»Nada i utjeha u Kristu«, Lijahona, rujan 2022.
Nada i utjeha u Kristu
Držimo se obećanja da se Gospodin sjeća svojih vjernih svetaca i nagrađuje ih.
Možemo usidriti svoju konačnu nadu u Isusa Krista i njegovo Pomirenje.
Fotografija ruke kipa Christus, autor: Scott Law
Jens i Ane Cathrine Andersen imali su duboko i trajno osvjedočenje o istinitosti obnovljenog evanđelja Isusa Krista. Unatoč ljutitim ruljama te progonima u zajednici i župi, pridružili su se Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana 1861. godine.
Do proljeća naredne godine bili su poslušali poziv Siona kako ih poziva u 8000 kilometara daleku dolinu Salt Lakea. Sabiranje u Sion bilo je značilo napustiti njihov dobar život u Danskoj – uključujući prijatelje, širu obitelj i prekrasnu farmu koja se naraštajima prenosila s oca na najstarijeg sina. Smještena u selu Veddum, blizu Aalborga, na plodnom poluotoku Jutlandu u sjevernoj Danskoj, farma je bila velika i produktivna. Upošljavala je desetke osoba te donosila poštovanje i sredstva obitelji Andersen.
Dijeleći ta sredstva sa svojim kolegama obraćenicima, Jens i Ane Cathrine platili su emigracijske troškove za otprilike 60 drugih svetaca koji su išli u Sion. Dana 6. travnja 1862., Andersenovi su se, sa svojim osamnaestogodišnjim sinom Andrewom, pridružili 400 drugih danskih svetaca na malom parobrodu Albion i otplovili za Hamburg u Njemačkoj. Stigavši u Hamburg dva dana kasnije, pridružili su se brojnijem skupu svetaca na većem brodu kako bi započeli svoje putovanje preko Atlantika.
Međutim, radost sabiranja u Sionu ubrzo se pretvorila u tugu. Nekoliko djece koja su se ukrcala na Albion imala su virus ospica. Kako je bolest pomela redove imigranata, 40 djece i nekoliko odraslih osoba preminulo je i pokopano na moru. Među njima je bio 49-godišnji Jens Andersen, moj šukundjed.
Jensov san o dolasku u Sion sa svojom obitelji i drugim danskim svetcima te njegovoj izgradnji završio je samo 10 dana od Hamburga. Jedan je povjesničar napisao: »Poput Mojsija nikada nije svojom nogom stupio na obećanu zemlju, izbavitelj je bio Jens Andersen iz [Vedduma] kod Aalborga koji je bio pomogao najmanje šezdesetero svojih sudrugova emigranata; dočekao je smrt na Sjevernom moru 1862. ubrzo nakon odlaska iz [Njemačke].«1
Kušnja smrtnosti
Je li žrtva obitelji Andersen – napuštanje svoje udobne farme i gubitak njihova brižnog muža i oca – bila vrijedna toga? Siguran sam da će svijet reći ne. No svijetu nedostaje vjere, predviđanja i »vječn[og] gledišt[a]«2 koje nudi obnovljeno evanđelje Isusa Krista.
To nam gledište pomaže razumjeti naš smrtni život i njegove mnoge kušnje. Suočavamo se sa strahom, izdajom, iskušenjem, grijehom, gubitkom i usamljenošću. Bolest, katastrofa, depresija i smrt razore naše snove. Ponekad se naša bremena čine većima nego što ih možemo nositi.
»Iako će se detalji razlikovati, tragedije, neočekivani testovi i iskušenja, i fizički i duhovni, dolaze svima nama jer je ovo smrtnost«, rekao je starješina Neil L. Andersen iz Zbora dvanaestorice apostola. Dodao je: »Mi tražimo sreću. Mi žudimo za mirom. Mi se nadamo ljubavi. A Gospodin nas obasipa čudesnim obiljem blagoslova. Ali pomiješana s radošću i srećom, jedna je stvar sigurna: bit će trenutaka, sati, dana, ponekad godina kad će se vaša duša biti ranjena.«3
Hrabro se suočavamo s gorkim kako bismo mogli okusiti slatko (vidi Nauk i savezi 29:39). Riječima proroka Izaije, svi smo pročišćeni – i izabrani – »u talioniku nevolje« (Izaija 48:10).
Obećanje Pomirenja
Fotografija kipa Christus; autor: Alan Brent Harder
Nevolja je dio Očeva »velik[og] naum[a] sreće« (Alma 42:8, vidi i 2 Nefi 2:11). No u središtu je tom naumu utjeha i nada koje dolaze iz »velikoga i slavnog Pomirenja«.4 Kroz svoje nam je Pomirenje Isus Krist došao u pomoć. (Vidi Alma 36:3.)
Spasitelj »siđe ispod svega« (Nauk i savezi 88:6) kako bi mogao preuzeti na sebe naše teškoće i pogreške. On zna kako nam posluživati s punim razumijevanjem o tome gdje i zašto boli.
»Budući da je Spasitelj patio sve i svašta što bismo smo mi ikada mogli osjetiti ili iskusiti, on može pomoći slabima da postanu snažniji«, rekao je predsjednik James E. Faust (1920. – 2007.), drugi savjetnik u Prvom predsjedništvu. »On je sve to osobno iskusio On razumije našu bol i hodat će s nama čak i u našim najmračnijim trenutcima.«5
Zbog toga možemo usidriti svoju konačnu nadu u njega i njegovo Pomirenje.
»Naš je svijet pesimističan i ciničan – onaj koji u velikoj mjeri nema nadu u Isusa Krista ni u Božji naum za ljudsku sreću«, rekao je predsjednik Russell M. Nelson. »Zašto takvi globalni sukobi i potištenost? Razlog je jasan. Ako nema nade u Krista, ne postoji priznavanje božanskog nauma za otkupljenje čovječanstva. Bez te spoznaje ljudi pogrešno vjeruju da nakon današnjeg postojanja sutra slijedi iskorjenjivanje – da su sreća i obiteljske veze samo prolazne.«6
Pronalazim nadu i iscjeljenje u Isusu Kristu kada idem u hram i slušam riječi živućih proroka. Pronalazim utjehu kada proučavam Sveta pisma koja svjedoče o njemu i njegovu Pomirenju. Kada smrtnost prijeti vaš »razorit mir«,7 okrenite se onome što ja nazivam »zaštitnim stihovima iz Svetih pisama«. Evo nekih od mojih omiljenih:
Stari zavjet
-
»I uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti« (Izaija 25:8).
-
»A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo… Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše« (Izaija 53:4–5).
Novi zavjet
-
»Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti« (Matej 11:28).
-
»U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet« (Ivan 16:33).
Mormonova knjiga
-
»I on će uzeti na sebe smrt, kako bi odriješio uze smrti koje vezuju narod njegov; i uzet će na sebe slabosti njihove, kako bi se nutrina njegova ispunila milosrđem, po tijelu, da bi znao po tijelu kako pomagati narodu svojemu u skladu sa slabostima njihovim« (Alma 7:12).
-
»A što je to čemu se trebate nadati? Gle, kažem vam da ćete imati nadu kroz pomirenje Kristovo i moć uskrsnuća njegova, da ćete biti uzdignuti u život vječni, i to zbog vjere vaše u njega u skladu s obećanjem« (Moroni 7:41).
Nauk i savezi
-
»Stoga budite odvažni, i ne bojte se, jer ja sam, Gospod, s vama, i stajat ću uz vas; a vi ćete svjedočiti o meni, to jest Isusu Kristu, da sam ja Sin živoga Boga, da bijah, da jesam, i da ću doći« (Nauk i savezi 68:46).
-
»Stoga, ne bojte se čak ni do smrti; jer u ovom svijetu radost vaša nije potpuna, no u meni je radost vaša potpuna« (Nauk i savezi 101:36).
Prema riječima predsjednika Boyda K. Packera (1924. – 2015.), predsjednika Zbora dvanaestorice apostola, ovi i brojni drugi stihovi svjedoče o »obećanju Pomirenja Kristova«.8
Prorokove molbe
Kada razumijemo važnu ulogu koju Spasitelj igra u našoj sreći sada i u budućem svijetu, razumijemo zašto nas predsjednik Nelson moli da Ga učinimo duhovnim temeljem našeg života:
»Molim vas da odvojite vrijeme za Gospodina! Učinite svoj vlastiti duhovni temelj čvrstim i sposobnim opstati dugo vremena čineći one stvari koje omogućuju Duhu Svetom da bude s vama uvijek.« Odvajanje vremena za Gospodina, dodao je predsjednik Nelson, uključuje »vrijeme za Gospodina u njegov[u] svetom domu« kroz hramsko služenje i bogoštovlje.9
»I svakoga od vas koji ste sklopili hramske saveze preklinjem da tražite – uz molitvu i dosljedno – razumijevanje hramskih saveza i uredbi…
Kada god se dogodi bilo kakav poremećaj u vašem životu, najsigurnije mjesto za biti duhovno jest živjeti unutar vaših hramskih saveza!
Molim vas, vjerujte mi kada kažem da se, kada je vaš duhovni temelj čvrsto izgrađen na Isusu Kristu, ne trebate bojati.«10
Urezani u njegove dlanove
Andrew s članovima svoje obitelji
Što se dogodilo s Anom Catherine i njezinim sinom Andrewom? Jesu li očajavali i vratili se u Dansku nakon svojega tužnoga šestotjednog putovanja u New York City? Ne. Oslanjajući se na svoje osvjedočenje o Spasitelju i naumu spasenja te uzdajući se u Boga, hrabro su hrlili naprijed vlakom, parobrodom i kočijama. Došli su do doline Salt Lakea 3. rujna 1862. i pridružili se izgradnji Siona.
Naselili su se u Efrajimu u Uti gdje se Andrew oženio i započeo obitelj. Kasnije je Andrew preselio svoju obitelj, uključujući svoju majku, u Lehi u Uti gdje je postao uspješan farmer, bankar i gradonačelnik. Služio je trogodišnju misiju u svojoj domovini, više od dva desetljeća u biskupstvima i više od tri desetljeća u velikom vijeću ili u zboru velikih svećenika. Trojica od njegovih sinova služili su misije u Danskoj i Norveškoj.
Smrtničkim očima ne možemo vidjeti veličanstveni kraj od suznih početka. No s vjerom u Krista, možemo se radovati budućnost s nadom. I možemo se držati obećanja da se Gospodin sjeća svojih vjernih svetaca, uključujući Jensa, Ane Catherine i Andrewa, te ih nagrađuje. Gospodin se sjeća njih i sjeća se nas. Obećao je:
»Tebe ja zaboraviti neću.
Gle, u dlanove sam te svoje urezao« (Izaija 49:15).