Moji platneni poniji

Imam platnenu sliku dva šarena ponija na kojoj sam radila oko godinu dana. Bila je gotovo dovršena kada sam otkrila da sam načinila pogrešku u boji jednog od ponija. S obzirom da je boja jahača bila jedna od mogućih, nisam uvidjela pogrešku sve dok boja ponija nije počela odudarati od susjedne boje na platnu.

Bila sam shrvana. Provela sam svo to vrijeme radeći na slici, i pomisao da treba izvaditi sve niti krive boje bila je zastrašujuća. Sa suzama u očima, otvorila sam kantu za smeće i bacila sliku.

Sjela sam za stol gdje sam držala pribor za šivanje i oplakivala gubitak slike mog prelijepog ponija te krenula na drugi projekt. Ali nisam mogla to napraviti – nisam mogla jednostavno napustiti projekt na kojem sam radila tako naporno. Otvorila sam kantu za smeće i dohvatila platno. Pronašla sam čvorić na pozadini pogrešne boje i pažljivo ga zarezala. Okrećući sliku na drugu stranu, počela sam vaditi nit.

Ponekad je vađenje išlo brzo. A ponekad i nije bilo lako. Nisam bila sigurna kako da popravim što sam učinila. Ponekad sam morala rezati nit svakog dijela posebno. Moj sin je izjavio kako je bio zadivljen što radim sav taj posao kako bih ispravila pogrešku. Na kraju krajeva, to je bila samo platnena slika.

Nakon što sam uklonila niti, počela sam razmišljati o pokajanju i o tome koliko je teško bilo ispraviti neke od pogrešaka koje sam učinila. Istinsko pokajanje zahtijeva snažnu želju, napor, i patnju, ali trud se isplati.

Dok sam ponovno vezla platno, sjetila sam se da pokajanje dopušta Isusovom pomirenju da ukloni mrlje grijeha iz mog života i pomogne mi započeti iznova. Moji »poniji pokajanja« vise u mome domu – nježan, ali živopisan podsjetnik da činim ono što je ispravno, da nikada ne odustanem kada pogriješim, i da se sjetim kako će kroz pokajanje pomirenje nadoknaditi razliku.