak i mojem se ocu to nije svidjelo.«³

U siječnju 1836, mnogo godina nakon Alvinove smrti, Joseph Smith je imao viđenje celestijalnog kraljevstva u kojem je vidio da će Alvin, kao i njegova majka i otac, jednoga dana baštiniti to kraljevstvo. Joseph se »začudi[o]… kako li to on poluči baštinu u tom kraljevstvu kad on preminu iz ovog života prije nego Gospod pruži ruku svoju da po drugi put sabere Izrael, i ne bijaše kršten za otpust grijeha« (NiS 138:6). Joseph je zatim čuo glas Gospodnji koji je izjavio:

»Svi koji umriješe bez spoznaje evanđelja ovoga, a koji bi ga bili primili da im bi dopušteno poživjeti, bit će baštinici nebeskoga kraljevstva Božjega. A tako i svi koji odsele umru bez spoznaje o njemu, a primili bi ga od svega srca svojega, bit će baštinici toga kraljevstva. Jer, ja, Gospod svim ću ljudima suditi po djelima njihovim, po želji srca njihova« (NiS 138:7-9).

OProrok je 15. kolovoza 1840. propovijedao na pogrebu u Nauvoou i po prvi puta u javnosti naučavao nauk spasenja za mrtve. Prema Simonu Bakeru, koji je bio nazočan, prorok je počeo svjedočeći da je »evanđelje Isusa Krista donijelo blagovijest radosti velike«. Pročitao je veći dio poglavlja 1. Korinćanima 15 i objasnio da je »apostol govorio ljudima koji su razumjeli krštenje za mrtve jer je bilo vršeno među njima«. Zatim je izjavio da »ljudi sada mogu djelovati za svoje prijatelje koji su napustili svoj život, te da je naum spasenja proračunat da spasi sve koji su voljni pokoriti se zahtjevima Božjeg zakona«.⁴

Mjesec nada nakon govora održanog na pogrebu, prorok je posjetio svojeg oca koji je bio vrlo bolestan i na umoru. Prorok je sa svojim ocem raspravljao o nauku krštenja za mrtve, a misli oca Smitha okrenule su se njegovom ljubljenom sinu Alvinu. Otac Smith je zatražio da djelo za Alvina bude »odmah« izvršeno. Par minuta prije nego je preminuo izjavio je kako je vidio Alvina.⁵ Kasnije tijekom 1840, obitelj Smith se radovala kada je Hyrum primio uredbe krštenja za svojeg brata Alvina.

Naučavanja Josepha Smitha

Bog voli svu svoju djecu i sudit će svim ljudima sukladno sa zakonom kojeg su primili.

»Naraštaj među kojim živimo, a koji tvrdi da je mudar i razuman, slabo razumije Božje velike naume vezane za spasenje ljudske obitelji. Mišljenja ljudi su različita i proturječna vezano za naum spasenja, [zahtjeve] Svemogućega, neophodne pripreme za nebo, stanje i okolnosti duhova koji su napustili ovaj život, te sreću ili bijedu koje su posljedice djelovanja u pravednosti ili opačini prema njihovih nekoliko gledišta o kreposti i poroku …

Dok jedan dio ljudske rase bez milosti sudi i preklinje drugi dio, Veliki roditelj svemira gleda na cijelu ljudsku obitelj s očinskom brižnošću i roditelj skom pozornošću; on ih gleda kao svoju djecu, te bez i jednog od tih sebičnih osjećaja koji utječu na ljudsku djecu, dozvoljava da ‘njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima’ [Matej 5:45]. On drži uzde suda u svojim rukama; on je mudar zakonodavac i sudit će svim ljudima, ne prema ograničenim, sebičnim mišljenjima ljudi, već ‘po bilo dobrim ili lošim djelima učinjenim u tijelu’, ili bilo da su ta djela počinjena u Engleskoj, Americi, Španjolskoj, Turskoj ili Indiji. On će im suditi, ‘ne prema onome što nemaju, već prema onome što imaju’; onima koji su živjeli bez zakona bit će suđeno bez zakona, a onima koji imaju zakon bit će suđeno po tom zakonu. Ne trebamo sumnjati u mudrost i razum velikog Jahve; on će dodijeliti sud ili milost svim narodima prema njihovim zasebnim zaslugama, mogućnostima stjecanja razuma, zakonima po kojima se ravnaju, dostupnim im uvjetima za stjecanje točnih podataka, i njegovim tajanstvenim naumima vezanim za ljudsku obitelj, a kada se Božji naumi objave i veo skrivene budućnosti bude rastvoren, svatko će od nas naposljetku trebati priznati da je Sudac cijelog svijeta učinio ispravno [vidi Postanak 18:25]«.⁶

»Bog sudi ljudima prema korištenju svjetla koje im daje.«⁷

»Ljudi će morati položiti račune za sve što imaju, a ne za ono što nemaju… Bit će im suđeno u pravdi prema cijelom svjetlu i razumu koji su im predani od dobrohotnog stvoritelja, bilo da je toga puno ili malo, a… od njih se zahtijeva da budu poslušni te se poboljšaju samo i jedino u onome što im je dano, jer čovjek neće živjeti samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.«⁸

Spasitelj, Isus Krist, nudi priliku i živima i mrtvima za oprost i izbavljenje.

»Stanje kršćanskih naroda nakon smrti tema je koja je prizivala svu mudrost i nadarenost filozofa i duhovnika, a mišljenje koje se općenito prihvaća je da je čovjekova sudbina nepovratno utvrđena nakon njegove smrti i da je on učinjen ili beskonačno sretnim ili beskonačno bijednim, te da ako čovjek umre bez saznanja o Bogu mora biti vječno proklet bez ikakvog ublažavanja njegove kazne, olakšanja njegove boli, ili bez najskrivenije nade u izbavljenje dok se beskrajna doba nastavljaju. Koliko god ortodoksno bilo to načelo, otkrit ćemo da je u oprečnosti sa svjedočanstvom Svetih pisama, jer naš Spasitelj kaže da će svaki grijeh i hula kojom će ljudi bogohuliti biti oproštena, no hula protiv Duha Svetoga neće biti oproštena, niti u ovom svijetu, niti u dolazećemu, što očigledno pokazuje da postoje grijesi koji mogu biti oprošteni u nadolazećem svijetu, iako grijeh hule [protiv Duha Svetoga] ne može biti oprošten [vidi Matej 12:31-32; Marko 3:28-29].

Govoreći vezano za našeg Spasitelja, Petar je također rekao da je ‘[Krist] otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici, onima koji su nekoć bili nepokorni kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe’ (1. Petrova 3:19, 20). Dakle, ovdje imamo zapis o propovijedanju našeg Spasitelja duhovima u tamnici, duhovima koji su bili utamničeni od Noinih dana; a što im je propovijedao? Da će trebati tamo ostati? Zasigurno ne! Neka njegova vlastita izjava posvjedoči. ‘Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene’ (Luka 4:18-19). U Izaiji stoji: ‘Da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami’ (Izaija 42:7). Iz toga je vrlo očito da on nije samo otišao propovijedati njima, već ih izbaviti, ili izvesti iz tamnice…

Veliki Jahve je razmatrao cjelinu događaja vezanih za zemlju, sve što spada pod naum spasenja, i prije nego je zemlja nastala, čak prije nego što ‘su klicale zvijezde jutarnje’ od radosti [Job 38:7]; prošlost, sadašnjost i budućnost bile su i jesu s njime jedno vječno ‘sada’; on je znao za Adamov pad, opačine pretpotopnih naroda [onih koji su živjeli prije velikog potopa], dubinu opačine koja će biti povezana s ljudskom obitelji, njihove slabosti i jakosti, moć i slavu, otpadništvo, zločine, pravednost i bezakonje; shvaćao je čovjekov pad i njegovo otkupljenje; poznavao je naum spasenja te ga istaknuo; bio je upoznat sa stanjem svih naroda i njihovom sudbinom; uredio je sve prema savjetu svoje volje; on poznaje stanje i živih i mrtvih te je donio dovoljno odredbi za njihovo otkupljenje, prema njihovim zasebnim okolnostima i zakonima Božjeg kraljevstva, bilo u ovom svijetu ili u nadolazećemu.«⁹

Bog je savršeno pravedan i milostiv prema svim ljudima, živima i mrtvima.

»Ideja da su neki ljudi izvan obrasca Božje pravde, suda i milosti previše je neozbiljna da bi razuman čovjek o tome razmišljao: na primjer, mnogim našim ortodoksnim propovjednicima zajednička je pretpostavka da ako čovjek nije, kako to oni zovu, obraćen, a premine u takvom stanju, mora zauvijek ostati u paklu bez ikakve nade. Mora provesti beskonačne godine mučenja koje nikada, nikada, nikada neće imati kraja, pa ipak se ta vječna bijeda često pripisuje najobičnijem nesretnom slučaju [prilici]. Trganje vezice cipele, kidanje skuta onih koji služe misu, ili neobično mjesto na kojem osoba živi mogu biti neizravni razlozi njegovog prokletstva, ili razlog tomu što nije spašen.

Zamislit ću slučaj koji nije neobičan: Dvojica muškaraca koji su bili podjednako opaki, koji su zanemarivali svoju vjeru, istovremeno su oboljeli; jedan od njih imao je sreću što ga je posjetio čovjek koji se moli, pa se obratio par minuta prije nego što je preminuo; drugi pošalje po trojicu takvih osoba: krojača, postolara i limara; limar je morao zalotati dršku za tavu, krojač je imao rupu za puce na kaputu na kojoj je trebao hitno raditi, a postolar je imao popravak kojeg je trebao obaviti na nečijoj čizmi; nitko od njih nije mogao doći na vrijeme, pa je čovjek preminuo i otišao u pakao: jedan od njih je uzvišen u Abrahamovo krilo, sjedi u nazočnosti Boga i uživa u vječnoj, neprekinutoj sreći, dok drugi, podjednako dobar kao i prvi, tone u vječno prokletstvo, nepovratnu bijedu i beznadni očaj, jer je čovjek trebao popraviti čizmu, raditi na rupi za puce na kaputu ili dršku zalotati na plitku posudu.

Jahvini planovi nisu nepravedni, izjave u Svetim pismima [varave], niti naum spasenja za ljudsku obitelj neuskladiv sa zdravim razumom; na takvo djelovanje Bog bi se ozlojeđeno namrštio, anđeli bi u sramu pognuli svoje glave, a svaki bi se krepostan, razuman čovjek užasnuo.

Ako ljudski zakoni nagrađuju svakog čovjeka prema njegovim zaslugama i kažnjavaju zločince prema njihovim zasebnim zločinima, zasigurno Gospodin neće biti okrutniji od čovjeka jer je on mudar zakonodavac, a njegovi su zakoni više nepristrani, njegova ozakonjenja pravičnija, i njegove odluke savršenije od ljudskih; i kako čovjek sudi svojem bližnjem po zakonu i kažnjava ga prema kazni zakona, tako Bog neba sudi ‘po djelima što bijahu učinjena u tijelu’ [vidi Alma 5:15]. Bilo bi nerazumno reći da će pogani biti prokleti zato što nisu vjerovali u evanđelje, a reći da će svi Židovi koji ne vjeruju u Isusa biti prokleti bilo bi podjednako besmisleno; jer ‘kako li će vjerovati u onoga za koga nisu čuli, i kako li će čuti bez propovjednika, i kako li će propovijedati ako nisu poslani’ [vidi Rimljanima 10:14-15]; prema tome niti Židov niti poganin ne mogu biti krivi za odbacivanje proturječnih mišljenja sektaštva, niti za odbacivanje bilo kojeg svjedočanstva osim onog kojeg je Bog poslao, jer kako propovjednik ne može propovijedati ako nije poslan, tako slušatelj ne može vjerovati [osim] ako ne čuje ‘poslanog’ propovjednika; i ne može bi osuđen zbog onog što nije čuo, jer ako je bio bez zakona, morat će mu se suditi bez zakona.«¹⁰

Naša je dužnost i povlastica biti kršteni i potvrđeni za one koji su preminuli bez evanđelja.

»Kada govorimo o blagoslovima koji pripadaju evanđelju i posljedicama povezanim s neposlušnošću zahtjevima, često nam se postavlja pitanje, što se dogodilo s našim očevima? Hoće li svi oni biti prokleti jer nisu obdržavali evanđelje budući da ga nikada nisu čuli? Zasigurno ne. Već će oni imati istu povlasticu koju mi ovdje uživamo, posredstvom vječnog svećeništva, koje ne poslužuje samo na zemlji, već i na nebu, i posredstvom mudrog djelovanja velikog Jahve. Stoga će svećeništvo pohoditi te osobe o kojima je Izaija govorio [vidi Izaija 24:21-22], te će oni izaći iz svoje tamnice po istom načelu kao i oni koji su bili nepokorni u danima Noe, a koje je naš Spasitelj posjetio [koji je posjedovao vječno Melkisedekovo svećeništvo] i kojima je on u tamnici navijestio evanđelje. A kako bi oni mogli ispuniti sve Božje [zahtjeve], živući prijatelji bili su kršteni za svoje preminule prijatelje i time su ispunili zahtjev od Boga koji kaže: ‘Tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko’ [Ivan 3:5]. Naravno, oni nisu bili kršteni za sebe, već za svoje preminule… Govoreći o ovom nauku, Pavao je rekao: Što će onda postići oni koji se krštavaju mjesto mrtvih? Ako uopće mrtvi ne uskršavaju, čemu se ljudi i krštavaju mjesto njih?’ [1. Korinćanima 15:29] …

A sada, kako se Božji veliki naumi užurbano privode svojem ispunjenju te se ispunjava sve o čemu se govori u Prorocima, kako se Božje kraljevstvo uspostavlja na zemlji i obnavlja se drevni slijed stvari, Gospodin nam je objavio ovu dužnost i povlasticu, te nam je zapovjeđeno da budemo kršteni za svoje mrtve, time ispunjavajući Obadijine riječi kada je govorio o slavi posljednjih dana: ‘Izbavitelji će uzaći na goru Sion da sude gori Ezavljevoj. I tada će nastat kraljevstvo Jahvino’ [vidi Obadija 1:21]. Razumijevanje ovoga izmiruje Sveta pisma s istinom, pomiruje Božje putove s čovjekom, postavlja ljudsku obitelj na jednaku razinu i usklađuje svako načelo pravednosti, pravde i istine. Zaključit ćemo s Petrovim riječima: ‘Dosta je naime što ste u prošlom vremenu vršili volju pogana… Ta zato je i mrtvima propovijedana Radosna vijest da budu osuđeni kao ljudi s obzirom na tijelo, a da žive kao Bog s obzirom na duh’ [1. Petrova 4:3, 6].«¹¹

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Razmotrite ove ideje dok proučavate poglavlje ili dok se pripremate podučavati. Za dodatnu pomoć pogledajte stranice vii-xii.

Pregledajte stranice 401-402 i primijetite kako je nauk spasenja za mrtve utjecao na Josepha Smitha i njegovu obitelj. Kakav je učinak taj nauk imao na vas i vašu obitelj?
Na stranicama 403-405, pregledajte naučavanja proroka Josepha o Bogu Ocu i Isusu Kristu. Na koje načine ova naučavanja utječu na vaše misli i osjećaje o našem Ocu na Nebu i Spasitelju? Na koje se načine ova naučavanja odnose na spasenje za mrtve?
Pročitajte prorokova naučavanja na stranicama 403-404 i 406-407. Kako Bog sudi svojoj djeci?
Joseph Smith je rekao da je krštenje za mrtve »dužnost i povlastica« (stranica 408). Na koji je način ovo djelo dužnost? Koja ste iskustva imali u kojima ste osjetili da je to povlastica? Što možete učiniti kako biste unaprijedili Gospodinovo djelo za one koji su preminuli? Kako roditelji mogu pomoći svojoj djeci da sudjeluju u ovom djelu?
Kako nauk spasenja za mrtve pokazuje Božju pravdu? Kako pokazuje njegovo milosrđe? Nakon što ste pročitali ovo poglavlje, kako biste objasnili ovaj nauk nekome tko je druge vjere?

Povezani stihovi iz Svetih pisama: Izaija 49:8-9; 61:1-3; Ivan 5:25; NiS 137:11-37.