Ljepota starenja

Slika

baka grli unuku

Sjećam se da sam kao dijete promatrala izborane obraze moje bake. Linije su joj naborale uglove očiju, a sićušne linije oplemenile su njezinu gornju usnu. Upitala sam je kako mogu ne dobiti bore.

»Ne smiješi se«, rekla je. »I ne plači.«

Slijedila sam njezin savjet – jedan dan. Tada sam odustala. Kako bi itko mogao živjeti bez smijanja ili plakanja? Radije bih imala lice koje pokazuje bore od smijeha i suza.

U Mormonovoj knjizi, Lehi je podučio svojeg sina Jakova da smo ovdje u smrtnosti kako bismo imali radost (vidi 2 Nefi 2:25). No također je podučavao da moramo iskusiti tugu kako bismo spoznali radost (vidi 2 Nefi 2:22–23). Došla sam vidjeti dokaze i radosti i tuge, kao što je urezano na licima onih koji su živjeli život. Njihova lica nose priče o njihovu životu.

Slažem se s osobom koja je rekla: »Predivni stari ljudi umjetnička su djela.«¹ Neki ljudi razvijaju osobnost u dobi koja ih čini čudesnima. Na primjer, gledao sam u oči sijedih nadzornica hrama s bijelom odjećom i pogodilo me nevjerojatno svjetlo koje sjaji u njihovim očima i bliješti na njihovim nasmiješenim licima.

Sada kada i ja postajem starija žena, učim da postoje određene radosti koje dolaze s godinama. Na primjer, osjećam se ugodnije u svojem tijelu. Jednostavno sam zahvalna što i dalje radi! Mogu hodati sporije i govoriti sporije nego što sam to nekoć činila. Moje krilo može imati više podstave, a moje su ruke nježnije. No volim misliti da je i moj dodir blaži.

Znam da još uvijek mogu nastaviti napredovati i učiti, da »koje god načelo razumnosti dostignemo u ovom životu, ono će ustati s nama u uskrsnuću« (Nauk i savezi 130:18). Stoga se radujem lekcijama koje još uvijek mogu naučiti. Što je još važnije, mogu pomoći drugima – poput svoje unučadi – učiti iz priča svojeg života koje im mogu iznijeti.

Slika

žena i muž sjede zajedno

Poziraju modeli

Moj muž i ja još smo sposobniji prihvatiti jedan drugoga i znati da i mi još uvijek možemo učiti i rasti zajedno. Naš je brak postao bogatiji zbog oluja koje smo zajedno prevladali. Naša su djeca odrasla čineći nas ponosnima ili zabrinutima, ovisno o danu. Unuci donose doslovnu radost i radovanje.

A s vremenom dolazi svijest da smrtni život ne traje zauvijek. Sada je vrijeme da učinim ono što sam mislila činiti. Ako ne sada, kada? »Gle, dan ovoga života dan je u kojem ljudi trebaju obaviti djela svoja« (Alma 34:32). Nadam se da s vremenom shvaćamo da je sada vrijeme da kažemo neizgovorene riječi, iscijelimo odnose i ostvarimo preostale ciljeve.

Kako starim, razmišljam o nasljeđu koje ću ostaviti svojem potomstvu. Nadam se da će dio toga biti da sam, dok sam iskusila radost i tugu, pronašla mudrost. Zbog toga sam našla ljepotu u starenju.