Mi smo Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana

Nakon što sam primila poziv da »dođ[em] i vidi[m]«,¹ u Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana otišla sam po prvi put u dobi od 26 godina. Nedavno sam se razvela od svojega prvog muža. Imala sam trogodišnjeg dječaka. I osjećala sam se nemoćno od straha. Kada sam ušla u zgradu, bila je ispunjena toplinom dok sam uviđala vjeru i radost ljudi koji su me okruživali. To je doista bilo »utočište… u nevolji«.² Tri tjedna kasnije, sklopila sam krsni savez s Nebeskim Ocem i započela svoje putovanje kao Kristov učenik, iako moj život nije bio savršen tijekom tog putovanja.

Kako bih primila te vječne blagoslove, mnogi su fizički i duhovni elementi trebali sjesti na mjesto. Evanđelje Isusa Krista bilo je obnovljeno i naviještano; to je sastajalište bilo izgrađeno i održavano; postojala je svećenička struktura, od proroka do mjesnih vođa; i ogranak ispunjen članovima saveza bio je spreman prihvatiti mene i mojeg sina kada smo bili dovedeni Spasitelju, »hran[jeni]… dobrom riječju Božjom«³ te su nam dane prilike za služenje.⁴

Od početka je Bog nastojao sabrati i organizirati svoju djecu⁵ kako bi »ostvari[o] besmrtnost i vječni život čovjeka«.⁶ S tom svrhom na umu, uputio nas je da gradimo mjesta bogoštovlja⁷ gdje primamo spoznaju te uredbe spasenja i uzvišenja, sklapamo i obdržavamo saveze koji nas vežu za Isusa Krista,⁸ podareni smo »moć[u] božanskog«⁹ te se često okupljamo da bismo se spominjali Isusa i snažili jedni druge u njemu.¹⁰ Crkvena organizacija i njezine zgrade postoje za našu duhovnu dobrobit. »Crkva… je skela kojom gradimo vječne obitelji.«¹¹

Dok sam razgovarala s prijateljem koji je prolazio kroz teško razdoblje, upitala sam ga kako je financijski preživljavao. U suzama mi je odgovorio da mu njegov biskup pomaže koristeći sredstva iz posnog prinosa. Dodao je: »Ne znam gdje bismo moja obitelj i ja bili da nema Crkve.« Odgovorila sam: »Crkva su članovi. Oni su ti koji svojevoljno i radosno daju posne prinose kako bi pomogli onima od nas u potrebi. Primate plodove njihove vjere i odlučnosti da slijede Isusa Krista.«

Moji suučenici Kristovi, nemojmo podcijeniti čudesno djelo koje Gospodin vrši kroz nas, svoju Crkvu, unatoč našim nedostatcima. Ponekad smo davatelji, a ponekad smo primatelji, ali svi smo jedna obitelj u Kristu. Njegova je Crkva struktura koju je dao da nas vodi i blagoslivlja dok ga štujemo i služimo jedni drugima.

Neke su mi se sestre ispričale, misleći da nisu aktivne članice Potpornog društva jer služe u Maloj školi ili Djevojkama. Te su sestre među najaktivnijim članicama Potpornog društva jer pomažu našoj dragocjenoj djeci i mladima osnažiti njihovu vjeru u Isusa Krista.

Potporno društvo nije ograničeno na prostoriju u zgradi, nedjeljnu lekciju, aktivnost ili predsjedništvo na mjesnoj ili općoj razini. Potporno društvo žene su saveza Crkve; to smo mi – svaka od nas i sve mi. To je naša »globalna zajednica suosjećanja i služenja«.¹² Svugdje i posvuda gdje idemo uvijek smo dio Potpornog društva dok nastojimo ispuniti njegovu božansku svrhu, a to je da žene ostvare Božje djelo na zasebne kao i kolektivne načine¹³ pružajući pomoć: »pomoć zbog siromaštva, pomoć zbog bolesti, pomoć zbog sumnje, pomoć zbog neznanja – pomoć zbog svega što ometa… radost i napredak«.¹⁴

Slična pripadnost postoji u zborovima starješina i organizacijama Crkve za sve uzraste, uključujući našu djecu i mlade. Crkva je više od građevina i svećeničke strukture; Crkva smo mi, članovi. Mi smo Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana, s Kristom na čelu i prorokom kao njegovim glasnogovornikom. Gospodin je rekao:

»Gle, ovo je nauk moj — tko se god pokaje i dođe k meni, taj je crkva moja…

A… tko je god od crkve moje, i ustraje u crkvi mojoj do svršetka, njega ću uspostaviti na stijeni svojoj.«¹⁵

Sestre i braćo, shvatimo koliko smo povlašteni što pripadamo Crkvi Isusa Krista gdje možemo ujediniti svoju vjeru, srca, snage, umove i ruke za njega da vršimo njegova moćna čudesa. »Jer tijelo se [Kristovo] ne sastoji od jednoga uda, već od mnogih.«¹⁶

Tinejdžer je svojoj majci rekao: »Kada sam bio mali, svaki put kad bih dao jedan dolar u desetinu mislio sam da će s tim jednim dolarom biti izgrađeno cijelo sastajalište. Nije li to luckasto?«

Dirnuta je odgovorila: »To je dražesno! Jesi li ih zamišljao u svojem umu?«

»Da!«, izjavio je. »Bila su predivna i bilo ih je milijune!«¹⁷

Moji dragi prijatelji, imajmo vjeru djeteta i radujmo se u spoznaji da čak i naša najmanja nastojanja značajno doprinose Božjem kraljevstvu.

Naša svrha u njegovu kraljevstvu trebala bi biti da se međusobno dovedemo Kristu. Kao što čitamo u Svetim pismima, Spasitelj je uputio ovaj poziv Nefijcima:

»Imate li koga tko je bolestan među vama? Dovedite ih ovamo. Imate li koga… [da] ga bilo što muči? Dovedite ih ovamo i ja ću ih iscijeliti, jer imam sućuti prema vama; nutrina je moja ispunjena milosrđem…

vidim da je vjera vaša dostatna kako bih vas iscijelio.«¹⁸

Nemamo li svi mi nevolje koje mogu biti donesene pred Spasitelja? Dok neki od nas imaju fizičke izazove, mnogi drugi bore se s emocionalnim razdorom; treći se muče njegovati društvene veze, a svi mi tražimo predah kada je naš duh suočen s izazovom. Sve nas nešto muči na neki način.

Čitamo da »cijelo mnoštvo, kao jedno tijelo, pođe sa svojim bolesnima… sa svima onima koje je bilo što mučilo; i on iscjeljivaše svakoga od njih kada mu bijahu privedeni.

I svi se oni, i oni koji bijahu iscijeljeni i oni koji bijahu zdravi, sagnuše do nogu njegovih i klanjahu mu se.«¹⁹

Od dječaka koji plaća desetinu imajući vjeru, preko samohrane majke u potrebi za Gospodinovom osnažujućom milosti, oca koji se muči skrbiti za svoju obitelj, naših predaka u potrebi za uredbama spasenja i uzvišenja, do svakoga od nas koji obnavljamo saveze s Bogom svakog tjedna – trebamo jedni druge i možemo dovesti jedni druge do Spasiteljeva otkupljujućeg iscjeljenja.

Moje drage sestre i braćo, slijedimo poziv Isusa Krista da dovedemo sebe i svoje nevolje k njemu. Kada dođemo k njemu i dovedemo mu one koje volimo, on vidi našu vjeru. On će ih iscijeliti i iscijelit će nas.

Kao »mirni sljedbenici Kristovi«,²⁰ nastojimo postati »jednoga srca i jednoga uma«²¹ te biti ponizni, pokorni, blagi, da je lako od nas nešto zatražiti, puni strpljivosti i dugotrpnosti, umjereni u svemu, marljivi u obdržavanju zapovijedi Božjih u svako vrijeme, puni vjere, nade i dobrotvornosti te obilujući dobrim djelima.²² Nastojimo postati poput Isusa Krista.

Svjedočim da smo mi, kao Kristova Crkva, sredstvo kroz koje će, kako je predsjednik Russell M. Nelson podučio, »naš Spasitelj i Otkupitelj, Isus Krist, učinit[i]… neka od svojih najmoćnijih djela od sada pa do svog ponovnog dolaska«.²³

Gospodin je rekao:

»Gle, požurit ću djelo svoje u odgovarajuće vrijeme.

I dajem vama… zapovijed da se skupite zajedno, i sredite se, i pripravite se, i posvetite se; da, očistite srca svoja, i operite ruke svoje i noge svoje preda mnom, da bih vas mogao očistiti.«²⁴

Moja je ponizna molitva da ćemo odgovoriti na ovaj božanski poziv i radosno se okupljati, organizirati, pripremati i posvetiti, u ime Isusa Krista. Amen.