Naše iskreno sve

Samo nekoliko dana prije nego što je dao svoj život za nas, Isus Krist bio je u hramu u Jeruzalemu, gledajući kako ljudi daju donacije hramskoj riznici. »Mnogi su bogataši ubacivali mnogo«, no tada je došla jedna siromašna udovica »i ubaci dvije lepte.« Bio je to tako mali iznos, jedva vrijedan bilježenja.

Slika

Udovica prinosi dvije lepte

Pa ipak, ova naizgled beznačajna donacija privukla je Spasiteljevu pažnju. Zapravo, to ga je duboko dojmilo da »Isus pozva k sebi svoje učenike te im reče: ‘Zaista, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više nego svi drugi koji su ubacivali u blagajnu.

Jer svi ubaciše od svoga viška, a ona od svoje neimaštine: ubacila je sve što je imala, sve svoje uzdržavanje.«¹

Ovim nas je jednostavnim opažanjem Spasitelj podučio kako se prinosi mjere u njegovu kraljevstvu – a to je sasvim drugačije od načina na koji mi obično mjerimo stvari. Gospodinu se vrijednost donacije nije mjerila učinkom koji je imala na riznicu, već po učinku koji je imala na srce donatora.

Hvaleći ovu vjernu udovicu, Spasitelj nam je dao mjerilo za mjerenje našeg učeništva u svim njegovim mnogim izražajima. Isus je podučio da naš prinos može biti velik ili može biti malen, no u svakom slučaju, to mora biti naše iskreno sve.

Ovo načelo odjekuje u molbi proroka Amalekija iz Mormonove knjige: »Dođ[i]te Kristu, koji je Svetac Izraelov, i uzm[i]te udjela u spasenju njegovu, i moć otkupljenja njegova. Da, dođite k njemu, i prinesite cijelu dušu svoju kao prinos njemu.«²

No kako je to moguće? Mnogima od nas, takvo mjerilo predanosti cijele duše čini se nedostižno. Već smo toliko rastegnuti. Kako možemo uskladiti mnoge zahtjeve života s našim željama da prinesemo cijelu svoju dušu Gospodinu?

Možda je naš izazov da mislimo kako ravnoteža znači ravnopravno raspoređivanje našeg vremena među suprotstavljenim interesima. Sagledana na ovaj način, naša predanost Isusu Kristu bila bi jedna od mnogih stvari koje trebamo uklopiti u svoje zaposlene rasporede. No možda postoji drugi način da se to sagleda.

Moja supruga Harriet i ja volimo zajedno biciklirati. To je predivan način za vježbanje dok također provodite vrijeme zajedno. Dok bicikliramo, a ja nisam previše uspuhan, uživamo u predivnom svijetu oko nas i čak se uključujemo u ugodan razgovor. Rijetko trebamo obraćati veliku pažnju na održavanje ravnoteže na našim biciklima. Već dovoljno dugo bicikliramo da ni ne razmišljamo o tome – to nam je postalo normalno i prirodno.

No kad god gledam nekoga kako uči voziti bicikl prvi put, podsjetim se da nije lako održavati se na ta dva uzana kotača. Potrebno je vrijeme. Potrebna je vježba. Potrebno je strpljenje. Potrebno je čak i da padnemo jednom ili dvaput.

Najviše od svega, oni koji uspiju u održavanju ravnoteže na biciklu nauče ove važne savjete:

Nemojte gledati u svoja stopala.

Gledajte naprijed.

Gledajte put ispred vas. Usredotočite se na svoje odredište. I počnite pedalirati. Za održavanje ravnoteže sve se svodi na kretanje naprijed.

Slična načela primjenjuju se kada se radi o pronalaženju ravnoteže u našem životu kao učenika Isusa Krista. Kako rasporediti vlastito vrijeme i energiju među vašim mnogim važnim zadatcima varirat će od osobe do osobe i od jednog razdoblja života do drugog. No naš je zajednički, sveukupni cilj slijediti put našeg Učitelja Isusa Krista i vratiti se u nazočnost našega voljenog Oca na Nebu. Taj cilj mora ostati stalan i dosljedan, tko god da smo i što se god drugo događa u našim životima.³

Sada, za one koji su strastveni biciklisti, uspoređivanje učeništva s vožnjom bicikla može biti korisna analogija. Za one koji nisu, ne brinite se. Imam još jednu analogiju s kojom će se, siguran sam, svaki muškarac, žena i dijete moći poistovjetiti.

Učeništvo, poput većine stvari u životu, također se može usporediti s letenjem zrakoplova.

Jeste li ikada zastali i razmislili kako je čudesno da se veliki putnički zrakoplov zapravo može uzdići sa zemlje i letjeti? Što je to što omogućava ovim letećim strojevima elegantno ploviti nebom, prelazeći oceane i kontinente?

Jednostavno rečeno, zrakoplov leti samo kada se zrak kreće preko njegovih krila. To kretanje stvara razlike u tlaku zraka koje pružaju zrakoplovu uzgon. I kako postižete da se dovoljno zraka kreće preko krila radi stvaranja uzgona? Odgovor je potisak prema naprijed.

Zrakoplov ne stječe visinu stojeći na pisti. Čak i po vjetrovitom danu, dovoljan uzgon ne stvara se osim ako se zrakoplov ne kreće naprijed, s dovoljno potiska da se suprotstavi silama koje mu pružaju otpor.

Baš kao što zamah naprijed drži bicikl uravnoteženim i uspravnim, kretanje naprijed pomaže zrakoplovu prevladati gravitaciju i otpor.

Što to znači za nas kao učenike Isusa Krista? To znači da ako želimo pronaći ravnotežu u životu i ako želimo da nas Spasitelj uzdigne prema nebu, tada naša predanost njemu i njegovu evanđelju ne može biti ležerna ili povremena. Poput udovice u Jeruzalemu, moramo mu prinijeti cijelu svoju dušu. Naš prinos može biti malen, ali mora doći iz našeg srca i duše.

Biti učenik Isusa Krista nije samo jedna od mnogih stvari koje činimo. Spasitelj je motivirajuća moć iza svega što činimo. On nije odmorište na našem putovanju. On nije slikoviti sporedni put ili čak glavna znamenitost. On je »put, istina i život – nitko ne dolazi k Ocu osim po [Isusu Kristu]«.⁴ To je put i naše krajnje odredište.

Ravnoteža i uzdizanje dolaze dok se »probija[mo] naprijed s postojanošću u Kristu, imajući savršen sjaj nade i ljubav prema Bogu i svim ljudima.«⁵

A što je s mnogim zadatcima i odgovornostima koji čine naš život toliko zaposlenim? Provođenje vremena s voljenima, odlazak u školu ili priprema za zanimanje, zarađivanje za život, briga za obitelj, služenje u zajednici – gdje se sve to uklapa? Spasitelj nas ohrabruje:

»Jer zna Otac vaš nebeski Otac da vam je to sve potrebno.

Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!«⁶

No to ne znači da je lako.⁷ Zahtijeva i žrtvu i posvećenje.

Zahtijeva dopuštanje nekim stvarima da odu i dopuštanje drugim stvarima da rastu.

Žrtva i posvećenje dva su nebeska zakona za koje sklapamo savez u svetom hramu da ćemo ih obdržavati. Ta su dva zakona slična, ali ne identična. Žrtvovati znači odreći se nečega za nešto dragocjenije. U drevna je vremena Božji narod žrtvovao prvine svojih stada u čast nadolazećeg Mesije. Vjerni svetci tijekom povijesti žrtvovali su osobne želje, udobnosti pa čak i svoje živote za Spasitelja.

Svi mi imamo stvari, velike i male, koje trebamo žrtvovati kako bismo potpunije slijedili Isusa Krista.⁸ Naše žrtve pokazuju ono što doista cijenimo. Žrtve su svete i Gospodin ih poštuje.⁹

Posvećenje je drugačije od žrtve na barem jedan važan način. Kada posvećujemo nešto, ne ostavljamo to da bude spaljeno na žrtveniku. Umjesto toga, koristimo to u Gospodinovoj službi. Posvećujemo to njemu i njegovim svetim svrhama.¹⁰ Primamo talente koje nam je Gospodin dao i nastojimo ih povećati, mnogostruko, da postanemo još korisniji u izgradnji Gospodinova kraljevstva.¹¹

Od vrlo malo nas će ikada biti zatraženo da žrtvujemo svoj život za Spasitelja. No svi smo pozvani posvetiti svoj život njemu.

Dok nastojimo pročistiti svoj život i oslanjati se na Krista u svakoj misli¹² sve se drugo počinje poravnati. Život se više ne čini dugim popisom zasebnih nastojanja održanih u nesigurnoj ravnoteži.

S vremenom sve to postaje jedno djelo.

Jedna radost.

Jedno sveta svrha.

To je djelo iskazivanja ljubavi prema Bogu i služenja njemu. To je iskazivanje ljubavi i služenje Božjoj djeci.¹³

Kada pogledamo svoje živote i vidimo stotinu stvari koje trebamo činiti, osjećamo se preplavljeni. Kada vidimo jednu stvar – voljeti Boga i njegovu djecu te im služiti na stotinu različitih načina – tada možemo raditi na tome s radošću.

Tako nudimo cijelu svoju dušu – žrtvujući sve što nas zadržava i posvećujući ostatak Gospodinu i njegovim svrhama.

Moja draga braćo i sestre te moji dragi prijatelji, bit će trenutaka kada ćete željeti da možete napraviti više. Vaš brižni Otac na Nebu poznaje vaše srce. On zna da ne možete učiniti sve što vaše srce želi da vi učinite. No možete voljeti Boga i služiti mu. Možete činiti najbolje što možete kako biste obdržavali njegove zapovijedi. Možete voljeti njegovu djecu i služiti im. A vaša nastojanja pročišćavaju vaše srce i pripremaju vas za slavnu budućnost.

To je ono što se čini da je udovica kod hramske riznice razumjela. Zasigurno je znala da njezin prinos neće promijeniti bogatstva Izraela, no to je moglo promijeniti i blagosloviti nju – jer je, iako maleno, to bilo njezino sve.

Stoga, moji dragi prijatelji i ljubljeni učenici Isusa Krista, nemojmo biti »umorni od dobročinstava, jer polaže[mo] temelj velikog djela«. A iz malenog proizlazi »ono što je veliko.«¹⁴

Svjedočim da je to istina, kao što također svjedočim da je Isus Krist naš Učitelj, naš Otkupitelj te naš jedini put natrag našem voljenom Ocu na Nebu. U sveto ime Isusa Krista. Amen.