Jedriti odano kroz Maršalovo otočje

Hirobo Obeketang se naslonio na svoj kauč i smiješi se. On i njegova žena, Linda, upravo su završili s obiteljskom kućnom večerom s četvero njihove djece i misionarkama. Također su počastili misionare ribljom večerom, ne izostavljajući oči i rep – tradicija u Majuru, glavnome gradu Maršalovog otočja. Dok Hirobo opisuje svoju ženu, ističe koliko je zahvalan za Crkvu, evanđelje, i svoju obitelj, a pogotovo za svoju ženu.

Lipanj je 2009. Jedan dan ranije uspostavljen je okol Majuro Maršalovo otočje, a Hirobo je bio pozvan služiti kao prvi izvršni tajnik okola. Hirobo, kako ga je opisao novi predsjednik okola Arlington Tibon, je jedan od »vrlo, vrlo snažnih«, vjernih vođa na otoku.

Ali Hirobo je odmah istaknuo da to nije bio slučaj sve donedavno. Zapravo, zasluge o čvrstoći pripisuje svojoj ženi – onoj koja je načinila promjenu u njegovom životu. On objašnjava: »S osam godina bio sam kršten, ali sa 16 postao sam neaktivan.«

Nekoliko godina poslije on i Linda počeli su živjeti zajedno, iako nisu bili vjenčani. Linda nije bila član Crkve. U 2000. godini nedugo nakon što je Linda otkrila da je Hirobo bio kršten još kao dijete, zainteresirala se za Crkvu i počela se sastajati sa sestrama misionarkama.

»Proučavala je dvije godine i odlučila se krstiti«, prisjeća se Hirobo. »Prvo smo se morali vjenčati, ali nisam bio zainteresiran za ženidbu. Bio sam zbunjen; doista sam upao u napasti svijeta. Nisam razumio važnost obitelji, i zaista nisam mario ili slušao bilo koga.«

Linda, iako nije bila krštena, odgojila je svoju djecu u Crkvi. Svake godine pitala je Hiroboa da ju oženi kako bi se mogla krstiti; svaki put rekao je ne. Tijekom godina dvoje njihovih kćeri su se krstile, ali Hirobo nije prisustvovao krštenjima.

Zatim je 2006. njihov devetogodišnji sin Takao preminuo uslijed iznenadne bolesti i visoke vrućice. Otprilike 300 članova iz okruga Majuro došlo je na pogreb izrazti podršku obitelji.

»Njihova podrška je zaista bila velika stvar za mene«, kaže Hirobo. »Počeo sam misliti da mi Bog vjerojatno nešto govori.«

Počeo je razmišljati o tome kako je on sam bio razlog što njegova žena nije mogla biti krštena, iako je bio član Crkve. »Ona je postajala snažnija i snažnija. Zaista me je nadahnjivala«, prisjeća se.

»Stoga sam sjeo i razmišljao o tome kako sam na pola puta svog života. Zapitao sam se: »Hoću li nastaviti činiti ovo što činim sada? Imam li šanse raditi za Boga u drugoj polovici svoga života? Počeo sam izgovarati vlastite molitve i razmišljati o povratku u Crkvu kako bih počeo raditi za Boga.«

Hirobo je počeo proučavati s misionarima i ponovno učiti nauk. Predsjednik misije Maršalovo otočje Majuro, Nelson Bleak, sprijateljio se s njim, kao i ostali članovi, uključujući Arlingtona Tibona, predsjednika okruga. Konačno, Hirobo se obvezao vratiti, i sljedeća stvar koje se sjeća je da je prisustvovao ne samo sakramentalnim sastancima, već i sastancima Nedjeljne škole i svećeništva. Naposljetku, Hirobo je odlučio.

»Kad sam se vratio, rekao sam: ‘To je to. Ovo ću učiniti.’ I to mi je u potpunosti promijenilo život.«

Hirobo i Linda vjenčani su 30. kolovoza 2008. Nedugo nakon toga primio je Aronovo svećeništvo i krstio svoju suprugu. Dva mjeseca kasnije Hirobo je primio Melkisedekovo svećeništvo i bio pozvan kao izvršni tajnik u okrugu.

Hirobo gleda svoju suprugu i smiješi se. »Ona nije mogla vjerovati da sam ju ja krstio«, rekao je. »Zamislite – trebalo joj je osam godina, od 2000. do 2008. Ona je zadivljujuća.«

Ponekada naš vodič, poput mornara, radi blisko s nama, podučavajući nas o onome što trebamo znati kako bismo se uspješno kretali kroz život. U većini slučajeva mornar to postiže postavljajući nam primjer kojeg možemo slijediti. To je bio slučaj sa Frankom, ocem Patricije Horiuchi.

Nakon sastanaka s misionarima, Frank ih je počeo redovito pozivati na večeru. Ubrzo je krenuo sa lekcijama. Ali nitko drugi u njegovoj obitelji nije htio imati posla s Crkvom. »Kada smo vidjeli misionare da dolaze«, govori Patricia, »ja i moja mlađa braća i sestre – svi bi pobjegli.«

A onda je u srpnju 2007. Franka krstio predsjednik misije, Nelson Bleak. Bio je to ključan trenutak za Patriciju i njezinu braću i sestre.

»Vidjela sam svog oca kako se mijenja«, rekla je. »Znala sam da ako evanđelje može dotaknuti srce mog oca, moglo bi taknuti i moje i promijeniti mi život. Stoga sam odlučila proučavati sa sestrama misionarkama, a one su mi postavile izazov proučavati Mormonovu knjigu i Bibliju. Moj brat i ja smo se prije toga bili posvađali, i nikad mu nisam oprostila. Onda sam pročitala u Svetim pismima da ako oprostimo drugima, Bog će oprostiti nama.« (Vidi 3. Nefi 13:14-15).

Patricia je shvatila da treba oprostiti svojem bratu kako bi započela mijenjati svoj život, postala čista, i zadobila mir. To je i učinila.

»Nakon što sam odbacila svoje loše ponašanje i promijenila se u novu osobu koja obdržava zapovijedi, bila sam toliko ushićena. Znala sam da se trebam krstiti kako bih bila u pravoj Crkvi«, kazala je. »Crkva me vratila na pravi put. Odvojila me je od loših utjecaja. Naučila me je da cijenim svoje roditelje, da ostanem u školi i da ostanem na pravom putu.«

Lydia Kaminaga, poput Hiroboa Obeketanga, rođena je u Crkvi te je postala manje aktivna tijekom svojih tinejdžerskih godina. Ali priča o povratku je toliko čudesna koliko i posebna.

Lydia i njezin muž, Kaminaga Kaminaga, odrasli su u Crkvi. »Nikada nisam imala imalo sumnje u učenja Crkve«, kaže Kaminaga. »Uvijek sam im vjerovala.«

Međutim, život je krenuo drugačije za Lidiju. Kada je bila sedmi razred, rekla je: »Bila sam jedini mormon u svojoj školi, i osjećala sam se izostavljeno. Činila sam što su i moji prijatelji činili. Krivo sam postavila svoje prioritete.«

Lydijini roditelji poslali su je u Provo, Utah, SAD, da živi s obitelji, nadajući se da će njihov utjecaj nadahnuti Lydiju da živi evanđelje. Iako je naučila stvari koje su joj pomogle kasnije u životu, ponekad nije bila zainteresirana za aktivnosti u Crkvi.

Lydia se preselila natrag na Maršalovo otočje u siječnju 2002, tek mjesec dana nakon što se Kaminaga vratio s misije u Japanu. Sreli su se nedugo nakon toga. Iako Lydia nije živjela prema pravilima Crkve, Kaminaga je iznova dolazio njezinoj kući, praveći se da posjećuje njezinog nećaka, Gary Zackiousa.

S vremenom, Kaminaga je odlučio razgovarati s njezinim roditeljima o izlascima – zdravim, čistim aktivnostima – s Lydijom. Iako su u početku nastojali odgovoriti ga, Kaminaga kaže da »im je naposljetku rekao: ‘Još uvijek ima nade za nju da se promijeni.’ Kad sam to izgovorio, ozračje u sobi se promijenilo. Njezin otac je zaplakao i rekao: ‘Oduvijek sam želio da se vrati u Crkvu. Možeš pokušati.’«

U početku Lydia nije ozbiljno shvaćala Kaminaga. Ipak je on bio misionar povratnik, čistunac, a ona nije bila aktivna.

»Ali vidio je nešto što ja nisam«, objašnjava Lydia. S obzirom da ona nije s nikime hodala, složila se da izađe s njim. »On me doveo natrag. Kao njegova djevojka, morala sam ispraviti svoja mjerila. Podsjetio me mojih saveza sklopljenih tijekom krštenja. Podsjetio me svih stvari koje su mi jako nedostajale, poput čitanja Svetih pisama i obiteljske kućne večeri. Kaminaga i ja radili smo zajedno na projektima služenja. Čitali smo Mormonovu knjigu. Odlazili smo na domjenke. Pokazao mi je kako živjeti drugačije. Odlasci u Crkvu nisu bili samo sakramentalni sastanak, već i Nedjeljna škola i Potporno društvo.«

Kako su provodili vrijeme na cjelovitim i nadahnjujućim spojevima, Lydijin život počeo se mijenjati a njezino svjedočanstvo rasti. Međutim, još uvijek je trebala raščistiti neke stvari.

»Bilo je teško vratiti se«, priznaje. »Pokajanje nije jednostavno, ali imam zaista čvrsto svjedočanstvo o pokajanju. Na mnogo načina, svrha naših izlazaka bila je da se bolje upoznamo i da se vratim u Crkvu, kako bih drugačije sagledala stvari.«

»Radi se o odnosima«, nadodaje Kaminaga.

Lydia i Kaminaga vjenčali su se 28. studenog 2002. Godinu dana kasnije bili su zapečaćeni u hramu Laie Hawaii i krenuli na sveučilište Brigham Young – Hawaii. Trenutno žive na Maršalovom otočju sa svoje troje djece. Lydia služi u odjelu kao učiteljica Nedjeljne škole za mladiće i djevojke, a Kaminaga služi kao predsjednik Mladića.

Poput Hiroboa, Patricia i Lydia svjedoče da kada vježbamo strpljenje i upornost i tražimo Božje blagoslove, mnoge stvari postaju moguće. Oni koji slijede Spasitelja i slušaju poticaje Svetoga Duha mogu, poput drevnog moreplovca koji navodi putnike prema kući, čine sve bitne promjene u životu druge osobe.