Krštenje i dar Duha Svetoga

Postoje određena načela koja je uspostavio Bog, koja će ljudima, kada ih razumiju i pridržavaju ih se, dati duhovna znanja, darove i blagoslove. U davna vremena, kao i u vrijeme apostola, ljudi su dobili duhovne moći i razne povlastice stječući razumijevanje i vjernim obdržavanjem određenih pravila koja je uspostavio Gospodin. Kao što se npr. Abel, jedan od Adamovih sinova, dobivši informaciju da je polaganje žrtve bila odredba koju je uspostavio Bog, po kojoj ljudi mogu primiti blagoslove, bacio na posao, slijedio odredbu, položio žrtvu, po kojoj je dobio divna očitovanja od Svevišnjega [vidi Postanak 4:4; Hebrejima 11:4].

I ponovno, kada se pretpotopni narod [narod prije velikog potopa] iskvario, i kada se približavalo vrijeme u koje će ih pohoditi uništenje, Gospodin je objavio put kojim pravedni mogu pobjeći; sukladno tome, svi koji su razumjeli i slijedili put bili su sigurni da će primiti obećane blagoslove [vidi Postanak 6–8].

Prije nego što je u posjed dobio Jerihon, Jošua je morao slijediti određene korake koje je propisao Bog. Ispravno poduzetim koracima, u skladu sa zapovijedi, mjesto je odmah palo u njegov posjed. [Vidi Jošua 6.]

Još jedan primjer: slučaj Naamana, vojskovođe asirske vojske – čini se da je, zaražen gubom i čuvši za proroka Elizeja, on otišao kod njega s molbom da ga oslobodi te nedaće. Prorok, na kojem je bio Duh Sveti, koji [prenosi] misao Božju, obavijestio ga je da će kupanjem sedam puta u vodama Jordana biti iscijeljen. Naaman je u početku mislio da je to prejednostavno te je bio nezadovoljan i sklon ne učiniti to – ne primijeniti tako jednostavno sredstvo. Međutim, nakon dubljeg razmišljanja, ponizivši se, podvrgnuo se pravilima. Kad gle! Blagoslov je odmah uslijedio. [Vidi 2. Kraljevima 5:1–14.] …

Kada je predstavljena evanđeoska rasporedba, darovi i blagoslovi dobivali su se prema sličnim načelima; tj. prema poslušnosti određenim uspostavljenim pravilima. Gospodin je i dalje utvrđivao određene aktivnosti, obećavajući svima koji će ih obavljati neke jedinstvene povlastice; a kada se te aktivnosti obave – pridržavajući se svakog detalja – tada je bilo sigurno da će obećani blagosloviti biti ispunjeni.³

Neki uzaludno umišljaju da se u evanđeoskoj rasporedbi darovi i blagoslovi ne dobivaju prema vanjskim obredima, ili vanjskim djelima, već jednostavno kroz vjeru i pokajanje, kroz misaone aktivnosti, neovisne od tjelesnih. No kada ostavimo na stranu običaje, praznovjerja i vjerovanja ljudi, mi ćemo se okrenuti riječi Božjoj, u kojoj ćemo otkriti da su vanjska djela, ili vanjske uredbe, prema evanđeoskoj rasporedbi, nerazdvojno povezane s unutarnjim djelovanjima, vjerom i pokajanjem. Kao dokaz, iznosim sljedeće opažanje:

Spasitelj je rekao: »Zašto me zovete: ‘Gospodine, Gospodine!’ a ne vršite što kažem?« [Luka 6:46.] I opet je rekao: »Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih može se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici.« [Vidi Matej 7:24.] I: »Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se.« [Marko 16:16.] Isto tako je rekao: »Tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko.« [Ivan 3:5.] Te izreke našeg Spasitelja zahtijevaju da ljudi obave vanjska djela kako bi primili svoje spasenje.

Na dan Pedesetnice, Petar je rekao okupljenom mnoštvu: »Obratite se… Neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha; tako ćete primiti dar – Duha Svetoga.« [Vidi Djela 2:38.] U svojoj proročkoj izjavi, učimo da su ljudi mogli izvršiti vanjsko djelo, krštenje u vodi, kako bi mogli primiti otpust grijeha, a nakon toga dar Duha Svetoga. No prije obavljanja vanjskog djela, mora se obaviti unutarnje djelo – vjera i pokajanje. Vjera i pokajanje događaju se prije krštenja; a krštenje prije otpusta grijeha i primanja Duha Svetoga…

Neki smatraju kako je pogrešno ubrojiti krštenje među osnovna načela određena od Boga, koja treba obaviti za primanje otpusta grijeha. Kao odgovor, kažemo da su Spasitelj i apostoli učinili to prije nas; stoga osjećamo obvezu slijediti njihov primjer… Krštenje… odvaja naše duše od grijeha i zagađenja, kroz vjeru u veliko pomirenje…

Na jednostavan je način prikazano da se vanjska djela također moraju obaviti, kao što mora doći do vjere i pokajanja, kako bismo primili evanđeoske povlastice.⁴ [Vidi 2. prijedlog na 54. stranici.]

Krštenje u vodi oblikuje dio Kristova evanđelja, pa stoga primjećujemo da su sluge Božji u počecima bili vrlo temeljiti u izvršavanju te uredbe…

Sada ćemo za trenutak pokušati steći pravilno razumijevanje načina na koji se krštenje obavlja. Prilično je očito da postoji samo jedan način ili metoda po kojoj se ova uredba treba posluživati, a objašnjena je apostolima i strogo se poštivala kada god se obavljala. Kako bismo mogli dobiti ispravno razumijevanje po ovom pitanju, bit će potrebno razmotriti okolnosti pod kojima je krštenje obavljeno.

Za Ivana [Krstitelja] piše da je krštavao u Enonu, jer je tamo bilo mnogo vode [vidi Ivan 3:23]; tako, da je metoda bila prskanje, teško bismo pretpostavili da bi išao u Enon, jer je na tom mjestu bilo puno vode, budući da bi sa svega malo vode poprskao cijelu Judeju, bez da mora putovati čak do tamo. Također nam je rečeno da je krštavao u Jordanu, i da je nakon što je uredbu poslužio Spasitelju, on izašao iz vode, izričito ukazujući na to da je bio u vodi, kako bi uredba mogla biti izvršena na pravi način [vidi Matej 3:16]. I opet, rečeno nam je o dvoraninu, koji je sišao u vodu s Filipom, a zatim izašao iz vode [vidi Djela 8:26–39]; sada, svatko tko tvrdi da ima razumno i dosljedno razmišljanje mora priznati da kada bi prskanje malo vode po čelu ispunilo svrhu, ti ljudi nikada ne bi ušli u vodu primiti tu uredbu. Pavao nam, pišući svecima, daje jednostavno objašnjenje u korist uranjanja… Taj apostol izjavljuje da su sveci krštenjem pokopani s Kristom [vidi Rimljanima 6:4; Kološanima 2:12].

Jasno je pokazano da nisu mogli biti pokopani krštenjem bez da su potpuno potopljeni ili prekriveni vodom. Ne može se reći da je nešto pokopano kada bilo koji dio ostane nepokriven; isto tako, čovjek nije pokopan u vodi krštenjem osim ako se njegova cijela osoba ne stavi u vodeno okruženje. Ovo objašnjenje apostola o načinu krštenja odlično se podudara s objašnjenjem našeg Spasitelja, tko se ne rodi od vode, itd. Biti rođen od nečega znači biti stavljen u to nešto; a izranjanje, ili izlazak iz toga, biti rođen od vode, također mora značiti da smo stavljeni u utrobu vode i ponovno izvađeni.

Vjerujem kako je već dovoljno rečeno da uvjeri svaki razuman i nepristran um kako je uranjanje bio način na koji je uredba krštenja obavljana u počecima kršćanstva, kada je evanđelje bilo propovijedano u svojoj čistoći i punini, stoga zaključujem svoja opažanja na tu temu.

Iz 6. poglavlja poslanice Hebrejima učimo kako je polaganje ruku navedeno među načelima evanđelja. Svima je poznato da je ova uredba, kao i krštenje za otpust grijeha, uranjanjem, dosta zanemarena u današnje doba u kršćanskim crkvama. Stoga, evo nekoliko napomena na tu temu koje će, nadam se, biti korisne. Imamo nekoliko slučajeva gdje je Krist položio svoje ruke na bolesne i iscijelio ih; a u svom nalogu apostolima, u zadnjem poglavlju Marka, kaže da će ova čudesa pratiti one koji budu vjerovali: na bolesnike će stavljati ruke, a oni će ozdravljati, itd. Ananija je položio ruke na Savla, kojemu se povratio vid nakon što je uredba obavljena [vidi Djela 9:17–18]. Pavao je, kada se nasukao na otoku Melita, položio ruke na Publijeva oca koji je bio poglavar otoka i iscijelio ga od groznice [vidi Djela 28:8]. Ovih nekoliko opaski jasno pokazuju kako je polaganje ruku određeno od Boga da bude [sredstvo] kroz koje se mogu dobiti nebeski blagoslovi.

Iako je iscjeljenje bolesnih povezano s obavljanjem te uredbe, ipak, kada dublje proučimo ovu temu, otkrivamo kako je uz ovu uredbu povezan još veći blagoslov. Rečeno nam je da je u gradu Samarije Filip krštavao muškarce i žene, što je među krštenima izazvalo veliku radost. Vjerojatno su se radovali zbog toga što su primili otpust grijeha, kroz vjeru, pokajanje i krštenje, te zbog primanja dijela Svetoga Duha Božjeg, koji prirodno slijedi nakon što su dobili odgovor čiste savjesti otpustom njihovih grijeha. Pomoću tog dijela Svetoga Duha koji su dobili, počeli su vidjeti kraljevstvo Božje. Jer prisjetit ćemo se kako je naš Spasitelj izjavio da nitko ne može vidjeti kraljevstvo Božje, osim ako je ponovno rođen; a u stihu koji slijedi, kaže da nitko ne može ući u nj osim ako je rođen dvaput: prvo od vode, a zatim od Duha [vidi Ivan 3:3–5].

Ti ljudi u Samariji bili su rođeni od vode – primili su prvo rođenje, stoga su bili u stanju vidjeti kraljevstvo Božje, okom vjere promatrati njegove razne blagoslove, povlastice i sjaj; no kako nisu bili rođeni drugi puta, to jest od Duha, nisu ušli u kraljevstvo Božje – nisu stekli evanđeoskih povlastica u njihovoj punini. Kada su apostoli u Jeruzalemu čuli za Filipov uspjeh, poslali su Petra i Ivana u Samariju, s ciljem posluživanja uredbe polaganja ruku. Prema tome, kada su stigli u Samariju, položili su svoje ruke na one koji su bili kršteni, a oni su primili Duha Svetoga. [Vidi Djela 8:5–8, 12, 14–17.]⁵ [Vidi 3. prijedlog na 54. stranici.]

Osim ako [uredbe] poslužuje osoba koja je zapravo poslana od Boga, isti blagoslovi neće uslijediti. Apostole i sedamdesetoricu zaredio je Isus Krist za posluživanje uredbi evanđelja, kroz koje se mogu uživati darovi i blagoslovi vječnih svjetova. Stoga Krist kaže apostolima: kome oprostite grijehe, bit će im oprošteni; a kome zadržite, bit će im zadržani [vidi Ivan 20:23]: to jest, svakom čovjeku koji dođe u poniznosti, iskreno se kajući za svoje grijehe, i koji primi krštenje od apostola trebaju mu grijesi biti oprošteni kroz pomirbenu krv Isusa Krista, a kroz polaganje ruku treba primiti Duha Svetoga. No oni koji odbiju prihvatiti ovaj slijed stvari od apostola, njima će grijesi ostati… Ova moć i ovlast posluživanja evanđelja podijeljeni su drugima preko apostola, stoga apostoli nisu bili jedini koji su imali ovako odgovornu nadležnost… Sada, dok se ne nađe netko tko ima ovakvu nadležnost, netko tko ima ovlast krstiti i polagati ruke, nitko nije pod nikakvom obvezom primiti te uredbe, niti treba očekivati blagoslove, osim ako su ispravno posluživane…

Ovlast za posluživanje evanđeoskih uredbi [bila je] izgubljena mnoga stoljeća… Crkva koju su uspostavili apostoli postupno je zapala u otpad, odlutala u pustinju i izgubila svoju ovlast, svećeništvo, i udaljavajući se od reda Božjeg, također je izgubila svoje darove i milosti; prekršila je zakone i izmijenila uredbe evanđelja; izmijenila je uranjanje u prskanje i prilično zanemarila polaganje ruku; omrazila je proroštvo i nije vjerovala u znakove…

Ivan u svom Otkrivenju, nakon što je vidio i govorio o odlasku crkve u tamu… govori u [14. poglavlju, 6. stih], o obnovi evanđelja. »Uto spazih nekoga drugog anđela gdje leti u najvišem dijelu neba noseći jednu neprolaznu radosnu vijest koju mu je trebalo navijestiti stanovnicima zemlje.« Stoga je očito da proročanstvo treba biti ispunjeno u neko vrijeme koje prethodi drugom dolasku našeg Spasitelja…

Sada svjedočim, imajući najviše uvjerenje kroz objavu od Boga, kako je ovo proročanstvo već ispunjeno, kako je anđeo Božji posjetio čovjeka u ove posljednje dane i obnovio ono što je davno bilo izgubljeno, to jest svećeništvo – ključeve kraljevstva – puninu vječnoga evanđelja.⁶ [Vidi 4. prijedlog na 54. stranici.]

Ovo je stoga bio evanđeoski red u vrijeme apostola: vjera u Isusa Krista, pokajanje, krštenje uranjanjem za otpust grijeha i polaganje ruku za primanje Duha Svetoga. Kada je ovaj red bio usvojen i ispravno poslušan, odmah su uslijedili moć, darovi, blagoslovi i velebne povlastice, a u svako doba i u svakom razdoblju, kada se ti koraci ispravno poduzmu i slijede na svom pravom mjestu i prema svom pravom redu, isti će blagoslovi zacijelo uslijediti; no kada su zanemareni, u potpunosti ili djelomično, doći će ili do potpune odsutnosti tih blagoslova ili do njihovog velikog umanjenja.

Krist, u svom nalogu apostolima, govori o nekim nadnaravnim darovima koje su primili oni koji su se podložili u poslušnosti tom redu stvari [vidi Marko 16:15–18]. Pavao… navodi potpuniji opis raznih darova koji su pratili puninu evanđelja. On spominje njih devet i obavještava nas kako su to učinci ili plodovi Duha Svetoga [vidi 1. Korinćanima 12:8–10]. A Duh Sveti obećan je svima, svima koje će Gospodin pozvati [vidi Djela 2:37–39]. Uz ovaj dar, nepromjenjiv u svojoj naravi i djelovanju, i nerazdvojno povezan obećanjem s ovim obrascem ili redom stvari, postaje razborito, dosljedno, i u skladu sa Svetim pismima iščekivati iste darove i blagoslove. I ako Noa, nakon što je izgradio arku, može tražiti i dobiti svoje vremenito spasenje prema obećanju [vidi Mojsije 7:42–43]; ili ako Jošua, nakon što je obišao Jerihon onoliko puta koliko je spomenuto, može prijeći njegove pale bedeme i zatočiti njegove stanovnike [vidi Jošua 6:12–20]; ili ako Izraelci, nakon što su položili žrtve prema zapovijedi, mogu prema obećanju [primiti] oprost od svojih grijeha [vidi Levitski zakonik 4:22–35]; ili ako Naaman, nakon što se podvrgao Elizejevoj zapovijedi, perući se sedam puta u vodama Jordana, može tražiti i dobiti svoj oporavak [vidi 2. Kraljevima 5:1–14]; ili naposljetku, ako slijepac, nakon što se oprao u ribnjaku Siloe, može tražiti i primiti obećanu nagradu [vidi Ivan 9:1–7], tada, kažem s pravom i postojanošću, da kad god čovjek ukloni svoje predrasude i drevne sljedbe, pogrešne običaje, te se potpuno podloži redu evanđelja Isusa Krista, tada nema ničega u podnožju celestijalnih svjetova što će se protiviti traženju i primanju dara Duha Svetoga i svih blagoslova povezanih s evanđeljem u doba apostola.

Kako bismo dobili religiju koja će nas spasiti u nazočnosti Božjoj, moramo dobiti Duha Svetoga, a kako bismo dobili Duha Svetoga, moramo vjerovati u Gospodina Isusa, zatim se obratiti od naših grijeha, to jest, okaniti ih se, zatim ići naprijed i biti uronjeni u vodu za otpust grijeha, a onda primiti polaganje ruku.⁷

Kada smo primili ovo evanđelje, sklopili smo savez pred Bogom da ćemo biti vođeni, usmjeravani i da ćemo slijediti prijedloge Svetog Duha, da ćemo slijediti prijedloge principala koji daje život, znanje, razumijevanje Božjih stvari, koji prenosi Božje misli; i da ćemo raditi za ostvarenje Božjih svrha u spasenju ljudske obitelji, usvajajući kao životni moto: »Kraljevstvo Božje, ili ništa.« Dokle smo obdržavali ove saveze… i slijedili naloge Svetog Duha, to sami moramo prosuditi. Koliko smo to do sada činili, toliko su se blagoslovi Svemogućega spustili na nas, a naši umovi bili prosvijetljeni, naše razumijevanje povećano, i pošli smo naprijed na putu svetosti, na putu savršenstva… Koliko smo do sada bili neuspješni u našoj vjernosti… toliko smo do sada bili gubitnici u ovom pokušaju u koji smo se uključili, kako bismo stekli vječni život, kako bismo stekli mudrost, spoznaju i božanski razum dovoljan da se odupremo valu opačina i napasti koje nas okružuju. I koliko smo do sada slijedili prijedloge tog božanskog Duha, iskusili mir i radost našim dušama, porazili neprijatelja i položili blaga sebi koja moljac i rđa ne nagrizaju, toliko smo se unaprijedili na putu prema celestijalnom kraljevstvu.⁸ [Vidi 5. prijedlog ispod.]