3. poglavlje

Doživotno obraćenje: nastaviti napredovati u istinitim načelima

»Naša religija treba biti urezana u nama, kao dio našeg bića koji se ne može otpustiti.«

Iz života Lorenza Snowa

Lorenzo Snow kršten je i potvrđen u lipnju 1836. godine. Prisjećajući se svog rastućeg svjedočanstva, kasnije je rekao: »Vjerovao sam da su oni [sveci posljednjih dana] imali pravu religiju, i pridružio sam se Crkvi. Do tada je moje obraćenje bilo samo pitanje razuma.«¹ Prisjetio se: »Bio sam potpuno zadovoljan što sam učinio ono što je mudro za mene u tim okolnostima.«² Iako je bio zadovoljan neko vrijeme s tim razumijevanjem, ubrzo je žudio za posebnom potvrdom Duha Svetoga. Rekao je: »Nisam imao potvrdu, ali sam je očekivao.«³

»Ta potvrda nije došla odmah nakon mog krštenja, kao što sam očekivao«, prisjeća se. »Ali, iako je došla tek kasnije, kada sam je primio, njezino je ostvarenje bilo savršenije, opipljivije i čudesnije od očekivanja koja su proizašla iz mojih najsnažnijih nadanja. Jednog dana, dok sam bio okupiran proučavanjem, neka dva ili tri tjedna nakon što sam kršten, počeo sam razmišljati o činjenici da nisam primio spoznaju o istinitosti djela – da nisam postigao ispunjenje obećanja: ‘Onaj koji vrši volju moju znat će nauku’; [vidi Ivan 7:17] i počeo sam osjećati nemir.

Odložio sam svoje knjige, napustio kuću i lutao uokolo kroz polja pod opresivnim utjecajem sumornog, neutješnog osjećaja, dok mi se činilo da me obuzima neopisivi oblak tame. Navikao sam da se, na kraju dana, povučem u tajnu molitvu u šumarak, nedaleko od moje kuće, ali ovaj put nisam osjećao želju da to učinim.

Duh molitve je otišao, a nebesa su se činila poput mjedi nad mojom glavom. Naposljetku, uvidjevši kako je došlo uobičajeno vrijeme za tajnu molitvu, odlučio sam da se neću odreći svog večernjeg rituala, i kao dio formalnosti, kleknuo sam kao što sam to običavao činiti na svom mjestu za molitvu, no nisam se osjećao kako sam navikao.

Gotovo da nisam ni otvorio usta u namjeri da se molim, kad sam začuo zvuk, upravo iznad svoje glave, poput šuškanja svilene odjeće, i odmah je Duh Božji sišao na mene, potpuno obuzimajući moje tijelo, ispunjavajući me od glave do pete, i kakvu sam radost i sreću osjetio! Jezik ne može opisati trenutačni prijelaz iz gustog oblaka misaone i duhovne tame u raskoš svjetlosti i znanja, kakva je u tom trenutku udijeljena mom razumijevanju. Tada sam primio savršenu spoznaju da Bog živi, da je Isus Krist Sin Božji, te o obnovi svetog svećeništva i punine evanđelja.

Bilo je to potpuno krštenje – opipljivo uranjanje u nebesko biće ili okruženje, koje je Duh Sveti; čak stvarnije i tjelesnije u svom djelovanju na svaki dio mog tijela od uranjanja vodom; tjerajući zauvijek, onoliko koliko razum i sjećanje mogu trajati, svu mogućnost sumnje ili straha vezano uz činjenicu koja nam je prenošena kroz povijest, da je ‘dijete iz Betlehema’ doista Sin Božji; kao i činjenicu da se on sada objavljuje djeci ljudskoj i prenosi znanje isto kao u apostolsko doba. Bio sam savršeno zadovoljan, kao što sam trebao biti, jer su moja očekivanja više nego ispunjena, i mislim da to mogu sigurno reći, bez ograničenja.

Ne mogu vam reći koliko sam dugo ostao pod utjecajem ovog blaženog zadovoljstva i božanskog prosvjetljenja, no prošlo je nekoliko minuta prije nego što se to celestijalno okruženje, koje me je ispunilo i okruživalo, počelo povlačiti. Dižući se sa svojih koljena, srcem ispunjenim neopisivom zahvalnošću Bogu, osjećao sam – znao da mi je udijelio ono što samo Svemoguće Biće može dati – ono što ima veću vrijednost od svakog bogatstva i časti koju svijet može udijeliti.«⁴

Lorenzo Snow ostao je vjeran svjedočanstvu koje je primio tog dana i marljivo je radio kako bi povećao svoje duhovno znanje i pomogao drugima učiniti isto. »Od tada pa nadalje«, rekao je, »pokušavao sam živjeti tako da ne izgubim njegovog Svetog Duha, već da stalno budem vođen, pokušavajući se okaniti sebičnosti i bilo koje pogrešne ambicije, i nastojeći raditi u Božje svrhe.«⁵ Izjavio je: »Dok god bude sjećanja i um bude imao kontrolu, nikada ne mogu dopustiti da snažno svjedočanstvo i spoznaja koja mi je dana ostanu u tišini.«⁶ [Vidi 1. prijedlog na 65. stranici.]

Naučavanja Lorenza Snowa

Primanje svjedočanstva dobar je početak za svece posljednjih dana.

Temelj na koji smo postavili našu vjeru divan je i veličanstven. Znam to za sebe. U ovoj sam Crkvi bio kratko vrijeme kada sam uspio osigurati savršenu spoznaju da postoji Bog, da postoji Sin, Isus Krist, i da je Bog priznao Josepha Smitha kao svog proroka. Bilo je to znanje koje nijedan čovjek nije mogao prenijeti. Došlo je kroz objavu od Svemogućega. To je vrlo dobar početak za sveca posljednjih dana, i to je nešto što će svaka osoba koja ima težnju napredovati na ovom putu trebati u nekom trenutku. Naći će se u situaciji takve prirode da će trebati snagu, a ta će snaga doći iz spoznaje o činjenici da će je put po kojem putuje odvesti do ostvarenja njezinih najviših i najboljih želja.⁷

Braćo i sestre, postoje neke stvari o kojima vi i ja trebamo razmišljati. Stiglo je vrijeme kada svaki muškarac i svaka žena imaju odgovornost spoznati sebe u odnosu na temelj na kojem stoje. Svi bismo trebali težiti doći malo bliže Gospodinu. Neophodno je da napredujemo pomalo i primimo potpunu spoznaju o onim stvarima koje bismo trebali razumjeti u potpunosti. To je povlastica svakog sveca posljednjih dana.⁸ [Vidi 2. prijedlog na 65. stranici.]

Možemo povećati našu vjeru i duhovnu spoznaju.

Muškarci i žene mogu povećati svoje duhovno znanje; mogu bolje sazrijevati dok stare.⁹

Osjećam da sveci posljednjih dana napreduju; da primaju naobrazbu. Uzdižemo se sve više i više. Napredujemo prema višem stanju i sferi, i višoj razini, te primamo takvu naobrazbu da mudrost svijeta sa svim svojim dostignućima i lažnim naukom i načelima neće imati učinka na svece posljednjih dana, jer se izdižu iznad teorija i hipoteza ljudskih izuma i lebde u istini koja nadahnjuje um, uzvisuje razumijevanje i uspostavljaju se sve više i više na istinitim načelima života i slave. Naša su srca ispunjena tim istinama i ne možemo reći dan ili sat u kojem je naša vjera povećana, ali osjećamo kada se osvrnemo na prethodni tjedan, mjesec ili godinu kako smo napredovali u vjeri ili spoznaji vjere i moći Božje; znamo da smo bliži našem Bogu i osjećamo da smo u društvu Boga, našeg Oca.¹⁰ [Vidi 3. prijedlog na 65. stranici.]

Ako želimo povećati našu vjeru i duhovno znanje, moramo se potruditi.

Svaki čovjek mora naučiti stajati u svojoj vlastitoj spoznaji. Ne može ovisiti o svom susjedu; svaki čovjek mora biti neovisan; mora ovisiti o svom Bogu sam za sebe. O njemu ovisi hoće li se boriti protiv struje nevolja i prevladati zapreke koje su položene na životnom putu da spriječe njegov napredak. Čovjek može primiti informaciju djelovanjem Svetog Duha, a pristupa Bogu i povećava svoju vjeru razmjerno tome koliko je marljiv.¹¹

Nemoguće je napredovati u načelima istine, povećati nebesko znanje, [osim] ako koristimo našu sposobnost rasuđivanja i potrudimo se na pravi način. U knjizi Nauk i savezi imamo zabilježen slučaj nerazumijevanja tog načela od Olivera Cowderyja. Gospodin mu je obećao dar za prevođenje drevnih zapisa. Poput mnogih od nas danas, imao je zablude vezano uz korištenje dara. Budući da mu je Bog obećao dar, mislio je kako je sve što je potrebno učiniti to da dopusti svom umu čekanje u lijenosti bez truda dok ne počne spontano raditi. No kada su ti zapisi stavljeni pred njega, nije mu preneseno znanje, i dalje su ostali zapečaćeni, kao što su bili, jer moć da prevodi nije sišla na njega.

Iako mu je dar prevođenja bio udijeljen, nije mogao dovršiti djelo, jednostavno zato što nije uspio potruditi se pred Bogom s ciljem razvijanja dodijeljenog mu dara; i duboko se razočarao, a Gospodin mu je, u svojoj dobroti i milosti, ukazao na pogrešku, koristeći sljedeće riječi:

»Gle, ti to ne shvati, ti pomisli da ću ti ja dati, kad ništa ne promišljaš doli pitati od mene. No, gle, kažem ti, moraš ti proučiti to u pameti svojoj. Tad me moraš upitati je li to pravo, a ako je pravo, učinit ću ja da ti se grudi raspale u tebi«, itd. [Vidi NiS 9.]

Stoga što se tiče nas, poštujmo stvari koje poduzimamo. Ako očekujemo da ćemo se poboljšati, napredovati odmah u djelu koje je pred nama, i na kraju steći te darove i časti, dolazeći u ono stanje uzvišenja koje očekujemo, moramo misliti i razmišljati, moramo se potruditi, i to do naših krajnjih mogućnosti.¹²

Trebamo… sami dobiti Duha, a ne biti zadovoljni hodanjem u svjetlu koje stvaraju drugi; trebamo povezati Duha s našim vlastitim duhovnim ustrojem…

Osobi koja počinje učiti svirati flautu ispočetka je teško odsvirati notu, a kako bi ispravno svirala melodiju potrebna je velika marljivost i strpljenje. Mora nastaviti, stati, vratiti se i započeti iznova, ali nakon nekog vremena osposobljena je, uz veliki trud, svladati tu melodiju. Kada je nakon toga pozvana odsvirati melodiju, nema potrebe da se prisjeti kamo staviti prste, već je odsvira prirodno. Ispočetka nije bilo prirodno; trebalo je mnogo strpljenja i rada prije nego što je postalo prirodno svirati melodiju.

Tako je i sa stvarima koje se odnose na Boga. Moramo uložiti napore i ići od milosti do milosti, postići da se zakon djelovanja utisne u naš sustav, da nam bude prirodno činiti one stvari koje se od nas traže.¹³ [Vidi 4. prijedlog na 65. stranici.]

Dok se zadubljujemo u stvari Božje i ostajemo vjerni, naša religija postaje dio našeg bića.

Postoji opasnost u tome da se zadovoljimo s površnim napredovanjem, s prividnim uspjesima. Govorimo o hodanju u svjetlu Duha i o tome kako ga osjećamo u sebi, no činimo li te stvari? Trebamo dublje istraživati stvari Božje, položiti temelj na stijeni, dok ne dođemo do one vode koja će u nama biti poput trajnog izvora vječnog života.¹⁴

Među nama ima ljudi na koje je Duh Svemogućega nekoć snažno sišao, čije su namjere nekoć bile dobre i čiste poput anđela, i koji su sklopili saveze s Bogom da će mu služiti i obdržavati njegove zapovijedi u svim okolnostima… No kako je sada s nekim od tih starješina? Oni danas tako ne misle. Njihove su želje usmjerene na stvari ovoga svijeta koje im je Gospodin omogućio steći, pa sada čekaju da budu pozvani, a u mnogim situacijama kada se to dogodi, oni slušaju više iz želje da sačuvaju svoj ugled i položaj, nego iz iskrene ljubavi, od srca, za djelo na koje su bili pozvani.

To je stanje svih ljudi, bez obzira kako dobar početak imali, koji dopuštaju da njihove misli i ljubav jure za svijetom i njegovim putovima, a to je jasan i neporeciv dokaz da u tom slučaju više ljube svijet nego Gospodina i njegovo djelo na zemlji. Primivši svjetlo vječnog evanđelja, blagujući od dobrote kraljevstva, postavši sjeme Izraelovo i baštinici velikih i veličanstvenih obećanja, trebamo raditi vjerno i marljivo kako bismo ostvarili ono što je Bog naumio učiniti kroz nas; trebamo biti muškarci i žene vjere i moći, kao i dobrih djela, a kada uvidimo da smo barem malo nemarni ili ravnodušni, trebalo bi nam biti dovoljno da to znamo kako bismo ispravili naše putove i vratili se na stazu dužnosti.¹⁵

Ništa ne može biti luđe od ideje da čovjek odloži svoju religiju poput plašta ili odjeće. Čovjek ne može odložiti svoju religiju osim ako ne odloži sebe samoga. Naša religija treba biti urezana u nama, kao dio našeg bića koji se ne može odložiti. Ako može postojati nešto poput čovjeka koji odlaže svoju religiju, u trenutku kada to učini spušta se na teren o kojem ne zna ništa, predaje se moćima tame, nije više na svom terenu i nema što tamo raditi. Ideja da starješine u Izraelu kunu, lažu i odaju se piću daleko je ispod njihove časti; moraju biti iznad toga. Odbacimo od sebe svako zlo i živimo po svakoj riječi koja proizlazi ih usta Božjih [vidi NiS 98:11]. Primimo se svake dužnosti koja nam je dodijeljena s ambicijom i energijom kako bismo u sebi stalno imali Duh našega Boga, te svjetlo istine i objave od Isusa Krista.¹⁶

Držite se broda Siona. Ako barke dođu sa strane, pokazujući predivne boje i dajući predivna obećanja, nemojte silaziti s broda da biste sišli na obalu i na bilo koju drugu barku; ostanite na brodu. Ako vas iskorištava bilo tko među onima koji su na brodu, koji ne posjeduju pravoga duha, upamtite da je sam brod u redu. Ne bismo trebali dopustiti našim umovima da postanu ogorčeni zbog bilo čega što nam ljudi na brodu mogu učiniti; brod je u redu, i časnici su u redu, i bit ćemo dobro ako se držimo broda. Uvjeravam vas da će vas odvesti ravno u zemlju slave.¹⁷

[Dat] ću vam primjer vezano uz dovođenje i primanje tog duha u nama, te kako da se ukopamo duboko tako da u vrijeme oluje ne budemo otpuhani. Stavite krastavac u bačvu octa i neće biti nekog učinka na njega u prvih sat vremena, kao ni u prvih 12 sati. Pregledajte ga i vidjet ćete da je učinak postignut jedva na kori, jer je potrebno dulje vrijeme da se ukiseli. Osoba koja se krsti u ovu crkvu ima učinaka na sebi, ali ne učinaka da se odmah »ukiseli«. U njoj se ne uspostavlja zakon ispravnoga i dužnosti u prvih 12 sati, ili 24 sata; ona mora ostati u Crkvi, poput krastavca u octu, dok se ne natopi pravim duhom, dok ne sazrije u »mormonstvu«, u zakonu Božjem; moramo imati te stvari utisnute u naš sustav…

Braćo i sestre… ostavljam vam ovo za pažljivu primjenu, razmatranje i meditaciju, moleći se Gospodu Bogu naših očeva da izlije svog Duha na svoj narod. Vi ste oni koje je Gospod odabrao da ga veličaju u njegovoj nazočnosti, neka vas Gospodin blagoslovi i ispuni svojim Duhom, i neka vaše oči budu čiste da razlučite stvari koje se odnose na vaše spasenje. A postoji li ijedan muškarac ili žena koji nisu prilično probuđeni, neka ubrzo dođe vrijeme da Duh i moć Duha Svetoga mogu biti na njima, da ih može podučiti stvari koje su bile, koje jesu i koje će doći, i uz pomoć Gospodnju usade pravednost i načelo istine u svoj sustav, da mogu biti spremni za oluje koje dolaze.¹⁸ [Vidi 5. prijedlog na 65. stranici.]

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Razmotrite ove ideje dok proučavate poglavlje ili dok se pripremate podučavati. Za dodatnu pomoć pogledajte stranice v–vii.

Osvrnite se na iskustvo Lorenza Snowa zapisano na stranicama 57–60. Kako je vama vaše svjedočanstvo postalo stvarno? Razmislite o tome da podijelite svoje iskustvo s članom obitelji ili prijateljem, poput nekoga kome služite kao kućni učitelj ili kućna posjetiteljica.
Predsjednik Snow rekao je da je primanje svjedočanstva »vrlo dobar početak za sveca posljednjih dana« ( 60. stranica). Zašto je svjedočanstvo samo početak – a ne konačno odredište?
U odsjeku na 60. stranici, predsjednik Snow suprotstavlja svjetovno obrazovanje s »višim« obrazovanjem koje nudi Gospodin. Kako možemo težiti ovom »višem obrazovanju«? Koje ste blagoslove primili dok ste to činili?
Pročitajte odsjek koji počinje na 60. stranici. Kada ste trebali »stajati u svojoj vlastitoj spoznaji«? Što roditelji i učitelji mogu učiniti da pomognu djeci i mladima stajati u svojoj vlastitoj spoznaji?
Osvrnite se na savjet predsjednika Snowa u posljednjem odsjeku poglavlja ( 62-64. stranica). Što mislite da »kopati dublje u Božje stvari« znači? Što mislite da imati našu religiju »utisnut[u] u nama« znači?

Povezani stihovi iz Svetih pisama: 2. Nefi 31:20; Mosija 5:1–4, 15; Alma 12:9–10; 3. Nefi 9:20; Moroni 10:5; NiS 50:24

Pomoć pri podučavanju: »Dosta podučavanja koja se obavljaju u Crkvi tako su kruta, poput predavanja. Mi ne reagiramo baš dobro na predavanja u učionici. Odgovara nam na sakramentalnim sastancima i saborima, no podučavanje može biti dvosmjerno kako biste mogli postavljati pitanja. U razredu možete jednostavno potaknuti postavljanje pitanja« (Boyd K. Packer, »Principles of Teaching and Learning«, Ensign, lipanj 2007, 87).

»Trebamo kopati dublje u stvari Božje, položiti temelj na stijeni, dok ne dođemo do one vode koja će u nama biti poput trajnog izvora vječnog života.«

Ubrzo nakon što se krstio i primio potvrdu, Lorenzo Snow primio je i tihu, posebnu potvrdu Duha Svetoga koja mu je promijenila život.

»Muškarci i žene mogu povećati svoje duhovno znanje; mogu bolje sazrijevati dok stare.«