Ali ovdje nema Crkve

Tijekom putovanja na Mediteran, marljivo sam pohađala sastanke Crkve gdje god sam mogla. U Sevilli, Španjolska, zatražila sam pomoć recepcionara u hotelu, lokalni telefonski imenik i kartu grada kako bih pronašla mjesno sastajalište svetaca posljednjih dana. Zapisala sam adresu i ime Crkve na Španjolskom. U subotu navečer molila sam kako bih saznala kada počinju sastanci, te sam dobila snažan dojam da trebam biti tamo do 10:00.

Malo prije odlaska u Crkvu u 9:30 u nedjelju ujutro, ponovno sam se pomolila za pronalazak sastajališta. Slijedeći svoju kartu, krenula sam labirintom uskih cesta. Bilo je to prekrasno jutro. Prolazila sam pored kafića i pored ptičje tržnice prepune kreštave peradi.

Došla sam do željene adrese kako bih zatekla nešto što ni izdaleka nije ličilo na Crkvu. Prošetala sam ulicom tražeći uzalud. Bila sam zbunjena i uznemirena, a bilo je već skoro 10:00.

Konačno, pomolila sam se svom Ocu na Nebu. »Ti mi zapovijedi da idem u crkvu, i evo me, ali ovdje Crkve nema.«

U tom se trenutku iza ugla pojavio lijepo odjeven čovjek u odijelu. Izgledao je poput člana Crkve, i osjetila sam da ga trebam zaustaviti. Na pomalo neobičan način, rekla sam mu da tražim Crkvu. Rekao je nešto što nisam razumjela, i izgledala sam zbunjeno. Stoga je otvorio svoju aktovku, i ugledala sam dvije knjige u kožnom uvezu koje su izgledale poput Svetih pisama. Dala sam mu svoj papirić na kojem je pisalo »La Iglesia de Jesucristo« (Crkva Isusa Krista). On se nasmijao i uputio me u smjeru iz kojeg sam došla, i zajedno smo odšetali do Crkve. Zgrada je bila na drugoj adresi tek nekoliko minuta udaljena i bilo je jednostavno promašiti ako niste znali gdje se nalazi. Nalazila se pored malog trga, iza ogromnih vrata.

U sastajalištu sam ubrzo saznala da čovjek koji mi je pomogao nije bio nitko drugi doli sam biskup odjela i da sastanci počinju u 10:30. Došla sam, a vremena je bilo napretek.

Tijekom sastanka posta i svjedočanstava u odjelu, osjetila sam se potaknutom da iznesem svoje svjedočanstvo. Uz misionara koji je prevodio moje riječi s engleskog na španjolski, iznijela sam svjedočanstvo i opisala kako mi je Gospod pripravio put da dođem do Crkve. Biskup je tada podijelio svoje svjedočanstvo i objasnio da je to jutro morao parkirati puno dalje, pa je dolazio kasnije nego inače. Kada me je ugledao, pomislio je da izgledam poput člana Crkve, pa je zastao da mi pomogne. Tada je govorio o članovima koji su izgubljeni duhovno i rekao kako im trebamo pomoći da nađu Crkvu.

Tijekom godina moja sjećanja na Sevillu su izblijedila, ali moja uspomena na traženje Crkve nije. Ta uspomena je svjedočanstvo meni o velikoj ljubavi koju Otac na Nebu ima za nas i da je njegova ruka prisutna u mom životu kad sagledam sve stvari koje »čini da sve pridonosi [mome] dobru« (Rimljanima 8:28).