Postati spasitelji na Gori Sion

»Svi oni koji nisu imali priliku čuti evanđelje, niti su im nadahnuti ljudi posluživali u tijelu, imat će priliku čuti ga nakon ovog života, prije nego što će im se posljednji puta suditi.«⁵

»Nije ništa nevjerojatnije da će Bog spasiti mrtve, nego što je da će uskrsnuti mrtve.

Nikada ne postoji vrijeme kada je duh prestar da priđe Bogu. Svi su unutar dosega opraštajućeg milosrđa, svi koji nisu počinili neoprostiv grijeh za kojeg nema oprosta, ni u ovom svijetu niti u nadolazećem svijetu. Postoji način da se oslobode duhovi mrtvih, i to je moću i ovlašću svećeništva – svezivanjem i razrješavanjem na zemlji. Taj se nauk čini veličanstvenim, pošto iskazuje veličanstvenost božanske sućuti i dobrohotnosti u mjeri nauma ljudskog spasenja.

Ova veličanstvena istina dobro je proračunata da uveća razumijevanje i podrži dušu tijekom nevolja, teškoća i jada. Na primjer, razmotrimo slučaj dvojice muškaraca, braće, podjednako inteligentnih, učenih, kreposnih i dražesnih, koji kroče u poštenju i čiste savjesti, koliko su do tada uspijevali razlučiti dužnost od blatnjave struje tradicija, ili umrljane stranice knjige o čovjekovoj naravi.

Jedan premine i bude pokopan, nikada ne čuvši evanđelje pomirenja; drugom bude poslana poruka spasenja, sasluša ju i prihvati te bude učinjen baštinikom vječnog života. Hoće li jedan biti baštinik slave, a drugi predan beznadnoj propasti? Zar ne postoji šansa za njegov bijeg? Sektaštvo odgovara: ‘Ne.’…

Ovaj nauk na jasan način predstavlja Božju mudrost i milosrđe u pripremi uredbe za spasenje mrtvih, tako što su kršteni zastupništvom, njihova su imena zapisana na nebu, a njima se sudi prema djelima počinjenim u tijelu. Ovaj je nauk ispunjavao Sveta pisma. Oni sveci koji ga zanemaruju vršiti za svoje preminule rođake, čine to riskirajući vlastito spasenje.«⁶

U prosincu 1840. Joseph Smith je pisao članovima Zbora dvanaestorice i drugim svećeničkim vođama koji su služili misiju u Velikoj Britaniji: »Pretpostavljam da je nauk ‘krštenja za mrtve’ prije ovoga došao do vaših ušiju i možda je u vašim umovima o tome potaknuo neka pitanja. Ne mogu vam u ovom pismu dati sve podatke koje možda o toj temi tražite; ali… rekao bih da se to sigurno radilo u drevnim crkvama i sveti Pavao nastoji dokazati nauk uskrsnuća iz toga pa kaže: ‘Ako nije ovako, što će onda postići oni koji se krštavaju mjesto mrtvih? Čemu se ljudi i krštavaju mjesto njih?’ [1. Korinćanima 15:29].

Prvi sam put spomenuo nauk javno kad sam davao pogrebnu propovijed za brata Seymoura Brunsona; i od tada sam dao opće upute o tome u Crkvi. Sveci imaju povlasticu biti kršteni za one od svojih rođaka koji su preminuli… Bez proširivanja teme bez sumnje ćete vidjeti njezinu dosljednost i razumnost; i ona predstavlja evanđelje Kristovo u vjerojatno većoj mjeri nego što su neki mogli zamisliti.«⁷

»Ako možemo ovlašću svećeništva Sina Božjega krstiti čovjeka u ima Oca, Sina i Duha Svetoga za otpust grijeha, onda nam je podjednaka povlastica djelovati kao zastupnici i biti kršteni za otpust grijeha, umjesto i za našu preminulu rodbinu, koja nije čula evanđelje, tj. puninu evanđelja.«⁸

»Biblija kaže: ‘Poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju’ [Malahija 3:23-24].

Dakle, riječ obratiti ovdje je trebala bi biti prevedena kao svezati ili zapečatiti. No što je cilj ovog važnog poslanja? Kako bi trebalo biti ispunjeno? Ključevi trebaju biti predani, duh Ilije ima doći, evanđelje treba biti uspostavljeno, sveci Božji okupljeni, Sion izgrađen, a sveci trebaju doći kao spasitelji na Gori Sion [vidi Obadia 1:21].

Kako će oni postati spasitelji na Gori Sion? Gradeći svoje hramove, podižući krstionice te istupajući i primajući sve uredbe, krštenja, potvrde, pranja, pomazanja, zaređenja i moći pečaćenja na svoju glavu, u ime svih svojih predaka koji su mrtvi, i otkupiti ih tako da mogu izaći za prvog uskrsnuća i biti uzvišeni na prijestolja slave zajedno s njima; i u tome je lanac koji povezuje srca očeva prema djeci, te djece prema očevima, što ispunja poslanje Ilijino…

Sveci nemaju previše vremena da spase i otkupe svoje mrtve, te da okupe svoje živuće rođake kako bi i oni mogli biti spašeni, prije nego što zemlja bude udarena i proglašeno uništenje zapadne svijet.

Savjetovao bih svece da u svojoj moći krenu i saberu sve svoje živuće rođake u [hram] kako bi oni mogli biti zapečaćeni i spašeni, da bi mogli biti pripremljeni za dan kada će anđeo zatornik krenuti; a kada bi cijela Crkva krenula u svojoj moći da spasi svoje mrtve, zapečati svoje potomstvo i okupi svoje živuće prijatelje, i kada ne bi trošila ništa od svojeg vremena na svijet, jedva bi uspjeli učiniti sve prije dolaska noći kada nitko ne može raditi.«⁹

»Krštenje i ostalo postoji za one koji su živi, a krštenje za mrtve za one koji su preminuli bez spoznaje o evanđelju… Ne samo da je neophodno da budete kršteni za svoje mrtve, već ćete morati proći kroz sve uredbe za njih, iste one kroz koje ste prošli da biste spasili sebe…

Trebalo bi postojati mjesto gdje će svi narodi s vremena na vrijeme dolaziti kako bi primili svoje podarivanje, a Gospodin je rekao da će to mjesto biti mjesto za obavljanje krštenja za mrtve. Svaki čovjek koji je ikada bio kršten i koji pripada kraljevstvu ima pravo biti kršten za one koji su otišli ranije; a čim njihovi prijatelji koji su zastupnički djelovali za njih budu odbržavali zakon evanđelja ovdje, Gospodin ima poslužitelje tamo koji će ih osloboditi. Čovjek može djelovati kao zastupnik za svoje rođake; uredbe evanđelja koje su uspostavljene prije utemeljenja svijeta oni su na taj način ispunili, a mi možemo biti kršteni za one koji su nam bliski prijatelji.«¹⁰

»Svi oni koji preminu u vjeri idu u tamnicu duhova propovijedati mrtvima u tijelu, jer su oni živi u duhu, i ti duhovi propovijedaju duhovima [koji su u tamnici] da mogu živjeti prema Bogu u duhu, a ljudi poslužuju za njih u tijelu… i tim su posredstvom usrećeni [vidi 1. Petrova 4:6]. Stoga, oni koji su kršteni za svoje mrtve su spasitelji na Gori Sion i moraju primiti svoja pranja i pomazanja za svoje mrtve na isti način kao i za sebe.«¹¹

»Otvorit ću vam oči vezano za mrtve. Sve što je Bog u svojoj beskrajnoj mudrosti smatrao prikladnim i ispravnim da nam objavi dok boravimo u smrtnosti, u odnosu na naša smrtna tijela, objavljeno nam je u sažetku, neovisno o srodstvu našeg duha s ovim smrtnim šatorom, a našim je duhovima objavljeno točno kao da uopće nemamo tijela, i te objave koje će spasiti naš duh, spasit će i naše tijelo. Bog nam ih objavljuje u pogledu gdje nema vječnog razvrgnuća tijela, ili šatora. Iz toga slijedi odgovornost, strašna odgovornost, koja je na nama vezano za naše mrtve; jer svi duhovi koji nisu bili poslušni evanđelju u tijelu moraju mu ili biti poslušni u duhu ili će biti prokleti. Važna misao! Strašna misao! Zar se ništa ne može učiniti? Nema li pripreme – nema li spasenja za naše očeve i prijatelje koji su preminuli a da su imali priliku biti poslušni odredbama Sina Čovječjeg?

Koja su obećanja dana vezano za temu spasenja mrtvih? I kakve su to osobe oni koji mogu biti spašeni, iako se njihova tijela raspadaju i trunu u grobu? Kada nas njegove zapovijedi podučavaju, čine to u vidu vječnosti, jer nas Bog gleda kao da jesmo u vječnosti; Bog boravi u vječnosti i ne gleda ni na što kao mi.

Najveća odgovornost koju je Bog položio na nas u ovom svijetu je istraživati svoje rodoslovlje. Apostol kaže ‘da [oni] bez nas ne posti[žu] savršenstvo’ [vidi Hebrejima 11:40], jer je neophodno da moć pečaćenja bude u našim rukama kako bismo zapečatili svoju djecu i mrtve tijekom rasporedbe punine vremena – rasporedbe u kojoj će biti ispunjena obećanja koja je Isus Krist dao prije utemeljenja svijeta za spasenje ljudi…

Neophodno je da oni koji idu prije nas i oni koji će doći nakon nas imaju isto spasenje kao i mi, čime ga je Bog učinio obvezatnim za čovjeka. Zato je Bog rekao: ‘Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju’ [Malahija 3:23-24].«¹²

U pismu svecima, a kasnije zapisano u Nauku i savezima 128:15-18, 22, 24, Joseph Smith je napisao sljedeće: »I, eto, ljubljena moja braćo i sestre, uvjeravam vas da se ta načela o odnosu mrtvih i živih ne mogu olako zaobići, jer spadaju na spasenje naše. Spasenje, naime, njihovo nužno je i bitno za spasenje naše, kao što Pavao veli o ocima – da oni bez nas ne mogu postići savršenstvo – tako ni mi bez pokojnika svojih ne možemo postići savršenstvo.

A, evo, s obzirom na krst za mrtve reći ću vam još jedan navod iz Pavla, 1. Korinćanima 15:29: Što onda čine oni koji se krste za mrtve? Ako mrtvi uopće ne uskršavaju, što se krste za njih?

I, opet, u svezi s tim navodom iznijet ću vam navod iz jednoga od proroka koji upiraše oči na obnovu svećeništva, onu slavu koja se ima objaviti u posljednje dane, i na osobit način najznamenitije od svih pitanja što spadaju na evanđelje vječno, naime, na krst za mrtve. Malahija, naime, posljednja glava, redak peti i šesti, kaže: Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju.

Mogao bih ja iznijeti u jasnijem prijevodu, no za moju je svrhu dovoljno jasno tako kako jest. Dovoljno je znati u ovom slučaju da će zemlja biti udarena prokletstvom ne bude li neke spojne karike, ili tako nešto, između otaca i sinova – i, gle, koji je to predmet? To je krst za mrtve. Mi, naime, bez njih ne možemo postići savršenstvo, ni oni bez nas ne mogu postići savršenstvo…

Nek se naša srca obraduju i silno razvesele. Nek se zemljom prolomi pjev. Nek mrtvi izgovaraju himne hvale vječne Kralju Emanuelu koji odredi, prije nego svijeta bijaše, ono što će nama omogućiti da ih otkupljujemo iz tamnice njihove, jer će se sužnji osloboditi…

Dajmo, stoga, kao crkva i narod, i kao Sveci posljednjih dana, prinesimo Gospodu žrtvu u pravednosti, i prikažimo u svetom Hramu njegovu kad se on dovrši, knjigu što sadržava zapise o mrtvima našim koja će biti vrijedna da se u svemu prihvati.«¹³