18. poglavlje

Pazite se oholosti

»Oholost je univerzalni grijeh, veliki porok. Poniznost je protulijek oholosti.«

Iz života Ezre Tafta Bensona

U svojem prvom obraćanju na općem saboru kao predsjednik Crkve, predsjednik Ezra Taft Benson naučavao je o razlici između oholosti i poniznosti:

»Oholost se ne ogleda u Boga i nije ju briga što je ispravno. Gleda postrance u čovjeka i prepire se tko je u pravu…

Oholost je okarakterizirana riječima: ‘Što ja želim od života?’, umjesto: ‘Što bi Bog htio da napravim sa svojim životom?’ To je samovolja oprečna Božjoj volji. To je strah od čovjeka iznad straha od Boga.

Poniznost se odaziva Božjoj volji – strahu od njegovog suda i potrebama onih oko nas. Oholima klicanje svijeta odzvanja u njihovim ušima; poniznima klicanje neba grije njihovo srce.«¹

Ova naučavanja bila su poznata muškarcima koji su služili s predsjednikom Bensonom u Zboru dvanaestorice apostola. Znali su da on kao predsjednik njihovog zbora nikada nije brinuo o svojim osobnim pogledima — samo o spoznavanju Božje volje i tome da je slijedi. Predsjednik Boyd K. Packer koji je kasnije i sam služio kao predsjed-nik Zbora dvanaestorice rekao je o pristupu predsjednika Bensona raspravama na sastancima zbora: »Mogli ste imati različito mišljenje od predsjednika Bensona bez brige da će on to shvatiti osobno. Vodili smo cijele rasprave o temama, a da smo brinuli koje bi njegovo stajalište moglo biti.«² Starješina Russell M. Nelson koji je dvije godine služio u Zboru dvanaestorice pod vodstvom predsjednika Bensona rekao je: »U svakom razmatranju, čak i ako to nije bilo njegovo mišljenje, predsjednik Benson odmjerivao je situaciju samo prema jednom mjerilu – Što je najbolje za kraljevstvo? Ako je to značilo da je nešto trebalo posložiti drugačije nego što bi on to učinio, onda je tako bilo. Htio je samo ono što je najbolje za kraljevstvo.«³

Kao politički vođa, predsjednik Benson bio je jednako posvećen vršenju onoga što je najbolje za Božje kraljevstvo. Kada je služio kao ministar poljoprivrede Sjedinjenih Država, »klicanje svijeta« dobivao je puno puta,⁴ kao i ogromnu količinu teških kritika. Nije dopustio da išta od toga odzvanja u njegovim ušima. Umjesto toga, bio je odan upozorenju koje je često dobivao od svoje supruge Flore: »Ne brini o mišljenju koje svijet ima o tebi dokle god si ispravan pred Gospodinom.«⁵ Zadovoljan s tihim »klicanje[m] neba«,⁶ uvijek je težio djelovati prema Božjoj volji.

Spasitelj koji je »krotka i ponizna srca« (Matej 11:29) naš je veliki primjer poniznosti.

Naučavanja Ezre Tafta Bensona

Gospodin nas je upozorio da se pazimo oholosti.

Nauk i savezi govore nam da je Mormonova knjiga »zapis o propalom narodu« (NiS 20:9). Zašto su propali? To je jedna od glavnih poruka Mormonove knjige. Mormon nam u završnim poglavljima knjige daje odgovor sljedećim riječima : »Gle, oholost naroda ovoga, tj. naroda nefijskoga potvrdi uništenje njihovo« (Moroni 8:27). A zatim, kako ne bismo propustili presudnu poruku Mormonove knjige od tog propalog naroda, Gospodin nas u Nauku i savezima upozorava: »Čuvajte se oholosti, da vam ne bude onako kao Nefijcima u davnini« (NiS 38:39).

Iskreno me zanimaju vaša vjera i molitva dok nastojim pronijeti svjetlo ove poruke Mormonove knjige – grijeha oholosti. Tu poruku već neko vrijeme nosim u svojoj duši. Znam da Gospodin želi da vam ova poruka bude predana sada.

Na predsmrtnom vijeću, Lucifer, »sin Zorin«, pao je zbog oholosti (2. Nefi 24:12–15; vidi i NiS 76:25–27; Mojsije 4:3). Na kraju svijeta, kada Bog očisti zemlju vatrom, oholi će biti spaljeni kao strnjika, a krotki će baštiniti zemlju (vidi 3. Nefi 12:5; 25:1; NiS 29:9; Josip Smith 2:37; Malahija 4:1).

U Nauku i savezima, Gospodin tri puta koristi izraz »čuvajte se oholosti«, uključujući upozorenje drugom starješini Crkve, Oliveru Cowderyju, te Emmi Smith, prorokovoj supruzi (NiS 23:1; vidi i 25:14; 38:39).⁷

Središnje svojstvo oholosti je neprijateljstvo prema Bogu i našim bližnjima.

Oholost je u potpunosti pogrešno shvaćen grijeh i mnogi griješe u neznanju (vidi Mosija 3:11; 3. Nefi 6:18). U Svetim pismima ne postoji nešto takvo kao pravedna oholost – ona se uvijek smatra grijehom. Stoga, bez obzira kako ga svijet koristi, moramo razumjeti kako Bog koristi ovaj izraz da bismo mogli razumjeti jezik Svetog pisma i time se okoristiti (vidi 2. Nefi 4:15; Mosija 1:3–7; Alma 5:61).

Većina nas zamišlja oholost kao zaokupljenost samim sobom, umišljenost, hvalisavost, nadutost i taštinu. Sve su to elementi grijeha, ali srce, ili srž, još uvijek nedostaje.

Središnje svojstvo oholosti je neprijateljstvo – neprijateljstvo prema Bogu i neprijateljstvo prema našim bližnjima. Neprijateljstvo označava »mržnju, netrpeljivost ili stanje oprečnosti«. To je moć kojom Sotona želi vladati nad nama.

Oholost je u suštini natjecateljske naravi. Suprotstavljamo našu volju Božjoj. Kada usmjerimo svoj ponos protiv Boga, to se događa u duhu: »Moja volja, a ne tvoja, neka se vrši«. Kao što je Pavao rekao: »Traže svoju korist, a ne korist Krista Isusa« (Filipljanima 2:21).

Naša volja u suprotstavljanju Božjoj volji omogućava da želje, apetiti i strasti budu neobuzdani (vidi Alma 38:12;3. Nefi 12:30).

Oholi ne mogu prihvatiti Božju ovlast koja usmjerava njihov život (vidi Helaman 12:6). Oni suprotstavljaju svoje poimanje istine velikom Božjem znanju, svoje sposobnosti Božjoj svećeničkoj moći, svoja postignuća moćnim Božjim djelima.

Naše neprijateljstvo prema Bogu ima mnogo oznaka, poput buntovnosti, tvrdoće srca, tvrdoglavosti, neraskajanosti, uzdignutosti, uvredljivosti i traženja znakova. Oholi žele da se Bog složi s njima. Oni nisu zainteresirani za to da promijene svoja mišljenja kako bi se složila s Božjima.

Drugi veliki dio ovoga vrlo čestog grijeha oholosti je neprijateljstvo prema našim bližnjima. Svakodnevno smo iskušavani da se uzvisimo iznad drugih i da njih umanjimo (vidi Helaman 6:17; NiS 58:41).

Oholi čine svakog čovjeka svojim protivnikom suprotstavljajući svoje razumnosti, mišljenja, djela, bogatstvo, talente ili bilo koje drugo svjetovno sredstvo mjerenja nasuprot drugih. Riječima C. S. Lewisa: »Oholost nema užitka u tome što ima nešto, već samo u tome što ima više od nekoga drugog… Uspoređivanje je ono što vas čini oholima: naslada u tome da ste iznad ostalih. Jednom kada je komponenta natjecanja uklonjena, oholost je uklonjena« (Mere Christianity, New York: Macmillan, 1952., str. 109–110).

Na predzemaljskom vijeću Lucifer je iznio svoju ponudu nasuprot Očevom naumu koji je zagovarao Isus Krist (vidi Mojsije 4:1–3). Iznad svega drugog, htio je primiti veću čast od drugih (vidi 2. Nefi 24:13). Ukratko, njegova ohola želja bila je svrgnuti Boga (vidi NiS 29:36; 76:28).

Sveta pisma obiluju dokazima o ozbiljnim posljedicama grijeha oholosti pojedincima, grupama, gradovima i narodima. »Pred slomom ide oholost« (Izreke 16:18). Uništila je nefijski narod i grad Sodomu (vidi Moroni 8:27; Ezekiel 16:49–50).⁸

Oholi se više boje ljudske osude nego Božje osude.

Kroz oholost je Krist razapet. Farizeji su bili ljuti jer je Isus tvrdio da je Sin Božji, a to je ugrožavalo njihov položaj pa su planirali njegovu smrt (vidi Ivan 11:53).

Šaul je postao neprijatelj Davidu zbog oholosti. Bio je ljubomoran jer su Izraelke pjevale »pobi Šaul svoje tisuće, David na desetke tisuća« (1. Samuel 18:6–8).

Oholi se više boje ljudske osude nego Božje osude (vidi NiS 3:6–7; 30:1–2; 60:2.) »Što će ljudi misliti o meni?«, teže ih pritišće nego: »Što će Bog misliti o meni?«

Kralj Noa upravo je htio osloboditi proroka Abinadija, no kada su se njegovi opaki svećenici prizvali na njegovu oholost on je poslao Abinadija u vatru (vidi Mosija 17:11–12). Herod se ožalostio zbog zahtjeva svoje supruge da odrubi glavu Ivanu Krstitelju. No, njegova ohola želja da se svidi »gosti[ma]« potaknula ga ja da ubije Ivana (Matej 14:9; vidi i Marko 6:26).

Oholost kralja Noe dovela je do Abinadijeve i njegove vlastite smrti.

Strah od ljudskog suda očituje se u natjecanju za odobravanje ljudi. Oholi više vole »slav[u] ljudsk[u] nego slav[u] Božj[u]« (Ivan 12:42–43). Naši motivi za ono što činimo su mjesto na kojem se grijeh očituje. Isus je rekao da je »uvijek čini[o] što je« Bogu milo (Ivan 8:29). Zar ne bismo činili dobro kad bismo kao motiv imali ono što je milo Bogu umjesto da se pokušavamo izdići iznad naše braće i nadići druge?

Neki oholi ljudi ne brinu se zadovoljava li njihova plaća njihove potrebe, već jesu li njihove plaće veće od nečije druge. Njihova je nagrada da budu malo bolji od drugih. Ovo je neprijateljstvo oholosti.

Kad oholost obuzme naše srce, gubimo svoju nezavisnost od svijeta i predajemo svoju slobodu u ropstvo ljudskom sudu. Svijet viče glasnije od šapata Duha Svetoga. Ljudsko razlučivanje nadilazi Božje objave i oholi puštaju gvozdenu šipku (vidi 1. Nefi 8:19–28; 11:25; 15:23–24).⁹

Oholost se očituje na mnogo načina.

Oholost je grijeh koji lako vidimo kod drugih, no rijetko ga priznajemo kod sebe. Većina nas smatra oholost grijehom onih koji su na vrhu, poput bogatih i učenih, koji gledaju s visoka na nas ostale (vidi 2. Nefi 9:42). Međutim, postoji mnogo uobičajenija bolest među nama – a to je oholost koja gleda od dna prema vrhu. Očituje se na tako mnogo načina, kao nalaženje mana, ogovaranje, klevetanje, mrmljanje, življenje izvan naših mogućnosti, zavist, ljubomorna želja, uskraćivanje zahvalnosti i pohvale koja može uzdignuti drugoga, uskraćivanje oprosta i ljubomora.

Neposlušnost je u suštini ohola mučna borba protiv nekoga tko je u vlasti iznad nas. To može biti roditelj, svećenički vođa, učitelj ili, naposljetku, Bog. Ohola osoba mrzi činjenicu da je netko iznad nje. Misli da to umanjuje njezin položaj.

Sebičnost je jedan od uobičajenijih lica oholosti. »Kako sve utječe na mene« u središtu je svega što je važno – samodopadnosti, samosažaljenja, svjetovnog samoispunjenja, samoopravdavanja i traženja samog sebe.

Oholost rezultira tajnim zavjerama koje se grade kako bi se steka moć, dobit i slava svijeta (vidi Helaman 7:5; Eter 8:9, 16, 22–23; Mojsije 5:31). Ovaj plod grijeha oholosti, poimence tajne zavjere, srušio je i jaredovsku i nefijsku civilizaciju, a bio je i još će biti uzrok pada mnogih naroda (vidi Eter 8:18–25).

Drugo lice oholosti je sukob. Svađe, tučnjave, nepravedno vladanje, generacijski jazovi, razvodi, zlostavljanje supružnika, pobune i kaos spadaju u tu kategoriju oholosti.

Sukob u našoj obitelji tjera Duha Gospodnjeg. Također tjera mnoge od naših članova obitelji. Sukob bijesni od agresivno izgovorene riječi do okršaja u cijelom svijetu. Sveta pisma govore nam da »oholost rađa samo svađu« (Izreke 13:10; vidi i Izreke 28:25).

Sveta pisma svjedoče da se oholi lako uvrijede i zamjeraju (vidi 1. Nefi 16:1–3). Uskraćuju oprost kako bi druga osoba ostala njihov dužnik i da opravdaju svoje povrijeđene osjećaje.

Oholi ne primaju lako savjet ili ispravku (vidi Izreke 15:10; Amos 5:10). Koriste obrambeni stav kako bi opravdali i racionalizirali svoje pogrešne korake i neuspjehe (vidi Matej 3:9; Ivan 6:30–59).

Oholi ovise o tome da im svijet govori vrijede li ili ne. Njihovo samopoštovanje određeno je procjenom položaja na ljestvici svjetskog uspjeha. Osjećaju se vrijednim truda kao osobe ako su pokazatelji njihovog postignuća, talenta, ljepote ili intelekta dovoljno veliki. Oholost je ružna. Ona kaže: »Ako ti uspiješ, ja sam neuspješan.«

Ako volimo Boga, činimo njegovu volju i bojimo se njegovog suda više od ljudskog, imat ćemo samouvažavanje.¹⁰

Oholost ograničava ili zaustavlja napredak.

Oholost je prokletstvo grijeha u pravom smislu te riječi. Ona ograničava ili zaustavlja napredak (vidi Alma 12:10–11). Ohole se ne može lako podučavati (vidi 1. Nefi 15:3, 7–11). Neće promijeniti svoje mišljenje kako bi prihvatili istine jer čineći tako podrazumijeva da su bili u krivu.

Oholost škodljivo utječe na sve naše veze – našu vezu s Bogom i njegovim slugama, vezu između muža i žene, roditelja i djeteta, poslodavca i zaposlenika, učitelja i učenika, te na sav ljudski rod. Stupanj naše oholosti određuje kako se odnosimo prema Bogu te prema našoj braći i sestrama. Krist nas želi uzdići onamo gdje je on. Želimo li činiti isto za druge?

U oholosti nestaju naši osjećaj sinovskog odnosa s Bogom te bratstva s ljudima. Razdvaja nas i dijeli po »činovima« prema našem »bogatstvu« i našim »mogućnostima obrazovanja« (3. Nefi 6:12). Jedinstvo nije moguće za ohole ljude, i ako nismo jedno, nismo Gospodinovi (vidi Mosija 18:21; NiS 38:27; 105:2–4; Mojsije 7:18).

Razmislite o tome koliko nas je oholost koštala u prošlosti i koliko nas košta sada u našem životu, obiteljima i Crkvi.

Razmislite o pokajanju koje se moglo dogoditi s promijenjenim životima, sačuvanim brakovima i ojačanim domovima da nas oholost nije sprječavala od priznavanja naših grijeha i toga da ih se okanimo (vidi NiS 58:43).

Razmislite o mnogima koji su manje aktivni članovi Crkve jer su uvrijeđeni i njihova im oholost nije dopustila da oproste ili u potpunosti blaguju za Gospodinovim stolom.

Razmislite o desecima tisuća dodatnih mladića i parova koji su mogli biti na misijama da nije bilo oholosti koja ih sprječava u predavanju njihova srca Bogu (vidi Alma 10:6; Helaman 3:34–35).

Razmislite kako bi se hramski rad povećao da je vrijeme provedeno u božanskom služenju bilo važnije o mnogih oholih zanimanja koje se natječu za naše vrijeme.¹¹

Poniznost donosi jedinstvo i snagu brakovima i obiteljima.

Poniznost je protulijek oholosti.

Oholost utječe na sve nas u različitim trenucima i u različitoj mjeri. Sada možete vidjeti zašto je zgrada iz Lehijevog sna, koja je predstavljala oholost svijeta, bila velika i prostrana, koliko veliko je bilo mnoštvo koje je ušlo u nju (vidi 1. Nefi 8:26, 33; 11:35–36).

Oholost je univerzalni grijeh, veliki porok. Da, oholost je univerzalni grijeh, veliki porok.

Protulijek za oholost je poniznost – krotkost, podložnost (vidi Alma 7:23). To je srce skršeno i duh raskajan (vidi 3. Nefi 9:20; 12:19; NiS 20:37; 59:8; Psalmi 34:18; Izaija 57:15; 66:2). Kao što je Rudyard Kipling tako lijepo rekao:

Buka i vika umire;
Satnici i kraljevi odlaze.
Još uvijek stoji tvoja pradavna žrtva,
Ponizno i skršeno srce.
Gospode Bože nad Vojskama, budi još uz nas,
Da ne zaboravimo, da ne zaboravimo…

Bog želi ponizan narod. Možemo ili izabrati biti ponizni ili možemo biti primorani na poniznost. Alma je rekao: »Blago onima koji se ponize, a nisu prisiljeni biti ponizni« (Alma 32:16).

Izaberimo biti ponizni.

Možemo izabrati poniziti se pobjeđujući neprijateljstvo prema našoj braći i sestrama, poštujući ih kao sebe te uzdižući ih jednako visoko ili više nego što smo mi sami (vidi NiS 38:24; 81:5; 84:106).

Možemo izabrati poniziti se primanjem savjeta i prijekora (vidi Jakov 4:10; Helaman 15:3; NiS 63:55; 101:4–5; 108:1; 124:61, 84; 136:31; Izreke 9:8).

Možemo izabrati poniziti se opraštajući onima koji su nas uvrijedili (vidi 3. Nefi 13:11, 14; NiS 64:10).

Možemo izabrati poniziti se nesebično služeći (vidi Mosija 2:16–17).

Možemo izabrati poniziti se odlazeći na misiju i propovijedajući riječ koja može poniziti druge (vidi Alma 4:19; 31:5; 48:20).

Možemo izabrati poniziti se odlazeći češće u hram.

Možemo izabrati poniziti se priznajući i odbacujući naše grijehe te rađajući se od Boga (vidi NiS 58:43; Mosija 27:25–26; Alma 5:7–14, 49).

Možemo izabrati poniziti se ljubeći Boga, podlažući našu volju njegovoj i stavljajući ga na prvo mjesto u našem životu (vidi 3. Nefi 11:11; 13:33; Moroni 10:32).

Izaberimo biti ponizni. Mi to možemo biti. Znam da možemo.

Moja draga braćo i sestre, moramo se pripremiti da otkupimo Sion. U biti nas je grijeh oholosti sprječavao da uspostavimo Sion u danima proroka Josepha Smitha. Taj isti grijeh oholosti donio je kraj posvećenja među Nefijcima (vidi 4. Nefi 1:24–25).

Oholost je veliki kamen spoticanja za Sion. Ponavljam: Oholost je veliki kamen spoticanja za Sion.

Moramo očistiti unutarnju posudu svladavanjem oholosti (vidi Alma 6:2–4; Matej 23:25–26).

Moramo se prepustiti »porivima Svetoga Duha«, odbaciti oholog »naravnoga čovjeka«, postati svetci »pomirenjem Krista Gospodina« i »poput djeteta odan, krotak, ponizan« (Mosija 3:19; vidi i Alma 13:28).

Da to možemo učiniti te nastaviti prema ispunjenju naše božanske sudbine moja je strastvena molitva.¹²

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Predsjednik Benson naglasio je da je oholost dovela do uništenja nefijskog naroda (vidi 1. odsjek). Što mislite zašto oholost ima tako destruktivan učinak?
Na koje bi načine ljudi mogli »suprotstavlja[ti svoju] volju Božjoj [volji]«? (Vidi 2. odsjek) Koji su neki od blagoslova koji dolaze kada slijedimo Božju volju?
Što mislite zašto ponekada radije pitamo: »Što će drugi ljudi misliti o meni?«, nego što pitamo: »Što će Bog misliti o meni? (Vidi 3. odsjek) Kako se mijenja naš život kada je naša najveća želja udovoljiti Bogu?
Pregledajte očitovanja oholosti navedena u 4. odsjeku. Kako možemo izbjeći ova očitovanja oholosti u svojem životu?
Predsjednik Benson je rekao: »Oholost škodljivo utječe na sve naše veze« – s Bogom i s drugima (5. odsjek). Zašto je to istina? Na koje se načine naši odnosi poboljšavaju kada smo ponizni?
U 6. odsjeku, predsjednik Benson navodi načine na koje možemo odabrati biti ponizni. Što mislite zašto je bolje izabrati biti ponizan nego biti prisiljen poniziti se?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

Matej 23:12; Luka 18:9–14; Jakovljeva 4:6; Alma 5:27–28; NiS 112:10; 121:34–40

Pomoć pri proučavanju

Da biste prispodobili riječi proroka sebi, razmislite kako se njegova naučavanja odnose na vas (vidi Podučavanje, nema većeg poziva [1999], 170). Razmotrite da se upitate kako vam ova naučavanja mogu pomoći s brigama, pitanjima i izazovima u vašem životu.