Vječno svećeništvo

»Lanac ovlasti i moći postojao je od Adama do današnjeg doba.«³

»Svećeništvo je prvi puta bilo dano Adamu i on je zadobio Prvo predsjedništvo te je obnašao ključeve istog iz naraštaja u naraštaj. Zadobio ga je tijekom stvaranja, prije nego što je svijet oblikovan, kao u Postanku 1:26, 27, 28. Dana mu je vlast nad svakim živim bićem. On je arhanđeo Mihael o kojem se govori u Svetim Pismima. Zatim je bilo dano Noi, koji je Gabriel, i stoji do Adama kao sljedeći po svećeničkoj ovlasti. Njega je Bog pozvao u ovu službu, i bio je otac svih živih svojeg doba i bila mu je dana vlast. Ti su muškarci obnašali ključeve prvo na zemlji, a zatim na nebu.

Svećeništvo je vječno načelo i postojalo je s Bogom kroz vječnosti, i postojat će kroz vječnosti, bez početka dana i kraja godina [vidi prijevod Josepha Smitha, Hebrejima 7:3]. Ključevi trebaju biti doneseni s neba svaki put kada je evanđelje poslano. Kada ih se objavi s neba, objavi ih se Adamovom ovlašću.

U sedmom poglavlju svoje knjige Daniel govori o Pradavnom, misleći na najstarijeg čovjeka, našeg oca Adama, Mihaela. On će pozvati svoju djecu i zajedno će održati vijeće s njima kako bi ih pripremio za dolazak Sina Čovječjega [vidi Daniel 7:9-14]. On (Adam) otac je cijele ljudske obitelji i predsjedava duhovima svih ljudi, a svi koji su obnašali ključeve morat će stati pred njega na tom velikom vijeću… Sin Čovječji stat će pred njega i bit će mu dana slava i vlast. Adam će predati svoje upravništvo Kristu, ono koje mu je predano kao onome koji obnaša ključeve svemira, no zadržat će svoju poziciju glave ljudske obitelji…

Otac je sazvao sve duhove k sebi pri stvaranju čovjeka te ih je organizirao. On (Adam) je glava i rečeno mu je da se množi. Ključevi su bili prvo dani njemu, a po njemu drugima. Trebat će podnijeti izvješće o svojem upravništvu, a drugi će ga podnijeti njemu.

Svećeništvo je vječno. Spasitelj, Mojsije i Ilija [obojica Ilija] dali su ključeve Petru, Jakovu i Ivanu na gori, kada su bili preobraženi pred njim. Svećeništvo je vječno – bez početka dana i kraja godina, bez oca, majke itd. Ukoliko nema promjene u uredbama, nema promjene ni u svećeništvu. Kad se god uredbe evanđelja poslužuju, tu je svećeništvo.

Kako smo dobili svećeništvo u posljednjim danima? Predano je pravilnom predajom. Petar, Jakov i Ivan su ga primili, i oni su ga predali drugima. Krist je prvi veliki svećenik, a Adam sljedeći. Pavao govori o ujedinjenju Crkve s bezbrojnim zborom anđela – s Bogom, sucem svega – dušama pravednika koji su učinjeni savršenima; s Isusom, posrednikom novog saveza [vidi Hebrejima 12:22-24].«⁴

»Vidio sam Adama u dolini Adam-ondi-Ahman. Pozvao je svoju djecu na okup i blagoslovio ih patrijarhalnim blagoslovom. Gospodin se pojavio posred skupa, a on ih je (Adam) blagoslovio sve i prorekao što će im se desiti do posljednjeg naraštaja.

Evo zašto je Adam blagoslovio svoje potomstvo – htio ih je dovesti u Božju nazočnost. Tražili su grad itd, [‘kojemu je Bog graditelj i tvorac’ – Hebrejima 11:10]. Mojsije je nastojao dovesti djecu Izraela u Božju nazočnost kroz moć svećeništva, no nije mogao. U prvim dobima svijeta nastojali su uspostaviti istu stvar, i obojica Ilija bili su uzdignuti kako bi pokušali obnoviti te iste slave, no nisu ih zadobili, ali su prorokovali o danu kada će ta slava biti objavljena. Pavao je govorio o rasporedbi punine vremena kada će Bog sve obuhvatiti pod jednu glavu itd. [vidi Efežanima 1:10], a oni muškarci kojima su dani ti ključevi morat će biti tamo, a oni bez nas ne mogu biti usavršeni.

Ti su ljudi na nebu, ali su njihova djeca na zemlji. Njihova nutrina žudi za nama. Bog šalje te ljude dolje s razlogom. ‘Sin će Čovječji izaslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i zlikovce’[Matej 13:41]. Sve te ovlaštene osobe sići će i udružiti ruke u ostvarivanju ovog djela.

Kraljevstvo nebesko je poput gorušičinog zrna. Gorušičino zrno je maleno, no iz njega izrasta veliko drvo, i ptice se gnijezde na njegovim granama [vidi Marko 4:30-32]. Ptice su anđeli. Tako su anđeli sišli, združeni da okupe svoju djecu, i okupili su ih. Ne možemo biti usavršeni bez njih, niti oni bez nas, a kad to bude učinjeno, sići će Sin Čovječji, Pradavni će sjesti. Mi ćemo pridružiti se bezbrojnom zboru anđela, družiti se s njima i primati poduke od njih.«⁵

»Adam… je bio prvi čovjek, o kojem je Daniel govorio kao o ‘Pradavnom’ [Daniel 7:9], ili drugim riječima, prvom i najstarijem od svih, velikom praocu o kojem je rečeno na drugom mjestu da je Mihael, jer je bio prvi i otac svih, ne samo po potomstvu, već prvi koji je obnašao duhovne blagoslove, kome je obznanjen naum uredbi za spasenje njegovog potomstva do kraja, i kojem je Krist prvo bio objavljen, i preko kojeg je bio Krist objavljen s neba, te će i nadalje biti objavljivan. Adam obnaša ključeve rasporedbe punine vremena, tj. rasporedbe svih vremena bile su i bit će objavljene preko njega od početka do Krista, i od Krista do kraja svih rasporedba koje imaju biti objavljene…

[Bog] je odredio da uredbe budu iste zauvijek, a Adama je postavio da ih nadgleda, objavljuje ih s neba čovjeku ili šalje anđele da ih objavljuju. ‘Zar nisu svi… službujući duhovi što se običavaju slati da služe onima koji imaju baštiniti spasenje?’ [Hebrejima 1:14].

Ti su anđeli pod vodstvom Mihaela ili Adama, koji djeluje pod upravljanjem Gospodina. Iz gore navedenog navoda učimo da je Pavao savršeno razumio Božje naume u odnosu na njegovu povezanost s ljudima, te taj proslavljen i savršen red kojeg je Bog sam uspostavio, po kojem je poslao svoju moć, objave i slavu.

Bog neće priznati ono što nije pozvao, zaredio ili odabrao. Na početku je Bog pozvao Adama svojim vlastitim glasom. ‘Jahve, Bog, zovne čovjeka: Gdje si?… On odgovori: Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih’ [Postanak 3:9-10]. Adam je primio zapovijedi i poduku od Boga. To je bio red od početka.

Zatim, u potpunosti je neupitno da je od početka primao objave, zapovjedi i uredbe, jer kako bi inače počeli prinositi žrtve Bogu na prihvatljiv način? Ako su prinosili žrtve, trebali su biti ovlašteni zaređenjem. U Postanku [4:4] čitamo da je Abel prinio prvine stada i pretilinu, a Gospod je milostivo pogledao na Abela i žrtvu njegovu…

Dakle, ovo je narav svećeništva, da je svaki čovjek obnašao predsjedništvo svoje rasporedbe, dok je jedan čovjek obnašao predsjedništvo svih njih, a to je Adam. Adam je primio svoje predsjedništvo i ovlast od Gospoda, ali ne može primiti puninu dok Krist ne bude Ocu predstavio kraljevstvo, što će se dogoditi na kraju posljednje rasporedbe vremena.

Moć, slava i blagoslovi svećeništva nisu se mogli nastaviti s onima koji su primili zaređenja osim ako se njihova pravednost nije nastavila, jer je Kajin isto bio ovlašten prinositi žrtvu, no ne prinijevši je u pravednosti bio je proklet. To nam, dakle, pokazuje da se uredbe moraju obdržavati baš na onaj način koji je Bog odredio, inače bi se njihovo svećeništvo iskazalo kao prokletstvo, a ne blagoslov.«⁶

»Dva su svećeništva o kojima se govori u Svetim pismima, poimence, Mekisedekovo i Aronovo ili Levitsko. Iako su dva svećeništva, ipak Melkisedekovo svećeništvo obuhvaća Aronovo ili Levitsko svećeništvo, te je glavno i obnaša najvišu ovlast koja se odnosi na svećeništvo i ključeve Božjeg kraljevstva u svim dobima svijeta do posljednjih potomaka na zemlji, i ono je sredstvo kroz koje se cijelo znanje, nauk, naum spasenja i svaka važna tema objavljuju s neba.

Njegova uspostava prethodila je ‘utemeljenju zemlje, dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani’ [vidi Job 38:4-7], i ono je najveće i najsvetije svećeništvo, i ono je po redu Sina Božjega, i sva su druga svećeništva samo dijelovi, grane, moći i blagoslovi koji pripadaju istom, te su održavani, kontrolirani i usmjeravani istim. To je sredstvo kroz koje je Svemogući počeo objavljivati svoju slavu na početku stvaranja ove zemlje i kroz koje je nastavio objavljivati sebe djeci ljudskoj u sadašnjem vremenu, te kroz koje će obznaniti sve svoje svrhe na kraju vremena.«⁷

»Moć Melkisedekovog svećeništva je imati moć ‘beskrajnog života’ jer vječni savez ne može biti prekršen… Koja je bila Melkisedekova moć? Nije Aronovo svećeništvo to koje poslužuje u vanjskim uredbama i prinošenju žrtava. Oni koji obnašaju puninu Melkisedekovog svećeništva kraljevi su i svećenici Najvišem Bogu, obnašajući ključeve moći i blagoslova. Zapravo, to je svećeništvo savršen zakon teokracije i stoji poput Boga kako bi dalo zakone ljudima, poslužujući beskrajne živote Adamovim sinovima i kćerima…

‘Bez oca, bez majke, bez rodoslovlja, koji nema početka ni svršetka života, štoviše, sličan Sinu Božjem, ostaje vječno svećenik’ [Hebrejima 7:3]. Melkisedekovo svećeništvo priziva pravo od vječnog Boga, a ne po nasljedstvu od oca ili majke, i to je svećeništvo vječno kao i sam Bog, jer nema niti početka dana niti kraja života…

Levitsko [Aronovo] svećeništvo, sastavljeno od svećenika koji poslužuju u vanjskim uredbama, sklapa [se] bez zakletve, ali se Melkisedekovo svećeništvo sklapa zakletvom i savezom.«⁸

Melkisedekovo veliko svećeništvo nije ništa drugo doli svećeništvo Sina Božjeg… Postoje određene uredbe koje pripadaju svećeništvu iz kojih proizlaze određeni rezultati… Jedna je velika povlastica svećeništva dobivanje objava o Božjoj volji i mislima. Također, povlastica Melkisedekovog svećeništva je koriti, grditi i opominjati, kao i primati objavu.«⁹

»Sve svećeništvo je Melkisedekovo, ali postoje različiti dijelovi i stupnjevi istog… Svi su proroci imali Melkisedekovo svećeništvo.«¹⁰

»Savjetujem svima da idu do savršenstva i sve dublje istražuju tajne božanstva. Čovjek ne može ništa učiniti za sebe ne uputi li ga Bog na pravi put, a svećeništvo služi za tu svrhu.«¹¹

Članci vjere 1:5: »Vjerujemo da čovjek mora biti pozvan od Boga proroštvom i polaganjem ruku onih koji imaju ovlast propovijedati Evanđelje i posluživati po evanđeoskim uredbama.«¹²

»Vjerujemo da niti jedan čovjek ne može posluživati spasenje kroz evanđelje dušama ljudskim, u ime Isusa Krista, osim ako nije ovlašten od Boga po objavi, ili ako nije zaređen od strane osobe koju je Bog poslao po objavi, kao što je Pavao napisao u Rimljanima 10:14-15: ‘Ali kako će zazivati onoga u koga nisu vjerovali? Kako li će vjerovati u onoga za koga nisu čuli? Kako li će čuti bez propovjednika? Kako li će propovijedati ako nisu poslani?’ Ja pitam, kako mogu biti poslani bez objave, ili nekog drugog vidljivog prikaza Božjeg pojavljivanja? I opet, Hebrejima 5:4: ‘I nitko sam sebi ne prisvaja ove časti, nego ga poziva Bog baš kao Arona.’ Upitao bih, kako je Aron bio pozvan, nego objavom?«¹³

»Anđeo je dobrom starom Korneliju rekao da treba poslati po Petra kako bi naučio kako biti spašen [vidi Djela 10:21-22]: Petar je mogao krstiti, a anđeli nisu mogli dokle god su postojali zakoniti poslužitelji u tijelu koji su obnašali ključeve kraljevstva, ili ovlast svećeništva. Nadalje, postoji još jedan dokaz vezan za ovo, a to je da kada se sam Isus ukazao Pavlu na putu za Damask, nije ga obavijestio o tome kako može biti spašen. Postavio je u crkvi prvo apostole, a zatim proroke, za djelo služenja, usavršavanja svetaca itd. [vidi Efežanima 4:11-12], a kako je temeljno načelo neba bilo da se na zemlji ništa neće učiniti bez da se tajne ne otkriju njegovim slugama prorocima, u skladu s Amosom 3:7, tako Pavao nije mogao naučiti toliko od Gospodina vezano za svoju dužnost u zajedničkom spašavanju čovjeka, koliko je mogao od bilo kojeg od Kristovih poslanika pozvanih istim nebeskim pozivom od Gospoda, i podarenih istom moću s visina – pa što bi razriješili na zemlji, bilo bi razriješeno na nebesima, a što bi svezali na zemlji, bilo bi svezano na nebu [vidi Matej 16:19].«¹⁴

»Svećeništvo… se može prikazati primjerom ljudskog tijela, koje ima različite članove, koji ispunjavaju različite službe, a svi su neophodni na svojoj poziciji i tijelo nije potpuno bez svih članova… Razumije li svećenik svoje dužnosti, poziv i službeništvo, i propovijeda li po Duhu Svetom, njegovo je uživanje veliko kao da je u predsjedništvu, a njegove su usluge neophodne u tijelu kao i one učitelja i đakona.«¹⁵

Eliza R. Snow je izvijestila: »[ Joseph Smith je dao] poduke vezane za različite službe te nužnost djelovanja svake osobe u području koje je dodijeljeno njemu ili njoj, i ispunjavanja nekoliko službi u koje mogu biti dodijeljeni. Govorio je o sklonosti mnogih ljudi da smatraju niže službe u Crkvi nečasnima te da s ljubomornim očima gledaju na položaje drugih koji su pozvani predsjedavati nad njima. Rekao je da je ludost i besmislica ljudskog srca da osoba teži drugačijim pozicijama od onih na koje ju je Bog postavio da ih ispuni, te je bolje da pojedinci veličaju svoje dotične pozive… Svi bi trebali težiti samo veličanju svoje službe i poziva.«¹⁶