20. poglavlje

»Pasi ovce moje«

»Svi mi moramo naučiti biti pravi pastiri. Moramo očitovati istu ljubav prema drugima koju je Dobri pastir imao za sve nas. Njemu je svaka duša dragocjena.«

Iz života Ezre Tafta Bensona

Predsjednik Ezra Taft Benson prepričao je iskustvo koje je imao kada je služio kao savjetnik u predsjedništvu okola:

»Prije mnogo godina, na sastanku predsjedništva okola u Boiseju u Idahu, pokušavali smo odabrati predsjednika za najslabiji i najmanji zbor starješina u okolu. Naš bilježnik donio je popis starješina tog zbora i na popisu je bilo ime čovjeka kojeg sam poznavao nekoliko godina. Bio je iz snažne obitelji svetaca posljednjih dana, no nije puno činio u Crkvi.

Kada bi ga biskup pozvao da napravi nešto na kapeli, obično bi se odazvao, i ako su starješine htjeli igrati softball, ponekada bi ste ga našli da igra s njima. Imao je sposobnosti vođe; bio je predsjednik uslužne organizacije i dobro je obavljao taj posao.

Rekao sam predsjedniku okola: ‘Biste li me ovlastili da odem i sastanem se s tim čovjekom te pred njime stavim izazov da uskladi svoj život s mjerilima Crkve te preuzme vodstvo u zboru? Znam da postoji određena opasnost u tome, no on je sposoban.’

Predsjednik okola je rekao: ‘Idi i neka te Gospodin blagoslovi.’

Otišao sam u kuću toga čovjeka. Nikada neću zaboraviti izraz na njegovom licu kada je otvorio vrata i vidio člana predsjedništva njegovog okola da stoji pred njime. S oklijevanjem me pozvao unutra; njegova je supruga pripremala večeru i mogao sam osjetiti miris kave koji je dolazio iz kuhinje. Zamolio sam ga da pozove svoju suprugu da nam se pridruži, a kada smo se sjeli rekao sam mu zašto sam došao. ‘Neću vas tražiti da mi odgovorite danas’, rekao sam mu. ‘Sve što želim od vas jest da mi obećate da ćete razmisliti o ovome, moliti se i razmisliti što će to značiti za vašu obitelj, a ja ću se vratiti i posjetiti vas idući tjedan. Odlučite li da nećete prihvatiti, ja ću vas i dalje voljeti’, nadodao sam.

Iduće nedjelje, čim je otvorio vrata vidio sam da je došlo do promjene. Bio je sretan što me vidi i brzo me pozvao unutra te je pozvao svoju suprugu da nam se pridruži. Rekao je: ‘Brate Benson, učinili smo kako ste rekli. Razmislili smo o ovome, molili smo se i odlučili smo prihvatiti poziv. Ako vi, braćo, imate toliko pouzdanja u mene, voljan sam uskladiti svoj život s mjerilima Crkve, nešto što sam trebao odavno učiniti.’

Također je rekao: ‘Nisam pio kavu od kada ste bili ovdje prošlog tjedna i više je neću piti.’

Odijeljen je kao predsjednik zbora starješina i nazočnost u njegovom zboru počela je rasti – i nastavila je rasti. Odlazio je van i stavljao ruku oko manje aktivnih starješina te ih dovodio natrag. Nakon nekoliko mjeseci kasnije odselio sam se iz okola.

Godine su prošle i jednoga dana na Hramskome trgu u Salt Lake Cityju pristupio mi je čovjek s ispruženom rukom te rekao: ‘Brate Benson, ne sjećate me se, zar ne?’

‘Sjećam vas se’, rekao sam, ‘ali se ne mogu sjetiti vašeg imena.’

Rekao je: ‘Sjećate li se da ste došli u dom delikventnog starješine u Boiseju prije sedam godina?’ Naravno, tada sam se svega sjetio. Zatim je rekao: ‘Brate Benson, nikada neću živjeti dovoljno dugo kako bih vam se zahvalio što ste došli u moj dom onog nedjeljnog poslijepodneva. Sada sam biskup. Običavao sam misliti da sam sretan, no nisam znao što je istinska sreća.’«¹

Nadahnut ovim i drugim iskustvima, predsjednik Benson poticao je vjerne svece posljednjih dana da posežu prema članovima Crkve koji su živjeli »odvojeni od Crkve i utjecaja evanđelja«.² Na Općem saboru u travnju 1984. rekao je: »Zadovoljni smo aktivacijom mnoge naše braće i sestara. Potičemo svećeničke vođe i vođe pomoćnih organizacija da nastave ovo veliko nastojanje.«³ Tog istog tjedna obratio se grupi svećeničkih vođa po pitanju druženja s muškarcima u Crkvi koji još nisu zaređeni za starješine:

»Suosjećam s tim muškarcima, glavama obitelji… Vjerujem da danas nemamo većeg izazova u Crkvi od ovog da aktiviramo te muškarce i dovedemo ih do toga da mogu odvesti svoju obitelj u Gospodinov dom i otvoriti im najbogatije blagoslove znane muškarcima i ženama u ovom i nadolazećem svijetu.

Braćo, naša je nada i molitva da ćete smatrati ovo nastojanje aktivacije višim od privremenog programa. Nadamo se da će, kada ovo razdoblje naše Crkve bude zabilježeno, biti rečeno kako je to označilo vrijeme kada je Crkva Božja dovela natrag mnoge rastresene i izgubljene duše.«⁴

»Sada je vrijeme da primijenimo Gospodinovo naučavanje o dobrom pastiru.«

Naučavanja Ezre Tafta Bensona

Kao Gospodinovi sljedbenici, dio našega poslanja je posezati za svojom braćom i sestrama koji su se otuđili od Crkve.

Svrha Gospodinove Crkve je unaprijediti napredak svakog Božjeg sina i kćeri prema krajnjim uzvišenim blagoslovima vječnoga života…

Htio bih raspravljati o našem poslanju usavršavanja svetaca, posebice o izazovu aktivacije onih koji su se otuđili od pune aktivnosti u Crkvi. Ovi članovi, koji su naša braća i sestre, trenutno žive odvojeni od Crkve i utjecaja evanđelja.

U ovoj skupini manje aktivnih članova nalaze se mnogi koji ne dolaze u crkvu, a koji bi mogli biti ravnodušni i nije ih briga. Također, među njima su i oni privremeno izgubljeni jer ne znaju gdje se nalaze. Neki od njih su novi obraćenici koji očito nisu primili njegujuću pažnju i naučavanja zbog kojih bi bili »sugrađani svetih« (vidi Efežanima 2:19). Mnogi su odrasli samci.

Svim tim osobama, mi, kao članovi Crkve i Gospodinovi sljedbenici, moramo pružiti i obnoviti svoju ljubav i iskreni poziv da se vrate. »Vratite se. ‘Vratite se i gostite se za stolom Gospodnjim, te okusite ponovno slatke i ukusne plodove društva sa svecima’« (Ensign, ožujak 1986., str. 88).

Izazov koji stoji ispred nas je velik… Moramo živjeti po velikoj vjeri, snazi i predanosti ako želimo doprijeti do ove braće i sestara. No, moramo to učiniti. Gospodin očekuje od nas da to učinimo. I učinit ćemo to!⁵

Dok nastojimo njegovati one koji su zastranili, trebamo primjenjivati Gospodinovo naučavanje o dobrom pastiru.

Sada je vrijeme da primijenimo Gospodinovo naučavanje o dobrom pastiru na predstojeće izazove vraćanja izgubljenih ovaca i svojeglavih jaganjaca.

»Što mislite? Zar neće čovjek koji ima stotinu ovaca, kad mu jedna od njih zaluta, ostaviti devedeset i devet u gori te poći tražiti zalutalu?

I uspije li mu da je nađe, zaista, kažem vam, više se raduje zbog nje nego zbog devedeset i devet koje nisu zalutale« (Matej 18:12–13).

U Isusovo doba, palestinski pastir znao je svaku od svojih ovaca. Ovce su znale njegov glas i vjerovale mu. Ne bi slijedile stranca. Stoga, kada bi ih pozvao, ovce bi došle k njemu. (vidi Ivan 10:1–5, 14).

Noću bi pastiri uvodili svoje ovce u obor ili ovčarnicu. Ovčarnicu su okruživali visoki zidovi, a trnje je bilo postavljeno na vrh tih zidova kako bi spriječilo divlje životinje i lopove da prijeđu preko. Međutim, ponekad bi divlja životinja tjerana glađu preskočila preko zidova među ovce, uplašila bi ih i ugrozila.

Takva je situacija odvajala pravog pastira – onoga koji je volio svoje ovce – od plaćenika koji je radio samo za plaću i dužnost. Pravi pastir bio je voljan dati svoj život za ovce. On bi ušao među ovce i borio se za njihovu dobrobit. Plaćenik je, s druge strane, brinuo za svoju sigurnost više nego za ovce i obično bi pobjegao od opasnosti.

Isus je koristio ovaj primjer uobičajen za njegovo doba kako bi izjavio da je on Dobri pastir, Pravi pastir. Zbog svoje ljubavi prema svojoj braći i sestrama, on bi rado i dobrovoljno položio svoj život za njih (vidi Ivan 10:11–18).

Naposljetku je Dobri pastir dao svoj život za ovcu – za vas i mene, za sve nas.

Simbolika dobrog pastira nije beznačajna poveznica u Crkvi danas. Ovcu trebaju voditi budni pastiri. Previše njih luta. Neke primamljuju prolazne smetnje. Drugi su u potpunosti izgubljeni.

Kao i u minulim vremenima, razumijemo da će se neke ovce buniti te da su »poput divljeg stada što bježi od pastira« (Mosija 8:21). No, većina naših problema proizlazi iz manjka brižnog i pomnog pastirstva pa se treba razviti više pastira.

Uz pastirsku brigu, naši novi članovi, oni koji su novorođeni u evanđelju, moraju biti njegovani pomnim druženjem dok rastu u evanđeoskoj spoznaji i počinju živjeti po novim mjerilima. Takva pažnja pomoći će osigurati da se ne vrate starim navikama.

S pastirskom brižnom skrbi naši mladi, naša janjad, neće biti skloni lutanju. A učine li to, kuka pastirske palice – brižna ruka i srce puno razumijevanja – pomoći će vratiti ih.

Uz pastirsku brigu, mnogi od onih koji su sada odvojeni od stada još uvijek mogu biti vraćeni natrag. Mnogi koji su se vjenčali izvan Crkve i preuzeli svjetovni stil života mogu se odazvati na poziv za povratak u stado.⁶

Kada njegujemo prijateljstva u svojim odjelima i ograncima, međusobno si pomažemo ostati u stadu Dobrog pastira.

Sveci posljednjih dana koji su zalutali trebaju stvarnu, iskrenu brigu pravih i brižnih pastira.

Nema novih rješenja za ovaj stari problem ovaca koje tumaraju drugdje u potrazi za hranom. Odgovornost koju je Isus dao Petru, koja je naglašena trostrukim ponavljanjem, dokazano je rješenje: »Pasi jaganjce moje. Pasi ovce moje. Pasi ovce moje« (vidi Ivan 21:15–17).

Kao u veličanstvenoj opomeni Mormonove knjige, onih koji su kršteni u Kristovu crkvu mora se dosljedno »sjeća[ti] i hrani[ti]… blagom riječju Božjom« (Moroni 6:4).

Stoga, odgovor se nalazi u pobožnom pastirstvu i hranjenju stada — drugim riječima, osobnom dušebrižništvu. Mora postojati stvarna, iskrena briga istinskog i brižnog pastira, a ne samo površna briga koju bi plaćenik mogao pokazati.

Kada raspravljamo o pojmu istinskog pastira, prepoznajemo da je Gospodin dao ovu odgovornost svećeničkim vođama. No, i sestre imaju pozive »pastirstva« u dobrotvornom i brižnom služenju koje pružaju jedna drugoj, i drugima. Stoga, svi mi moramo naučiti biti pravi pastiri. Moramo očitovati istu ljubav prema drugima koju je Dobar pastir imao za sve nas. Njemu je svaka duša dragocjena. Njegov poziv signalizira svakom članu – svakom Božjem sinu i kćeri.

»Gle, šalje on poziv svim ljudima, jer milosrdne su ruke pružene njima, i govori: Obratite se i primit ću vas…

Dođite k meni, i okusit ćete ploda sa stabla života…

Da, dođite k meni, i rađajte djelima pravednosti« (Alma 5:33–35).

Nikome se ne uskraćuje njegov poziv. Svi su dobrodošli koji će prihvatiti njegov milostiv poziv da imaju udjela u njegovom evanđelju. Ovce – neke smetene, neke ravnodušne, neke prezaposlene – moraju biti pronađene i ljubavlju dovedene natrag u aktivnost. Mora se iskoristiti svaki svećenički i pomoćni izvor kako bi se pomoglo u ovom nastojanju.

Ovaj izazov nikada neće biti ostvaren dok vođe okola, odjela, zbora i pomoćne organizacije te vjerni članovi posvuda ne počnu koristiti svoju volju i vjeru kako bi vratili manje aktivne natrag u aktivnost u Crkvi.

Dok iskreno nastojimo ostvariti ovaj dostojan cilj, potičemo vas da nanovo naglasite učinkovito svećeničko kućno učiteljstvo i učinkovito kućno posjetiteljstvo Potpornog društva. Kućno učiteljstvo i posjetiteljstvo su nadahnuti programi. Osmišljeni su kako bi se dosegnuo svaki član Crkve svakog mjeseca, i aktivan i manje aktivan. Molim vas da posebno naglasite kućno učiteljstvo i posjetiteljestvo.⁷

Dok nastavljamo posluživati svojoj braći i sestrama, možemo im pomoći da prime sve blagoslove i uredbe evanđelja.

Naše molitve danas trebaju biti jednakog žara i brige kao što su bile Almine molitve kada je nastojao vratiti zalutale Zoramce koji su odlutali od Gospodina:

»O Gospode, udijeli nam da uspjeha imadnemo privodeći ih ponovno k tebi u Kristu.

Gle, o Gospode, dragocjene su duše njihove, a mnogi su od njih braća naša. Podaj nam, dakle, o Gospode, snagu i mudrost da ovu braću svoju ponovno k tebi privedemo« (Alma 31:34–35; kurziv dodan)…

Načela aktiviranja duše se ne mijenjaju. Ona su:

1. Treba pronaći i stupiti u kontakt s izgubljenima i manje aktivnima.

2. Treba iskazati privrženo zanimanje. Oni moraju osjetiti našu ljubav.

3. Treba ih se podučiti evanđelju. Moraju osjetiti moć Duha Svetoga kroz učitelje.

4. Moraju biti uključeni u naše druženje.

5. Moraju imati smislene crkvene odgovornosti.

Riječima Moromonove knjige, mi trebamo »nadalje posluž[ivati]« (3. Nefi 18:32).

Posebice smo zainteresirani da novi obraćenici budu uključeni u puno članstvo u Crkvi. Moraju ih se dočekati otvorenih ruku.

Budimo ujedinjeni u našim nastojanjima da dovedemo manje aktivne natrag u punu aktivnost u Crkvi. Čineći to, svi mi bit ćemo dostojnije ujedinjeni u ostvarivanje poslanja Crkve – da potpunije dovedemo evanđelje u život svih članova Crkve, sa svim njegovim blagoslovima i uredbama. Crkva »treba svaki ud« (NiS 84:110), i svaki član treba evanđelje, Crkvu i njezine uredbe.

Svi mi trebamo tražiti Gospodinove blagoslove koji će nas ojačati i dati nam nužnu moć i utjecaj koji ćemo trebati dok zajedno radimo u ovom velikom djelu ljubavi.⁸

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Koji su vaši osjećaji dok razmišljate o članovima obitelji i prijateljima koji »žive odvojeni od Crkve i utjecaja evanđelja«? Što možemo učiniti kako bismo doprli do njih? (Vidi 1. odsjek.)
Razmotrite naučavanja predsjednika Bensona o različitostima između plaćenika i pastira (vidi 2. odsjek). Što možemo učiniti da bismo bili bolji pastiri?
Predsjednik Benson podsjetio nas je da ljudi trebaju »stvarnu, iskrenu brigu pravih i brižnih pastira« (3. odsjek). Kako možemo razviti iskrenu brigu za druge? Dok razmatrate ovo pitanje, razmislite o svojoj službi kućnog učitelja ili kućne posjetiteljice.
Što mislite da znači »nadalje posluž[ivati]«? (3. Nefi 18:32). Razmotrite pet načela koja je predsjednik Benson iznio kako bi nam pomogao služiti onima koji se trebaju vratiti u aktivnost Crkve (vidi 4. odsjek). Na koje načine svako od ovih načela može pomoći nekome primiti blagoslove evanđelja?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

Matej 9:10–12; Luka 15; 22:32; 1. Petrova 5:2–4; Moroni 6:4; NiS 18:10–16; 84:106

Pomoć pri proučavanju

»Čitanje, proučavanje i pomno razmišljanje nisu isto. Čitamo riječi i možemo dobiti ideje. Proučavamo i otkrivamo uzorke i poveznice u Svetim pismima. No kad pomno razmišljamo pozivamo objavu po Duhu. Pomno razmišljanje, po meni, je razmišljanje i molitva nakon pažljivog čitanja i proučavanja Svetih pisama« (Henry B. Eyring, »Serve with the Spirit«, Ensign ili Liahona, studeni 2010, 60).