»Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj«

Imam snažan dojam da će najdragocjenija okolnost, i ona koja će nam najviše koristiti kada se vratimo u svijet duhova, biti ta da smo izgradili pravi i dobro utvrđen karakter kao vjerni i dosljedni sveci posljednjih dana u ovom stanju kušnje.

U slučaju kada se nepoznata osoba prijavi za posao ili odgovorni položaj, često se traži da predoči pisma pouzdanih osoba koje potvrđuju njegovu dostojnost, poput pisama preporuke koja su iznimno korisna na svoj način, pomažući da se steknu naklonosti i povlastice koje bi inače bilo teško dobiti. Međutim, uvriježeno je mišljenje da je relativno jednostavno dobiti pisanu preporuku, preporuku koju osoba može staviti u džep. I doista, u skladu s mojim opažanjem nerijetko je slučaj da ljudi imaju pisanu preporuku koja ne uspijeva potvrditi njihov pravi i istinski karakter.

Među nama su oni, poznati kao članovi ove Crkve, koji ulažu veliki trud da budu popularni u svojoj sredini, ali čiji je pravi karakter, ili možemo reći unutrašnjost tih ljudi, skriven ili zamaskiran… Ova molitva na koju se [pozivam] – »Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim« [Psalmi 139:23–24] – vrlo je značajna; to je molitva koju je David u ključnom tijeku njegovog života mogao savjesno i s određenim pouzdanjem izreći Gospodinu. No ima trenutaka kada je osjećao nesigurnost i kolebljivost izreći ovakvu molitvu.

Imam razloga vjerovati da mnogi sveci posljednjih dana, tijekom velikog dijela svog života mogu pristupiti Gospodinu s potpunim pouzdanjem i izreći ovu istu molitvu – »Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj… pogledaj me ne idem li putem pogubnim«; ali ako mi, kao narod, možemo živjeti tako da se povremeno poklonimo pred Gospodinom i ponudimo molitvu poput ove, kako bi to bilo divno, i kakvo bismo postignuće trebali steći u pravednosti i dobrim djelima!… Preporučio bih da [svaka osoba] usvoji ovu Davidovu molitvu i uoči koliko blizu može živjeti prema svjetlu koje posjeduje, tako da to s potpunom iskrenošću učini dijelom svoje pobožnosti prema Bogu. Mnogi ne uspijevaju postići ovo mjerilo izvrsnosti jer čine stvari u tajnosti gdje smrtno oko ne može prodrijeti, koje imaju izravnu sklonost da ih udalje od Svemogućega i otjeraju Duha Božjega. Takve osobe ne mogu u svojoj privatnosti koristiti ovu molitvu; ne mogu osim ako su se pokajali od svojih grijeha i ispravili zla koja su možda počinili, i odlučili činiti bolje u budućnosti nego što su to činili u prošlosti, te izgraditi karakter pred Bogom na koji se mogu pouzdati u vrijeme kušnje; a to će ih pripremiti da se druže sa svetim bićima i s Ocem kada prijeđu u svijet duhova…

Moramo biti iskreni muškarci i žene; moramo uvelike razviti našu vjeru i biti dostojni suputništva Duha Svetoga da nam usput pomogne u djelu pravednosti, omogući nam podložiti svoju volju Očevoj, boriti se protiv naše pale naravi i činiti ispravno zbog ljubavi prema ispravnome, s okom uprtim na čast i slavu Božju. Da bismo to učinili mora postojati unutarnji osjećaj uma koji je svjestan odgovornosti koju imamo, koji prepoznaje činjenicu da je oko Božje na nama i da moramo odgovarati za svako naše djelo i motive; i moramo stalno biti en rapport [u skladu] s Duhom Gospodnjim.³ [Vidi 2. prijedlog na 119. stranici.]

Ima mnogo toga čemu se divim u karakteru proroka, naročito u Mojsija. Divim se njegovoj odlučnosti da ispuni riječ i volju Božju u odnosu na Izrael te njegovu spremnost da učiniti sve što je u ljudskoj moći uz pomoć Svemogućega; i iznad svega divim se njegovom poštenju i vjernosti Gospodinu…

Bog se divi muškarcima i ženama u današnje doba koji idu putem čestitosti i koji, bez obzira na moći Sotone koje su usmjerene protiv njih, mogu reći: Sotono, idi mi s očiju [vidi Luka 4:8], koji žive pravednim, bogobojaznim životom, a takvi ljudi imaju utjecaj kod Boga i njihove su molitve značajne [vidi Jakovljeva 5:16]. Mojsije je, na primjer, imao takvu moć kod Svemogućega da promijeni njegovu [Božju] svrhu u određenim prilikama. Ostat će u sjećanju da se Gospodin rasrdio na Izraelce i izjavio Mojsiju da će ih uništiti, te da će uzeti Mojsija i od njega napraviti veliki narod, i udijeliti njemu i njegovom potomstvu ono što je obećao Izraelu. No ovaj veliki vođa i zakonodavac, vjeran svojoj dužnosti, stao je između i vapio Gospodinu za svoj narod; moću koju je mogao koristiti i koju je koristio bio je sredstvo spašavanja ljudi od prijetećeg uništenja. [Vidi Izlazak 32:9–11; prijevod Josepha Smitha, Izlazak 32:12.] Kako je plemenit i veličanstven Mojsije morao biti u očima Gospodnjim, i kakav mu je izvor zadovoljstva morala biti spoznaja da njegov odabrani narod, u njihovom tvrdokornom i neukom stanju, ima takvog čovjeka na čelu.

Opet, u Joni otkrivamo zanimljivu karakternu crtu. Usred nevremena, kada su mornari izrazili svoje strahove da neće moći spasiti brod, Jona je, osjetivši krivnju savjesti zbog odluke da ne krene u Ninivu kako mu je zapovjedio Gospodin, istupio i priznao da je on razlog nepogode koja će ih zadesiti, i bio je spreman žrtvovati se za ostale putnike. [Vidi Jona 1:4–12.] Također i u drugim prorocima i Božjim ljudima, iako su u određenim situacijama, poput Jone, pokazali slabost, postoji nešto doista velebno i čudesno u njihovom karakteru.⁴ [Vidi 3. prijedlog na 119. stranici.]

Takve karakterne crte koje jasno pronalazimo u dostojnim osobama iz davnina nisu rezultat slučajnosti ili sreće, niti su stečene u danu, tjednu, mjesecu ili godini, već postupnim razvojem, rezultati stalne vjernosti Bogu i istini, neovisno o odobravanju ili kritici ljudi…

Važno je da mi, kao sveci posljednjih dana, trebamo razumjeti i imati na umu da spasenje dolazi kroz milost Božju i kroz razvoj onih načela u nama koja su vodila te ranije spomenute pravedne ljude. Smisao nije činiti dobro zbog hvale ljudske, već činiti dobro zato što čineći dobro razvijamo božansko u sebi, a kada je to slučaj, postat ćemo bliski s božanskim, što će s vremenom postati dio našeg bića…

Ne činimo li ponekad stvari za koje nam je žao što smo ih učinili? Sve može biti dobro pod uvjetom da prestanemo činiti stvari kada znamo da su pogrešne; kada vidimo zlo, a zatim se promijenimo, to je sve što možemo učiniti, i sve što se može zatražiti od bilo kojeg čovjeka. No nesumnjivo je da je prečesto slučaj kod nekih ljudi da razmatraju i plaše se publiciteta opačine koju počine više od izvršavanja opačine; oni se pitaju što će ljudi reći kada za to saznaju, itd. A s druge strane, neki su izazvani učiniti neke stvari kako bi zadobili odobrenje svojih prijatelja, i ako njihova djela ne uspiju privući pohvalne komentare ili dobiti priznanje, osjećaju kao da je njihov rad izgubljen, a da je ono dobro što su možda napravili potpuni neuspjeh.

Sada, ako se doista želimo približiti Bogu, ako želimo doći u sklad s dobrim duhovima vječnih svjetova, ako želimo u sebi izgraditi onu vjeru o kojoj čitamo i po kojoj su drevni sveci izveli tako čudesna djela, moramo, nakon što primimo Svetoga Duha, slušati njegove šapate i pokoriti se njegovim prijedlozima, i nikakvim ga činom u našem životu otjerati od sebe: istina je da smo slabi, grešni stvorovi skloni povremenom žalošćenju Duha Božjega; ali čim otkrijemo da smo u krivu, trebamo se pokajati za to zlodjelo i što je prije moguće popraviti ili ispraviti grešku koju smo počinili. Poduzimajući te korake jačamo naš karakter, unaprjeđujemo našu svrhu i učvršćujemo se protiv napasti; a s vremenom ćemo toliko toga nadvladati da ćemo se doista začuditi nad napretkom koji smo ostvarili u samoupravljanju i poboljšanju.⁵ [Vidi 4. prijedlog na 119. stranici.]

Primili smo evanđelje koje je čudesno u svom djelovanju: kroz poslušnost njegovim uvjetima možemo primiti najbiranije blagoslove koji su ikada bili obećani ili udijeljeni čovječanstvu u bilo kojem razdoblju svijeta. No, poput djeteta s igračkom, prečesto se zadovoljimo s prolaznim stvarima, zaboravljajući prilike koje imamo da u sebi razvijemo velika, vječna načela života i istine. Gospodin želi uspostaviti bliži i intimniji odnos između sebe i nas; on nas želi uzdići kao ljuska bića i povećati naše znanje, a to se može postići samo kroz vječno evanđelje koje je posebno pripremljeno za ovu svrhu. Apostol Ivan je rekao: »Tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se od grijeha kao što je on (Krist) čist.« [1. Ivanova 3:3.]… Primjenjuju li sveci posljednjih dana načela evanđelja u svojim životima i tako ostvaruju naum Božji?…

Što možemo učiniti pod ovim okolnostima da se izdignemo više u pravednosti našega Boga? Koje nam prednosti, blagoslove i povlastice ovaj sustav spasenja, koji smo slušali, daje, i koja sredstva treba upotrijebiti da ih ostvarimo? Ako se bude tražila žrtva, bit će vrlo pogodno za one koji žele proučavati svoju religiju i koji se žele pokoriti njezinim zahtjevima, primjenjujući je u svakodnevnom životu, da pokažu svoj voljnost da se poklone Jahvinoj volji, priznajući njegovu ruku u nevolji, kao i u blagostanju…

Bilo bi dobro da se ispitamo, porazgovaramo sa sobom u privatnosti, doznamo kako stojimo… pred Gospodinom, pa da, ako je potrebno, možemo obnoviti našu marljivost i vjernost te povećati naša dobra djela.

Nema sumnje, govoreći o narodu kao cjelini, da se uvelike poboljšavamo u očima Božjim. No iako je to nesumnjivo slučaj, uvjeren sam da među nama ima ljudi koji su podareni duhovnim darovima i prijemčivi rastu, koji se može dogoditi, ako odaberu, u daleko većem opsegu nego što se događa, i koji bi mogli napredovati brže u svetosti i prići puno bliže Gospodinu. No duh koji se brine za stvari ovoga svijeta djeluje na njih do te mjere da oni ne povećavaju te duhovne moći i blagoslove; oni se ne postavljaju u blizak odnos s Gospodinom da to bude njihova povlastica.⁶

Naš karakter, kao sveci posljednjih dana, treba očuvati svetim, bez obzira na cijenu ili žrtvu. Karakter, koji odobrava Bog, vrijedi steći, čak i pod cijenu doživotnog nijekanja samoga sebe.

Živeći tako možemo se radovati… , s potpunom sigurnošću da… ćemo biti okrunjeni sa sinovima i kćerima Božjim, i posjedovati bogatstvo i slavu celestijalnog kraljevstva.⁷ [Vidi 5. prijedlog ispod.]