Misionarski rad: »Dosegnuti srce svakog čovjeka«

Kada čovjek primi spoznaju, potaknut je podijeliti je s drugima; kada čovjek postane sretan, duh koji ga obuzima podučava ga da nastoji usrećiti druge… Ima li šanse da čovjek postane sretan bez spoznaje o Kristovom evanđelju?… Iako se [ljudi] u svijetu pokušavaju usrećiti, ipak nisu uspješni u onome što nastoje postići. Oni ne mogu biti sretni, osim na jedan način, a to je prihvaćanjem punine evanđelja koje nas podučava da ne čekamo dok ne dođemo u vječnost prije nego što počnemo biti sretni, već nas podučava da ovdje nastojimo biti sretni u blagoslovima Svemogućega s ljudima oko nas.

U tom slučaju, ovo bi trebao biti naš cilj: naučiti da budemo korisni; biti spasitelji bližnjima; naučiti kako ih spasiti; prenijeti im spoznaju o načelima koja su potrebna da ih uzdignu na isti stupanj razuma koji mi imamo.⁵

Pođite i nađite prijatelje među ljudima kojima ste okruženi; ili odaberite jednoga i pokušajte nadahnuti njegove osjećaje, vjeru, okolnosti i um, te ih pokušajte prosvijetliti, i ako su grešnici, pokušajte ih spasiti od njihovih grijeha i izvesti ih iz njihova ropstva u koje su zapali kako bi uživali u svjetlu i slobodi u kojima vi uživate, jer na taj način možete činiti dobro pomoću informacija koje vam je udijelio Gospodin.⁶ [Vidi 2. prijedlog na 223. stranici.]

Sveci su se tek naselili u doline [Utaha] kada su sluge Gospodnje ponovno posvetili svoju pažnju divnom misionarskom djelu koje spada pod Crkvu.

Bili smo usred siromaštva i borili se kako bi zemlja bila naseljiva, no nismo mogli zanemariti svoju obvezu da svugdje širimo evanđelje; jer Gospodin je izdao zapovijed da se treba propovijedati po cijelom svijetu. Jedan od dokaza božanstvenosti ovog djela jest činjenica da su usred svih protjerivanja i progona sveci posljednjih dana vjerno nastojali izvršiti tu Gospodnju zapovijed.

Na općem saboru koji je Crkva održala u listopadu 1849. – samo dvije godine nakon što su pioniri došli u dolinu [Salt Lakea] – mnogi su starješine bili pozvani pokrenuti misije u različitim dijelovima zemlje. Četiri od Dvanaestorice apostola bili su zaduženi za vodstvo. Apostol Erastus Snow bio je pozvan poći u Skandinaviju, apostol John Taylor u Francusku, ja u Italiju, a apostol Franklin D. Richards u Englesku, gdje je misija već bila uspostavljena. Pod teškim okolnostima u kojima smo tada bili, s našim obiteljima koje su bile gotovo u potpunoj oskudici, bio je to za nas veliki izazov; no Gospodin nas je pozvao, a mi smo osjećali da trebamo odgovoriti, bez obzira na žrtvu.⁷

Posvećujemo naše živote kao da nam nisu toliko važni kako bi svijet mogao razumjeti da u vječnim svjetovima postoji Bog; kako bi mogli razumjeti da Bog ima nešto za obaviti u sadašnje vrijeme za sinove ljudske. Svijet ima sve snažnije mišljenje da nevjerovanje nije pogrešno. Čak i među kršćanskim dijelom ljudske obitelji, tisuće i deseci tisuća, iako to nisu voljni priznati kako ne bi bili nepopularni, ne vjeruju da Bog ima bilo što s djecom ljudskom. Moramo zauzeti stav i žrtvovati se kako bi vjerovanje i spoznaja mogli doći sinovima ljudskim.⁸

Kada pozovemo naše mlade misionare da pođu narodima zemaljskim, oni razmišljaju o tome, i nakon što čuju iskustva onih koji su bili u svijetu kao misionari, nisu očarani očekivanjem kušnji i teškoća kroz koje vide da će morati proći. No krepost se nalazi u njihovoj voljnosti da krenu i suoče se s iskušenjima.⁹

Postoje stvari na misiji koje uopće nisu ugodne našim mladim starješinama. Oni shvaćaju kako moraju žrtvovati udobnost doma i razumiju da idu među ljude koji neće uvijek osjećati zahvalnost za ono što im imaju za reći; ipak, s druge strane, oni osjećaju da imaju zrno za vječni život u svom posjedu i da će, ako mogu pronaći iskrenog muškarca ili ženu, Duh Božji djelovati u njihovim srcima i oni će možda primiti tu divnu poruku koju oni trebaju iznijeti. To im pruža radost i zadovoljstvo. I još nešto, oni u tom iskustvu vide priliku da osiguraju ono što će im biti od velike vrijednosti u njihovim budućim dužnostima. Čudno je što među tisućama pisama koje sam primio od onih koji su bili pozvani na misiju – uglavnom mladića – mislim da nije bio nijedan slučaj odbijanja. Zašto je tako? Tako je zbog toga što je duh ljubavi i besmrtnosti, Duh Svemogućega, u tim mladim starješinama, a oni su primili očitovanje koje ih nadahnjuje da čine ono što ih u protivnom nijedna druga pobuda ne bi mogla potaknuti.¹⁰ [Vidi 3. prijedlog na 223. stranici.]

Šaljemo naše starješine propovijedati evanđelje. Tko ih šalje?… Šalje ih Bog Izraelov. Ovo je njegovo djelo. Ne postoji smrtnik koji je toliko zainteresiran za uspjeh starješine dok propovijeda evanđelje poput Gospodina koji ga je poslao propovijedati ljudima koji su Gospodinova djeca. Začeo ih je u prošlom svijetu, a oni su došli ovamo jer je Gospodin želio da dođu.¹¹

Smatramo da ćete vi [misionari] imati veliki uspjeh jer osjećamo i znamo da ste pozvani od Boga. Mudrost čovjeka nikada ne bi smislilo djelo poput ovoga. Iznenađen sam kada razmišljam o njegovoj veličini. Mogu reći kako je upravo ovo djelo potrebno u ovom trenutku: i osjećam da ćete se za njega zauzeti svom dušom svojom. Njegujte Duh Isusa kada je rekao da ne može učiniti ništa osim onoga što mu je Otac rekao da učini [vidi Ivan 5:30].

Ne obraćajte pažnju na vaše teškoće i očite gubitke; odbacite svoje interese i vaš će uspjeh biti divan i sjajan, a cijela će Crkva osjećati učinke vašeg rada.

Ne obraćajte pažnju na ravnodušnost nekih među kojima radite, i na mala razočaranja na koja ćete naići; Duh će Božji biti na vama, a vi ćete nadahnuti duhove onih kojima ćete služiti i svladati njihovu ravnodušnost… bit ćete zadovoljni što ste ostvarili djelo koje ste poslani izvršiti…

Podijeljena vam je potpuna ovlast, no o tome uopće ne trebate govoriti. Uvidjet ćete kako nema potrebe govoriti o tome; Duh Gospodnji to će potvrditi, a ljudi će osjetiti da je imate, a ta će potvrda i osjećaj biti vaša ovlast.

Naići ćete na neke koji smatraju kako znaju više od vas, no ako ćete vršiti svoju dužnost kako je predloženo, prije nego što ih napustite, osjetit će da ipak imate malo više od njih te da ste ih blagoslovili i pomogli im…

Pokušajte biti prihvatljivi onima kojima ste poslani. Poniznost koju pokažete i Duh Gospodnji koji je na vama pokazat će vašu sposobnost za položaj na koji ste pozvani. Pokušajte razumjeti ljudsku prirodu i djelujte sukladno tome, kako bi svi oko vas bili sretni i zadovoljni vašim postupcima…

Postoji način da se dosegne srce svakog ljudskog bića, a vaša je dužnost pronaći put do srca onih kojima ste pozvani služiti…

Osjećam da trebam reći: Bog vas blagoslovio. Bit ćete odijeljeni prije nego što krenete, a mi ćemo se moliti za vas i brinuti se za vas. Budite krotka srca i ponizni. Kada pogledate publiku, dva vas motiva mogu nadahnuti; prvi, da možete dobro govoriti i ostaviti dobar dojam na publiku kao govornik; a zatim će se pojaviti pitanje: Zašto sam ovdje? Da posijete sjeme života u srca onih koji su u toj publici; a molitva će se javiti u vašem srcu: »O Gospode, neka tako bude; molim te za moć tvojega Duha da dotaknem srca tvog naroda?« Ta vrlo kratka molitva je sve što starješina treba napraviti. To je sve što trebate napraviti. »Mogu li reći nešto za spas ovih duša?« To je ono što Prvo predsjedništvo… i sva vaša braća žele da učinite.¹²

Usmjerite svoju pažnju na pripremu svog duhovnog oklopa. Otkrio sam da kada odložim na stranu svoja vremenita pitanja, moje je oko uprto samo na duhovne stvari. Molite braćo, i nemojte zaboraviti na prednosti posta… Nemojte se previše šaliti, [i] budite pažljivi da ne narušite jedinstvo Duha. Tijekom svoje sam misije otkrio da sam nakon tjedan ili dva mogao zaboraviti dom i Duh Božji me je podržao. Duh dolazi kroz slobodu i veselje, no nemojte se previše veseliti… Nastavite u molitvenom duhu kako biste mogli imati Duha Božjega s vama od glave do pete.¹³

Starješine koji rade u vinogradu nikada ne bi trebali gubiti iz vida činjenice da su predstavnici nebesa, nositelji dobrih i radosnih vijesti ljudima koji ne poznaju Gospodina …

Kada je prorok Joseph Smith poslao prve starješine u stranu zemlju, predvidio je kako će ih ljudi prihvatiti, i rekao im da iako će ih svega nekoliko primiti kao Božje sluge, mnogi će ih odbiti i neće obraćati pažnju na njihovu poruku. Tako je bilo Božjim slugama od početka vremena, a mi moramo biti zadovoljni s rezultatima našeg vjernog rada, čak i ako je pomoću nas samo nekolicina dovedena do spoznaje o istini…

Nadam se i molim kako se nijedan starješina koji radi… neće toliko zaboraviti da popusti iskušenjima svijeta. Postoji samo jedan siguran put da se izbjegnu, a to je odbaciti zlo, da, čak i sam privid zla. Napast će im doći u ovom ili onom obliku. To je posao neprijatelja našeg spasenja; no posao je starješina u Izraelu uzdići se iznad napasti, a kako bi to uspješno učinili moraju biti neokaljani od svijeta… Koliko budu njegovali duh svoje misije, i shvatili važnost njihovog velikog poziva u Kristu Isusu, i živjeli u tom duhu, moći će ustati kao vodiči i spasitelji ljudi, odražavajući nebesku svjetlost prema njima, i biti drugačiji od drugih ljudi; no ako prijeđu na neprijateljski teren i okuse duh svijeta, bit će lišeni svoje snage i postati poput drugih ljudi, sposobni samo za povratak kući kako bi okusili patnju posrnulih i uzrokovati da se srca njihovih voljenih osoba rastuže zbog njihovog stanja… Ukoliko budu stalno težili Gospodinu u poniznosti, imajući oko uprto na njegovu čast i slavu, želeći u svojim srcima spas duša ljudskih, čineći sve što mogu kako bi osigurali njihovo spasenje, imat će neopisivu radost zbog svog rada u tijelu, i bit će dionici s Ocem i Sinom onoga što je predivno i presjajno da bi ih smrtnost mogla pojmiti ili razabrati.¹⁴ [Vidi 4. i 5. prijedlog na 223. stranici.]

Očekujemo… s naše strane, kako bismo ostvarili ovo djelo, da će trebati koristiti i iskusiti mnogo strpljenja, vjere, marljivosti, ustrajnosti i dugotrpnosti; no u gradovima… u kojima su naposljetku tisuće primili evanđelje, u mnogim slučajevima provedeni su mnogi sati naizgled neplodnog rada prije nego što su se primjerena pažnja i poslušnost tim načelima mogli osigurati. U nekim [slučajevima] možemo uložiti ne samo mjesece, već možda i godine rada; no osjećamo sigurnost da kroz vjeru, molitvu, djela i blagoslove Gospodnje možemo naposljetku prevladati i nadvladati sve te teškoće za čast i slavu Božju; osim toga, i mi ćemo također osjećati zadovoljstvo jer smo ispunili našu dužnost, i očistili naše haljine od krvi svih ljudi.¹⁵

[Jednom] prigodom, prije nego što sam otišao u Italiju, posjetio sam Manchester, Macclesfield, Birmingham, Cheltenham, London, Southampton i South Conferences [u Engleskoj]… Imao sam zadovoljstvo sresti mnoge koje sam doveo u Crkvu [osam godina ranije]; i ne trebam vam reći kako je ponovni susret s tim ljudima doista bio radostan, o čemu je uvijek bilo ugodno razmišljati. Apostol Ivan rekao je u svoje vrijeme: »Mi znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo braću.« [1. Ivanova 3:14.] Ta ljubav u srcima misionarskih starješina u našoj Crkvi za ljude zemaljske, koji su za njih stranci, i u srcima ljudi za starješine koji im nose poruku evanđelja, svjedočanstvo je samo po sebi dovoljno da uvjeri iskreno srce kako je izvor božanske naravi i da je Bog s nama. Taj sveti osjećaj, koji u nama potiče Duh Sveti, već nas je izdvojio kao zajednicu od ostatka ljudske obitelji; a taj će osjećaj preinačiti cijeli svijet i uvjeriti nevjernika da Bog nije samo Otac svih nas, već da smo svi njegovi prijatelji i sluge.¹⁶

Posvetio sam svoj život služenju Gospodinu; sve što imam stavljeno je na žrtvenik, kako bih ga mogao slaviti, vršiti njegovu volju na prihvatljiv način i širiti životna načela među djecom ljudskom. Kada se osvrnem na prošlost, i pratim ruku Gospodnju kako mi čudesno priprema put, i blagoslivlja me u svemu što se odnosi na te misije iznad mojih najvećih očekivanja, osjećam se dvostruko ohrabreno krenuti naprijed u budućnost; riječi doista ne uspijevaju izraziti duboku zahvalnost mog srca za njegove blagoslove. Neka blagoslovi Svemogućega budu ravnomjerno udijeljeni toj braći i svecima čija su velikodušnost i interes za djelo Božje naročito pokazani na tim misijama, a kada u godinama nakon toga čuju mili zvuk tisuća, desetaka tisuća ljudi iz tih nacija kako slave Svemogućega zbog svjetla objave, tada će se njihova srca veseliti u radosnoj spoznaji da su i oni sudjelovali u ostvarenju ovog sjajnog otkupljenja.¹⁷ [Vidi 6. prijedlog na 224. stranici.]