Dopuštanje Gospodinu da vodi vaš život

U dobi kada se većina mojih vršnjaka pripremala za fakultet, pokušavao sam shvatiti kako ću ići na misiju. U Čileu svi moraju proći ispite prije nego što odu na sveučilište. Može im se pristupiti samo jednom godišnje pa ne bih, ako bih otišao na misiju, samo odgađao svoje obrazovanje na dvije godine, već bih trebao pričekati i dodatnu godinu kako bih otišao u školu nakon toga.

Moja se obitelj, pogotovo moja majka, protivila misiji. Bilo joj je vrlo važno da zadobijem fakultetsko obrazovanje. No ja sam vjerovao da će mi Gospodin pomoći učiniti ono što je bilo potrebno pa sam se ipak počeo pripremati uz molitvu.

Kad je moj biskup došao u moju kuću s mojim ispunjenim misijskim papirima i zatražio potpis moje majke, bila je iznenađena. Nisam joj rekao da idem dalje s postupkom. Bilo je potrebno dosta uvjeravanja, no Gospodin je smekšao njezino srce i pomogao joj razumjeti da želim služiti.

Evanđelje mi je dalo uvjerenje da činim ono što je ispravno, no samo sam kretanjem naprijed, korak po korak, s vjerom – čak i sa svim svojim pitanjima i nesigurnostima – nastavio napredovati.

Povratak kući s moje misije također je značilo povratak u nesigurnost. Dok sam tražio vodstvo od Nebeskog Oca kroz molitvu i post, primio sam objavu da se trebam preseliti u Sjedinjene Države i pohađati Sveučilište Brighama Younga, što se činilo kao gotovo nemoguć zadatak.

Učinio sam najbolje što sam mogao i poduzeo korake koje sam smatrao najboljima. Ponekad mi se činilo kao da nikamo ne napredujem – radio sam najmarljivije što sam mogao, ali nisam bio siguran da će mi moja nastojanja pomoći postići moje ciljeve. Međutim, moj je glavni cilj bio slijediti ono što je Gospodin želio da činim i taj mi je cilj bio dragocjen.

Dok sam ulagao ta nastojanja, jednoga sam se dana osjetio nadahnutim javiti svojem dobrom prijatelju koji je bio iz Sjedinjenih Država i živio u mojem rodnom gradu. Nisam znao kako će se sve odviti u tom trenutku – javio sam mu se samo zato što me Duh uputio – no moj su prijatelj i njegov otac na kraju bili oruđe u pomaganju meni znati što učiniti kako bih se prijavio za dobivanje vize koju sam trebao za studij na BYU-u. Uz njihovu pomoć i ogromne žrtve koje je moja majka podnijela kako bi platila moj put, uspio sam doći tamo. Bilo je to čudo.

Moj je život nastavio napredovati na isti način. Činio bih najbolje što sam mogao, a zatim primao nadahnuće, jedno po jedno, za ono što sam trebao nadalje činiti. Na taj sam način dobio posao u centru za obuku misionara, pronašao načine da platim školarinu, odlučio se što studirati, naposljetku diplomirao i vjenčao se.

Odgovori koje sam primio nisu uvijek bili neposredni i nikada nisam dobio savršeno detaljan plan, no primio sam uvjerenja da je Gospodin bio zadovoljan smjerom kojim sam se uputio.

Slika

muškarac gleda kroz prozor

Nekoliko godina kasnije naučio sam koliko je žrtva ključna za življenje evanđelja. Želimo li da nam Gospodin pruži svrhu i usmjerenje, moramo biti voljni krenuti tim smjerom.

Nakon škole stvari nisu išle po planu s tvrtkom za koju sam radio pa smo moja supruga i ja imali dva izbora: ostati u Sjedinjenim Državama ili vratiti se u Čile. Oboje smo jasno osjetili da smo se trebali vratiti u Čile. Može se činiti normalnim htjeti se vratiti kući, no to je bilo u vrlo teško vrijeme. Nije bilo puno poslova u Čileu. Bilo mi je teško prodati naš dom. Financijski i logistički, to nije bilo najintuitivniji korak za poduzeti; čak su i naše obitelji mislile da smo nesmotreni.

Što činiti kada objava dođe u sukob sa zdravim razumom? Iako je bilo teško, moja supruga i ja znali smo što učiniti. Podsjetili smo se da nas je evanđelje dovelo do te točke. Bez Gospodina ne bih imao nadahnuće koje mi je bilo pomoglo služiti misiju, primiti svoje obrazovanje i upoznati svoju suprugu. Jednostavno smo trebali vjerovati da smo, koji god bili razlozi, bili potrebni u Čileu.

Ostavili smo svoju kuću našem biskupu kako bi je se moglo iznajmljivati dok je on ne uspije prodati, a mi smo se odselili. Bilo je teško, ali primili smo toliko mnogo blagoslova i čuda kada smo poslušali Gospodinov poziv. Gospodin zna gdje smo potrebni i gdje možemo najbolje služiti njegovim svrhama te nas blagoslivlja zbog naše poslušnosti.

Nadam se da će mlade odrasle osobe danas slijediti primjer Jaredova brata. Iako su Jaredovci znali da trebali otputovati u obećanu zemlju, nisu bili sigurni kako će točno doći tamo. Kada je Jaredov brat »priz[vao] ime Gospodnje« (Eter 2:15), Gospodin mu je ponudio nekoliko rješenja. Rekao mu je da izgradi barke i pružio mu vodstvo oko toga kako dati zrak onima u lađama.

No tada je Gospod postavio Jaredovu bratu ovo pitanje: »Što želite da učinim kako biste mogli imati svjetla u plovilima svojim?« (Eter 2:23)? Umjesto da je rekao Jaredovu bratu što točno učiniti, Gospodin ga je zatražio da ode i pronađe vlastito rješenje.

Tako je bilo u mojem životu. Ponekad mi Gospodin daje jasne upute. U drugim prilikama on čeka da dođem k njemu s vlastitim idejama. Međutim, u svakom je slučaju ključno da ga uključim u taj proces. Post, molitva i savjetovanje s Gospodinom neophodni su koraci za svakoga tko pokušava donijeti odluke o svojem životu.

Svim mladim odraslim osobama koje traže povećanu svrhu nudim ovaj savjet: Okrenite se Gospodinu za osobnu objavu. Redovito pregledavajte svoj patrijarhalni blagoslov. I budite voljni žrtvovati ono manje važno u svojem životu ako vam Gospodin kaže da ima veću svrhu za vas.

Volim Gospodina. Evanđelje mi je sve. Znam da Gospodin vidi vaš potencijal i želi vam pomoći ostvariti vašu božansku svrhu.