Njegova patnja olakšava našu

Kao medicinska sestra na odjelu intenzivne njege za novorođenčad, skrbim za bolesne, ponekad vrlo male bebe. Jedne noći bila sam dodijeljena malom dječačiću rođenom 17 tjedana prerano koji je težio tek nešto više od pola kilograma. Njegove su ručice bile malene, njegove nožice veličine mog prsta, a njegova stopala poput mog palca. Zbog ozbiljnih respiratornih problema, liječnici nisu očekivali da preživi noć.

Gluha tišina provlači se cijelom jedinicom kada se novorođenče bori za život. Kod svih se javlja psihička napetost, pogotovo za medicinsku sestru dodijeljenu bebi, a noćas sam to bila ja. Roditelji djeteta bili su s njime tijekom dana, ali su se iscrpili. Njegova majka se vratila u sobu za prijeko potreban odmor.

Odvojena soba djeteta sadržavala je inkubator, monitore, ventilatore i 4 pumpe koje su ga održavale na životu. Budući da je bio tako bolestan i trebao takvu intenzivnu njegu, te noći nisam bila dodijeljena drugim pacijentima. Cijelu sam noć bila uz njega, zaposlena s lijekovima, nadgledanjem, liječenjem i testiranjem.

Kako je noć napredovala, pokušala sam zamisliti kako bih se ja osjećala da sam njegova majka. Bol u srcu bila bi nepodnošljiva.

Nježno sam oprala njegovo malo lice, dodirnula male ruke i noge i oprezno premotala u mekanu novu deku. Pitala sam se što još mogu učiniti za svog malog pacijenta. Što bi učinila njegova majka? Što bi Nebeski Otac želio da učinim?

Ovaj dragocjeni, nevini mali duh uskoro će se vratiti svom Ocu na Nebu. Pitala sam se je li uplašen. Sjetila sam se svoje vlastite djece. Kada su oni bili mladi i uplašeni, pjevala sam im. »Božje sam dijete ja« bila je njihova omiljena pjesma. Kroz suze, pjevala sam djetešcu.

Kao sestra vidjela sam cjevčice i krv, brojala dizanje i spuštanje bebinih prsa, slušala otkucaje njegovog srca i pratila brojke na monitorima. Kao svetac posljednjih dana vidjela sam celestijalni duh i divila se naumu spasenja.

Kako je noć dalje napredovala, njegovo se stanje pogoršalo. Naposljetku je razvio stanje koje je prouzročilo krvarenje u plućima.

Ujutro je moj mali pacijent tiho prošao kroz veo. Ostavio je majčino naručje i »[otišao] kući k onomu Bogu koji [mu] život dade« (Alma 40:11).

Približila sam se Spasitelju i Nebeskom Ocu tu noć. Razvila sam veće razumijevanje o Božjoj ljubavi za čovječanstvo – i njegovoj ljubavi za mene. To me podsjetilo, čak i iznenadilo, na duboku ljubav koju osjećam za njega. I osjetila sam želju da budem ljubaznija, nježnija, da praštam više, da imam više suosjećanja – da budem više poput njega – jednoga dana.