Život i službeništvo Ezre Tafta Bensona

Dana 4. kolovoza 1899. Sarah Dunkley Benson i George Taft Benson ml. Izrazili su dobrodošlicu prvorođenom djetetu u njihovoj obitelji. Dali su mu ime Ezra Taft Benson, po njegovom pradjedu, starješini Ezri T. Bensonu, koji je služio kao član Zbora dvanaestorice apostola.

Ezra je rođen u farmerskoj kući s dvije sobe koju je njegov otac izgradio godinu ranije. Porod je bio dug i težak, a nazočni liječnik mislio je da beba teška 5,3 kg neće preživjeti. No, bebine bake imale su drugu ideju. Napunile su dvije posude s vodom – jednu s toplom, a drugu s hladnom – i umakale su unuka naizmjence u svaku posudu dok nije počeo plakati.

Slika

Ezra Taft Benson at three months old.

Mladi Ezra Taft Benson, kojeg su članovi obitelji i prijatelji često zvali »T«, uživao je u ispunjenom djetinjstvu na farmi koja je okruživala kuću gdje je rođen. Predsjednik Gordon B. Hinckley, koji je služio s predsjednikom Besonom gotovo 33 godine u Zboru dvanaestorice apostola i u Prvom predsjedništvu, ispričao je o lekcijama koje je mladi Ezra naučio:

»Bio je dječak s farme, doslovno i iskreno, odjeven u tregerice, dječak izgorio od sunca koji je u ranoj dobi spoznao zakon žetve: ‘Što tko sije, to će i žeti’ (Galaćanima 6:7).

Tijekom tih dana oskudice, spoznao je da bez napornog rada ništa ne raste, osim krova. Da bi bilo žetve mora postojati rad, neprestan i stalan. I tako, u jesen se oralo i u proljeće se oralo — znojan rad cjelodnevnog hodanja brazdama cijeloga dana iza zaprege snažnih konja. U to su se doba koristili ručni plugovi i bilo je potrebno stalno držati ručke koje su se savijale i tresle dok je oštar vrh pluga zarezivao zemlju i uredno ju preokretao. Nakon takvoga dana dječak je bio iscrpljen i dobro je spavao. No, jutro je vrlo brzo došlo.

Polje je trebalo tanjurati, ponovno uz pomoć konja, kako bi se umrvile grude, a zemlja se pripremila za sijanje. Zasađivanje je bio mukotrpan, naporan zadatak. A zatim je trebalo navodnjavati. Farma Bensonovih imala je suho tlo koje se spašavalo čarolijom navodnjavanja. Na vodu se trebalo paziti ne samo tijekom dana, već i tijekom noći. Nije bilo električnih baterijskih lampi niti propanskih svjetiljki. Postojale su samo petrolejske svjetiljke koje su bacale slabašan žuti sjaj. Bilo je nužno da se voda dovede do kraja reda. To je bila lekcija koja se nikada nije zaboravila.

U svojim mislima mogu vidjeti dječaka s lopatom na svojem ramenu dok hoda kanalima i poljima kako bi dostavio vlagu koja donosi život spaljenom tlu.

Ubrzo je došlo vrijeme da se posiječe sijeno, jutra i jutra sijena. Upregnuta je zaprega za kosilicu, dječak se popeo na staro čelično sjedalo, a poluga srpa ljuljala se naprijed-natrag režući otkos od 1,5 m dok se zaprega kretala unaprijed. S muhama i komarcima, prašinom i pržećom vrućinom, bilo je teško raditi. Sjeno je zatim trebalo biti pograbljano, zatim ručnim vilama nabacano na stog kako bi se sušilo. Izbor trenutka bio je važan. Kada se sjeno dostatno sasušilo, vilama se bacalo na kola s velikim ravnim koritom. U dvorištu sa stogom, sjeno bi se s kola podignulo kranom pokretanim konjima i oblikovao bi se ogroman stog sjena. Tih dana nije bilo baliranja niti je bilo mehaničkih utovarivača. Postojale su samo vile i mišići…

Nije ni čudo da je stasom porastao i da su mu mišići ojačali. Oni među nama koji smo ga poznavali u njegovim posljednjim godinama života često smo komentirali veličinu njegovih zglobova. Snažno zdravlje, temelj koji je položen tijekom njegove dječačke dobi, bilo je jedno od najvećih blagoslova njegovog života. Do posljednjih nekoliko godina bio je čovjek ogromne energije.

Tijekom godina njegovog zrelog života, kada je hodao s predsjednicima i kraljevima, nikada nije zaboravljao svoje dječačke dane s farme. Nikada nije izgubio svoju sposobnost za rad. Nikada nije izgubio volju da se ustane u zoru i radi do kasno u noć.

No iz tog dječačkog doma došlo je više od ogromne navike rada. Postoji određena snaga koja dolazi iz zemlje. Postojao je stalan podsjetnik na pravorijek dan Adamu i Evi kada su istjerani iz vrta: ‘U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš’ (Postanak 3:19). Duh samodostatnosti ugrađen je u one koji su radili na zemlji. Tada nisu postajali vladini programi za farme niti bilo kakve potpore. Trebale su biti prihvaćene zarade od sezone. Smrtonosni mrazovi, vansezonske oluje, vjetar i suša prihvaćani su kao rizici života protiv kojih nije bilo dostupno osiguranje. Skladištenje za dan potrebe bilo je nužnost, inače bi se gladovalo. Jedan stalan resurs protiv životnih rizika bio je molitva, molitva našem vječnom, brižnom Ocu, Svemogućem Bogu svemira.

U tom malom domu u Whitneyju u Idahou bilo je mnogo molitve. Održavale su se obiteljske molitve, navečer i ujutro, u kojima se izražavala zahvalnost za život te njegove izazove i prilike, i u kojima se molilo za snagu da se izvrši djelo toga dana. Prisjećali su se onih u potrebi, a kada se obitelj dignula sa svojih koljena, majka koja je bila predsjednica Potpornog društva u odjelu napunila bi laki jednopreg kako bi odnijela hranu potrebitima, a njezin najstariji sin bio joj je vozač. Ove lekcije nikada nisu izgubljene.«²

Ove lekcije marljivog rada, obiteljskog jedinstva, služenja i življenja evanđelja počele su se veličati jednoga dana kada su roditelji dvanaestogodišnjeg Ezre došli kući s crkvenih sastanaka s neočekivanim novostima. Predsjednik Benson se kasnije prisjetio:

»Dok je otac vodio konja kući, majka je otvorila poštu i, na njihovo iznenađenje, unutra je bilo pismo misijskog ureda u Salt Lake Cityju – poziv za odlazak na misiju. Nitko nije pitao jesu li osobe spremne, voljne ili sposobne. Biskup je trebao znati, a biskup je bio djed George T. Benson, otac mojega oca.

Otac i majka plakali su dok su se uvozili u dvorište – nešto što nikada nismo vidjeli u svojoj obitelji. Okupili smo se oko lakog jednoprega – tada nas je bilo sedmero – i upitali smo ih što se dogodilo.

Rekli su: ‘Sve je u redu.’

‘Zašto onda plačete?’, upitali smo.

‘Dođite u dnevni boravak i objasnit ćemo.’

Skupili smo se oko starog kauča u dnevnom boravku i otac nam je rekao za njegov poziv na misiju. Majka je rekla: ‘Ponosni smo što znamo da se oca smatra dostojnim ići na misiju. Plačemo malo jer to znači dvije godine razdvojenosti. Znate, vaš otac i ja nikada nismo bili odvojeni jedan od drugog više od dvije noći zaredom od početka našeg braka — a to je bilo kada je otac išao u kanjon skupljati cjepanice i drva za ogrjev.’«³

S ocem na misiji, Ezra je preuzeo veći dio odgovornosti za vođenje obiteljske farme. On je »vršio posao muškarca iako je bio samo dječak«, kasnije se njegova sestra Margaret prisjetila. »Preuzeo je očevo mjesto na gotovo dvije godine.«⁴ Pod Sarinim vodstvom, Ezra i njegova braća i sestre zajedno su radili, molili se i kasnije čitali pisma od oca. Sedamdeset pet godina kasnije, predsjednik Benson se prisjećao blagoslova koji su došli njegovoj obitelji jer je njegov otac služio misiju.

»Pretpostavljam da će neki možda reći da je njegovo prihvaćanje tog poziva bio dokaz da zapravo ne voli svoju obitelj. Napustiti sedmero djece i trudnu ženu na dvije godine, kako to može biti istinska ljubav?

No, moj je otac znao za veću viziju ljubavi. Znao je da ‘Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube’ (Rimljanima 8:28). Znao je da je najbolje što može učiniti za svoju obitelj to da posluša Boga.

»Iako nam je jako nedostajao tijekom tih godina, i iako je njegovo odsustvo donijelo mnogo izazova našoj obitelji, njegovo prihvaćanje pokazalo se kao dar dobrotvornosti. Otac je otišao na svoju misiju, ostavivši majku kod kuće sa sedmero djece (osmo je rođeno četiri mjeseca nakon što je on stigao na misiju). No, u taj je dom ušao duh misionarskog rada koji ga nikada nije napustio. Nije to bilo bez ponešto žrtve. Otac je morao prodati našu staru suhu farmu kako bi financirao svoju misiju. Morao je preseliti oženjeni par u dio naše kuće kako bi se brinuli za usjeve što rastu u redovima te je svojim sinovima i ženi ostavio odgovornost brige za zemlju sa sjenom, zemlju za ispašu i malo stado krava muzara.

Očeva pisma doista su bila blagoslov našoj obitelji. Nama, djeci, činilo se kao da dolaze s druge strane svijeta, no stizala su tek iz Springfielda u Massachusettsu, iz Chicaga u Illinoisu te Cedar Rapidsa i Mashalltowna iz Iowe. Da, kao rezultat Očeve misije u naš je život došao duh misionarskog rada koji ga nikada nije napustio.

Kasnije je obitelj porasla na jedanaestoro djece – sedam sinova i četiri kćeri. Svih sedam sinova služilo je misije, neki od njih dvije ili tri misije. Kasnije, dvije kćeri i njihovi muževi služili su cjelodnevne misije. Dvije preostale sestre, obje udovice – jedna majka osmero, a druga majka desetero djece – služile su kao misionarske suradnice u Birmighamu u Engleskoj.

To je baština koja i dalje nastavlja blagoslivljati obitelj Benson čak i u treći i četvrti naraštaj. Nije li to doista bio dar ljubavi?«⁵

Nadahnut primjerom svojeg roditelja i motiviran vlastitom željom da pomogne u izgradnji Gospodinovog kraljevstva na zemlji, Ezra Taft Benson entuzijastično je prihvaćao pozive za služenje. Kada je imao 19 godina, njegov biskup, koji mu je bio i djed, zatražio ga je da služi kao jedan od odraslih vođa za 24 mladića u odjelu. Mladići su sudjelovali u američkim izviđačima, a Ezra je služio kao pomoćnik vođe izviđača.

U ovom pozivu, jedna od Ezrinih odgovornosti bila je pomoći mladićima pjevati u zboru. Pod njegovim su vodstvom mladići osvojili natjecanje među zborovima drugih odjela u njihovom okolu, čime su se kvalificirali za regionalno natjecanje. Kako bi pomogao motivirati ih da vježbaju i pjevaju najbolje što mogu, Ezra im je obećao da će ih voditi na 56 km dugo planinarenje preko planina do jezera ako pobijede na regionalnom natjecanju Plan je uspio – mladići iz Whitneyja su pobijedili.

»Počeli smo planirati svoje planinarenje«, prisjetio se starješina Benson, »i tijekom našeg sastanka jedan mali dvanaestogodišnji dječak podignuo je svoju ruku i vrlo službeno rekao: ‘Htio bih nešto predložiti.’ Rekao sam: ‘U redu, što?’ On je rekao: ‘Htio bih predložiti da se svi ošišamo kako se ne bismo mučili s češljevima i četkama na ovom putovanju.’«

Naposljetku su se svi mladići složili da se ošišaju na kratko tijekom pripreme za planinarenje. Postali su više entuzijastični po pitanju ideje kada je jedan od njih predložio da se i vođa izviđača ošiša. Predsjednik Benson je nastavio:

»Dvojica vođa izviđača zasjela su na stolicu brijača koji je vrlo radosno prošao škarama kroz njihovu kosu. Kada je skoro završio s poslom, rekao je: ‘Sada, kada biste mi vi dečki dopustili da vam obrijem vaše glave, učinio bih to besplatno.’ I tako smo započeli s tim planinarenjem — 24 dječaka s ošišanom kosom i dvojica vođa izviđača s obrijanim glavama.«

Prisjećajući se svojih iskustva s mladićima u njegovom odjelu, predsjednik Benson je rekao: »Jedna od radosti rada s dječacima je činjenica da dobijete svoju plaću dok radite s njima. Imate priliku svakodnevno promatrati rezultate svojeg vodstva dok radite s njima tijekom godina i gledati ih kako odrastaju u odvažno muževno doba, revnosno prihvaćajući njegove izazove i odgovornosti. Takvo zadovoljstvo ne može se kupiti ni pod koju cijenu; mora se ostvariti služenjem i predanošću. Kako je veličanstveno imati čak i mali udio u pomaganju izgradnje dječaka u muškarce, prave muškarce.«⁶

Predsjednik Benson nikada nije zaboravio ove mladiće i potrudio se ostati u kontaktu s njima. Mnogo godina nakon tog planinarenja od 56 km, posjetio je odjel Whitney kao član Zbora dvanaestorice apostola i obratio se maloj grupi njih. Mogli su mu reći da su 22 od 24 ostali vjerni u Crkvi. Izgubili su kontakt s preostalom dvojicom. Predsjednik Benson je naposljetku uspio pronaći njih dvojicu, pomogao im je vratiti se u aktivnost u Crkvi i izvršio je njihova hramska pečaćenja.⁷

U jesen 1920., Ezra je otišao u Logan u Utahu, oko 40 km daleko do Whitneyja, kako bi se upisao na agronomski koledž Utah (danas Državno sveučilište Utah). Bio je s nekim prijateljima kada mu je jedna djevojka zapela za oko. Kasnije se prisjetio:

»Bili smo vani u blizini staja za mužnju kada se djevojka – vrlo privlačna i predivna – provela u svojem autu na putu do mljekarnice da pribavi nešto mlijeka. Kada su joj dječaci zamahali, ona im je odmahnula. Rekao sam: ‘Tko je ta djevojka?’ Rekli su: ‘To je Flora Amussen.’

Rekao sam im: ‘Znate, upravo sam dobio utisak da ću se oženiti njome.’«

Tada su se Ezrini prijatelji nasmijali na njegovu izjavu, rekavši: »Ona je previše popularna za dječaka s farme.« No, on se nije uplašio. »Zbog toga je sve još zanimljivije«, odgovorio je.

Slika

Flora Smith Amussen at college graduation Mrs. Ezra Taft Benson

Nedugo nakon njihovog razgovora, Flora i Ezra su se po prvi puta sastali u Whitneyju gdje je ona bila pozvana da odsjedne kod Ezrinih rođaka. A ubrzo nakon toga, Ezra ju je pozvao na ples. Pristala je, a drugi izlasci odveli su do onoga što su oni kasnije nazvali »predivnim udvaranjem«. No, njihovo udvaranje bilo je prekinuto – i na mnoge načine poboljšano – kada je Ezra primio poziv da služi kao cjelodnevni misionar u britanskoj misiji.

U pripremi za Ezrinu misiju, on i Flora razgovarali su o svojoj vezi. Htjeli su da se njihovo prijateljstvo nastavi, no također su prepoznali potrebu da Ezra bude predan misiji. »Prije nego što sam otišao, Flora i ja odlučili smo pisati [pisma] samo jednom mjesečno«, rekao je. Također smo odlučili da će naša pisma biti pisma ohrabrenja, pouzdanja i novosti. To smo i učinili.«⁸

Britanska misija koja je bila tako plodonosna za prve misionare svetaca posljednjih dana bila je drugačija za starješinu Bensona i njegove suradnike. Protivnici na britanskom otočju, uključujući i neke od svećenika, potpirili su opću mržnju prema svecima pos-ljednjih dana objavljujući antimormonske članke, romane, igrokaze i filmove. Starješina Benson je bez sumnje bio ražalošćen ogorčenim osjećajima ljudi po pitanju obnovljenog evanđelja, ali nije dopustio takvim kušnjama da oslabe njegovu vjeru. Zapravo, u svoj je dnevnik zapisao o mjesnoj mladeži koja je zadirkivala njega i njegove suradnike uzvikujući im: »Mormoni!« Njegov neizgovoren odgovor bio je: »Hvala Gospodu što jesam.«⁹

Uz naviještanje evanđelja ljudima koji nisu članovi Crkve, starješina Benson služio je kao svećenički vođa i bilježnik među svecima posljednjih dana u Velikoj Britaniji. Ove razne prilike za služenjem dovele su do dražesnih iskustava, za razliku od teškoća s kojima se često suočavao. Starješina Benson krstio je i potvrdio nekoliko ljudi i pomogao mnogima da se približe Gospodinu. Na primjer, pričao je o vremenu kada ga je na posebnom sastanku, koji su organizirali vjerni članovi Crkve, Duh vodio da govori na način koji je pomogao prijateljima članova da steknu svjedočanstvo da je Joseph Smith bio Božji prorok.¹⁰ Zabilježio je da su on i njegov suradnik jednom dali svećenički blagoslov ozbiljno oboljeloj ženi koja se oporavila 10 minuta kasnije.¹¹ Radovao se kada je kao bilježnik pronašao svece čija su imena bila zabilježena u zapisima Crkve, ali koji su bili izgubljeni za mjesne članove.¹² Primio je dragocjenu obuku za vodstvo, služeći pod vodstvom dvojice predsjednika misije koji su također bili članovi Zbora dvanaestorice apostola: Starješine Orson F. Whitney i David O. McKay.

Starješina Benson je bio zahvalan za Gospodinovu zaštitu dok je naviještao evanđelje. Jedne su noći on i njegov suradnik bili okruženi ruljom muškaraca koji su im zaprijetili da će ih baciti u rijeku. Potiho se molio za pomoć. Tada se, kako je kasnije izviješteno, »veliki, snažan stranac progurao do moje strane. Pogledao me je ravno u oči i rekao snažnim, jasnim glasom: ‘Mladiću, vjerujem svakoj riječi koji si večeras izgovorio.’ Dok je govorio, ljudi su se razmaknuli u mali krug oko mene. Meni je to bio izravan odgovor na molitvu. Zatim se pojavio britanski bobby [policijski službenik].«¹³

Kada starješina Benson nije aktivno služio s drugima »tjerao se dalje ‘proždirući Mormonovu knjigu’, posebice misionarska iskustva Mosijinih sinova«.¹⁴ Također je primao utjehu i podršku kroz pisma od kuće, za koja je rekao da ih je »opetovano čitao«. Osvrćući se na svoju misiju, komentirao je: »Majka i otac otvorili su mi svoja srca u pismima i bili su mi prava snaga kao mladiću. Florina [pisma] bila su puna duha i ohrabrenja, nikada sentimentalnosti. Mislim da je to povećalo moju ljubav prema njoj i uvažavanje više od ičega.«¹⁵

Starješina Benson razriješen je cjelodnevne misionarske službe 2. studenoga 1923. Oklijevao je s odlaskom, rekavši da je opraštanje od »dragih, dobrih svetaca« u Velikoj Britaniji bilo »najteži dio [njegove] misije«.¹⁶ Ipak, bio je radostan zbog mogućnosti ponovnog sjedinjenja sa svojom obitelji i radovao se što će vidjeti Floru.

I Flora se radovala što će vidjeti Ezru. No, učinila je više od iščekivanja neposredne mogućnosti provođenja vremena s njime. Doista se radovala – njegovoj budućnosti i potencijalu Od trenutka kada je bila tinejdžer, ustrajala je na tome da bi se »voljela udati za farmera«¹⁷ i bila je sretna s Ezrinom očitom željom da se skrasi na obiteljskoj farmi u Whitneyju u Idahu. Međutim, osjećala je da on prvo mora dovršiti svoje obrazovanje. Kasnije je rekla: »Molila sam se i postila da mi Gospodin pomogne znati kako bih mu mogla pomoći da bude od najveće službe svojim bližnjima. Sinulo mi je da ako biskup misli da sam dostojna [on će me] pozvati na misiju. Crkva je bila na prvom mjestu Ezri, pa sam znala da on neće reći ništa protiv toga.«¹⁸

Ezra je bio iznenađen kada mu je Flora rekla da je prihvatila poziv služenja misije na Hvajskim otocima, nakon što su on i ona ponovno počeli s udvaranjem. Odijeljena je 25. kolovoza 1924. i otišla je idućeg dana. Tek što je otišla, Ezra je zabilježio u svoj dnevnik: »Oboje smo bili sretni jer smo osjetili da budućnost sadrži toliko puno za nas da će nam ovo razdvajanje biti kasnije nadoknađeno. Ipak, teško je vidjeti nečije nade uništene. No, iako smo ponekada plakali zbog toga, dobili smo uvjerenje od njega koji nam je rekao da će sve to biti za bolje.«¹⁹

Doista je sve to bilo za bolje. Riječima njezinog predsjednika misije, Flora je bila »vrlo dobra, poduzetna misionaraka«²⁰ koja je dala svoje »srce i dušu, vrijeme i talente za Gospodnje djelo«.²¹ Nadgledala je ustroj Male škole u nekim područjima misije, podučavala je djecu u osnovnoj školi, služila je u hramu i sudjelovala u naporima snaženja mjesnih svetaca posljednjih dana. Neko vrijeme je čak i služila kao misionarska suradnica svojoj obudovljenoj majci, Barbari Amussen, koja je pozvana na kratkoročnu misiju. Zajedno, ovo suradništvo majke i kćeri naišlo je na čovjeka koji se priključio Crkvi prije puno godina u Sjedinjenim Državama kroz napore Florinog oca, Carla Amussena. Obraćenik je u međuvremenu postao neaktivan u Crkvi, no Flora i njezina majka družile su se s njime i pomogle mu vratiti se u Crkvu.²²

Dok je Flora bila odsutna, Ezra je ostao zaposlen. On i njegov brat Orval kupili su obiteljsku farmu i nastavili svoje obrazovanje. Neko je vrijeme Ezra išao na sveučilište Brighama Younga u Provu, Utah, dok je Orval ostao u Whitneyju kako bi se brinuo o farmi. Složili su se da će se Ezra vratiti na farmu nakon što završi svoje obrazovanje, dok će Orval služiti misiju i dovršiti svoje obrazovanje. Odlučan da brzo dovrši BYU, Ezra je držao ambicioznog rasporeda predavanja. Također je sudjelovao u društvenim svečanostima, uključujući plesove, zabave i dramske izvedbe.

Slika

President Ezra Taft Benson in cap and gown, graduation

Iako je Ezra proglašen »najpopularnijim muškarcem BYU-a« tijekom svoje posljednje godine obrazovanja, nitko od Flore nije uspio ukrasti njegovu pažnju. Kasnije je rekao da kada je ona dovršila svoju misiju u lipnju 1926. »željno« ju je htio vidjeti, iako je inzistirao da ju nije »čekao« da se vrati.²³ Diplomirao je s počastima tek nekoliko mjeseci prije njezinog povratka.

Mjesec dana nakon što se Flora vratila sa svoje misije, ona i Ezra objavili su svoje zaruke. Neki su ljudi nastavili propitkivati Florinu prosudbu. Nisu razumjeli zašto bi se netko tako dotjeran, bogat i popularan htio skrasiti s dječakom s farme. No, ona je nastavljala govoriti da se »oduvijek htjela udati za farmera«.²⁴ Ezra »je bio praktičan razborit i temeljit«, rekla je. I primijetila je: »Bio je ljubazan prema svojim roditeljima i znala sam da ako on poštuje njih, poštovat će i mene.«²⁵ Prepoznala je da je on bio »nebrušeni dijamant«, i rekla je: »Učinit ću sve što je u mojoj moći kako bih mu pomogla da bude poznat po dobrom i smatran dobrim, ne samo u ovoj maloj zajednici, već da ga cijeli svijet zna.«²⁶

Dana 10. rujna 1926. Floru i Ezru zapečatio je starješina Orson F. Whitney iz Zbora dvanaestorice apostola u hramu Salt Lake. Jedino slavlje nakon vjenčanja bio je doručak za obitelj i prijatelje. Nakon doručka, novi par odmah je sjeo u svoj kamionet Ford Model T i otišao za Ames u Iowi gdje je Ezra prihvaćen u znanstveni program za magisterij iz isplativosti agronomije na Državnom koledžu Iowe za agronomiju i mehaniku (danas Državno sveučilište Iowe za znanost i tehnologiju).

Veći dio njihovog puta bio je po prašnjavim cestama i kroz rijetko naseljenu zemlju. Tijekom puta su proveli osam noći u napuknutom šatoru. Kada su stigli u Ames unajmili su garsonijeru jedan blok od kampusa koledža. Garsonijera je bila mala i Bensonovi su dijelili prostor s velikom obitelji žohara, no Ezra je rekao da je garsonijera »ubrzo izgledala poput najudobnije male kolibe koju bi osoba ikada mogla zamisliti«.²⁷ Ezra se ponovno posvetio svojem obrazovanju. Magistrirao je manje od godinu kasnije, nakon nebrojnih sati učenja, predavanja i pisanja. Par koji je sada očekivao svoju prvu bebu, vratio se u na obiteljsku farmu Bensonovih u Whitneyju.

Kada su se Bensonovi vratili u Whitney, Ezra se u potpunosti predao u svakodnevne poslove na farmi, koji su uključivali mužnju krava, uzgajanje svinja i pilića te uzgajanje šećerne repice, žita, alfalfe i drugih usjeva. Orval je pozvan služiti cjelodnevnu misiju u Danskoj.

Nakon skoro dvije godine vođe mjesne uprave ponudili su Ezri posao državnog agronomskog službenika. Uz Florino ohrabrenje, Ezra je prihvatio poziciju iako je to značilo napustiti farmu i preseliti se u obližnji grad Preston. Unajmio je mjesnog farmera da vodi farmu dok se Orval ne vrati.

Ezrine nove odgovornosti uključivale su savjetovanje mjesnih farmera po pitanjima koja su se ticala njihove produktivnosti. Više od svega, osjetio je da farmeri trebaju bolje promidžbene vještine – nešto što je postajalo sve važnije nakon nastupanja Velike depresije i nešto što je on bio u mogućnosti pružiti sa svojim obrazovanjem u isplativosti agronomije. Potaknuo je farmere da sudjeluju u farmerskim kooperativnim zadrugama koje bi im pomogle smanjiti troškove i dobiti najbolje cijene za rad.²⁸

Ezrine sposobnosti agronomskog vođe zajamčile su druge poslovne prilike. Od 1930. do 1939. radio je kao agronomski ekonomist i stručnjak na savjetodavnom odjelu Sveučilišta Idaho u Boiseu, glavnom gradu Idaha. Ove odgovornosti prekinute su od kolovoza 1936. do srpnja 1937. kada su se Bensonovi preselili u Kaliforniju kako bi Ezra mogao studirati agronomsku isplativost na Sveučilištu Kalifornije u Berkeleyju.

Čak i s neodložnim odgovornostima na poslu i kod kuće, Ezra i Flora Benson imali su vremena služiti u Crkvi. U Whitneyju, Prestonu i Boiseju pozvani su podučavati i voditi mlade.²⁹ Prihvaćali su ove pozive s entuzijazmom, vjerujući da su »mladi naša budućnost«.³⁰ Ezra je također dobio priliku pomoći s mjesnim misionarskim radom.³¹ U Boiseju je Ezra pozvan služiti kao savjetnik u predsjedništvu okola. Čak je i nastavio raditi u tom svojstvu tijekom vremena kada su on i njegova obitelj živjeli u Kaliforniji. Okol Boise je ubrzano rastao i u studenome 1938. Starješina Melvin J. Ballard iz Zbora dvanaestorice apostola rasporedio je okol na tri okola. Ezra Taft Benson pozvan je kao jedan od predsjednika okola.

U siječnju 1939. Ezra je bio iznenađen što mu je ponuđen položaj izvršnog tajnika Nacionalnog vijeća farmerskih zadruga u Washington, D.C.-u. Savjetovao se s Florom oko ove prilike. Stoga što je odijeljen kao predsjednik okola samo dva mjeseca ranije, također je kontaktirao i Prvo predsjedništvo kako bi zatražio njihov savjet. Potaknuli su ga da prihvati ovaj položaj pa su se on i njegova obitelj oprostili od svojih prijatelja u Boiseju u ožujku 1939. i preselili se u Bethesdu u Marylandu, blizu Washington, D.C.-a. U lipnju 1940., ponovno je pozvan služiti kao predsjednik okola, ovog puta u novooformljenom okolu Washington u Washington, D.C.-u.

Ezra i Flora Benson uvijek su se prisjećali vječne važnosti njihovog međusobnog odnosa i odnosa s njihovom djecom, ostarjelim roditeljima te braćom i sestrama. Njihov naglasak na održavanju ujedinjene obitelji bio je više od osjećaja dužnosti. Oni su iskreno voljeli jedno drugo i htjeli su biti zajedno – u ovom životu i kroz vječnosti.

Ezrine brojne dužnosti u crkvenim pozivima i profesionalnim zaduženjima često su ga odvajale od kuće. Ponekada su izrazi mlade djece naglašavale ovu činjenicu. Na primjer, kada je jedne nedjelje otišao na crkveni sastanak, kći Barbara je rekla: »Doviđenja, tatice. I vrati se ponovno i posjeti nas nekada.«³² Flori je bio izazov samoj odgojiti šestero djece s mužem koji je često izbivao pa je s vremena na vrijeme priznala da se osjeća »usamljeno i pomalo obeshrabreno«.³³ Ipak, kroz sve to, cijenila je svoje uloge supruge i majke te je bila zadovoljna predanošću svojeg muža Gospodinu i obitelji. U pismu Ezri je napisala: »Kao i obično, dani se čine poput mjeseca od kada si otišao… [No] kada bi svi ljudi… voljeli i živjeli svoju vjeru kao ti, bilo bi vrlo malo tuge [i] patnje… Uvijek si tako predan svojoj obitelji i spreman u svakom trenutku pružiti pomoć potrebitima.«³⁴

Ezra je pokazao svoju predanost kad je god bio kod kuće. Odvajao je vremena da se smije i igra sa svoje šestero djece, sluša ih, traži ih njihova mišljenja o važnim pitanjima, podučava ih evanđelju, pomaže s kućanskim poslovima i provodi vrijeme sa svakim od njih zasebno. Djeca su pronašla utjehu i snagu u ujedinjenoj ljubavi svojih roditelja za njih (stoga što je obitelj bila tako važna Ezri Taftu Bensonu, ova knjiga sadrži dva poglavlja o njegovom naučavanju na tu temu. Ta poglavlja, naslovljena »Brak i obitelj – određeni od Boga« i »Sveti pozivi očeva i majki«, sadrže sjećanja Bensonove djece o brižnom domu njihovog djetinjstva).

U ljeto 1943. Ezra je otišao iz Marylanda sa svojim sinom Reedom na obilazak nekoliko farmerskih zadruga u Kaliforniji kao dio svojih odgovornosti u nacionalnom vijeću farmerskih zadruga. Također je planirao sastati se s crkvenim vođama u Salt Lake Cityju i posjetiti članove obitelji u Idahou.

Dana 26. srpnja, nakon što su ostvarili sve ciljeve svojeg putovanja, vratili su se u Salt Lake City prije puta kući. Saznali su da ga je tražio predsjednik David O. McKay, s kojim se Ezra sastao prije nešto manje od dva tjedna ranije. Ezra je nazvao predsjednika McKaya koji mu je rekao da se predsjednik Heber J. Grant, tadašnji predsjednik Crkve, želi sastati s njime. Ezru i Reeda dovezli su u ljetnikovac predsjednika Granta koji se nalazio nekoliko minuta od centra Salt Lake Cityja. Kada su stigli: »Ezra je odmah uveden u spavaću sobu predsjednika Granta, gdje se ostario prorok odmarao. Na zahtjev predsjednika Ezra je zatvorio vrata, prišao mu i sjeo se na stolicu pokraj njegovog kreveta. Predsjednik Grant je s obje svoje ruke primio Ezrinu desnu ruku i sa suzama koje su mu ispunile oči jednostavno rekao: ‘Brate Benson, svim svojim srcem vam čestitam i molim se da vas Božji blagoslovi prate. Odabrani ste kao najmlađi član Vijeća dvanaestorice apostola.’«³⁵

Ezra se prisjetio ovog iskustva u svojem dnevniku:

»Ova se najava činila nevjerojatnom i preplavljujućom… Nekoliko minuta mogao sam samo reći: ‘O, predsjedniče Grant, to ne može biti!’, što sam sigurno ponovio nekoliko puta prije nego što sam uspio pribrati svoje misli dovoljno da shvatim što se dogodilo… Dugo je držao moju ruku dok su nam obojici oči suzile… Više od sat vremena bili smo zajedno sami, većinu vremena s našim rukama međusobno srdačno sklopljenim. Iako je [on bio] slab, njegov je um bio jasan i budan, a ja sam bio duboko dojmljen njegovim dražesnim, ljubaznim, poniznim duhom koji se činio kao da gleda u moju dušu.

Osjetio sam se potpuno slab i nedostojan pa su njegove riječi utjehe i ohrabrenja koje su uslijedile bile dvostruko cijenjene. Među ostalim je izjavio: ‘Gospodin ima način veličanja ljudi koji su pozvani na položaje vodstva.’ Kada sam u svojoj slabosti uspio izjaviti da volim Crkvu, on je rekao: ‘Znamo to i Gospodin želi ljude koji će dati sve za njegovo djelo.’«³⁶

Nakon ovog razgovora, Ezra i Reed su odvezeni do kuće predsjednika McKayja. Tijekom tog puta Ezra nije ništa rekao o svojem iskustvu s predsjednikom Grantom, a Reed nije pitao. Kada su došli u kuću predsjednika Mckayja, predsjednik McKay je rekao Reedu što se dogodilo. Zatim su se Ezra i Reed zagrlili.

Ezra je bio nemiran te noći kada su on i Reed otpočeli putovanje kući vlakom. Idućeg dana, pozvao je Floru i rekao joj o njegovom pozivu u apostolstvo. »Rekla je da osjeća da je to predivno i izrazila je svoje potpuno povjerenje da je on tome dorastao«, prisjetio se. »Bilo je ohrabrujuće razgovarati s njom. Uvijek je pokazivala više vjere u mene nego što sam to ja pokazivao.«³⁷

Tijekom nekolik narednih tjedana, Ezra i Flora su pripremili sve za preseljenje u Utah, a Ezra je učinio sve što je mogao kako bi prijelazno razdoblje za njegovog nasljednika u nacionalnom vijeću farmerskih zadruga prošlo što lakše. On i Spencer W. Kimball podržani su kao članovi Zbora dvanaestorica apostola 1. listopada 1943. i odijeljeni su kao apostoli 7. listopada, a starješina Kimball je prvi odijeljen.

Tako je počelo služenje starješine Ezre Tafta Bensona kao jednog od »naročitih svjedoka za ime Kristovo po svem svijetu« (NiS 107:23).

Slika

Quorum of the Twelve ca. 1950 [Back Row Left to Right: Delbert L. Stapley, Henry D. Moyle, Matthew Cowley, Mark E. Petersen, Harold B. Lee, Ezra Taft Benson, Spencer W. Kimball; Front Row Left to Right: John A. Widtsoe, Stephen L. Richards, David O. McKay, Joseph Fielding Smith, Joseph F. Merrill, A.E. Bowen.

Dana 22. prosinca 1945., predsjednik George Albert Smith, tadašnji predsjednik Crkve, sazvao je poseban sastanak Prvog predsjedništva i Zbora dvanaestorice apostola. Najavio je da se Prvo predsjedništvo osjetilo nadahnutim poslati apostola da predsjedava nad europskim misijama i nadgleda crkvene napore tamo. Drugi svjetski rat završio je ranije te godine i mnogi europski narodi tek su se počeli oporavljati od rasprostranjenog, preplavljujućeg razaranja rata. Prvo predsjedništvo osjetilo je da je starješina Ezra Taft Benson pravi čovjek za posao.

Ove su vijesti došle kao »veliki šok« starješini Bensonu koji je bio najnoviji i najmlađi član zbora. Poput misije njegovog oca 34 godine ranije, ovo će zaduženje zahtijevati da bude razdvojen od svoje mlade obitelji. Prvo predsjedništvo nije moglo reći koliko će biti odsutan. Međutim, uvjerili su ga da će ga njegova supruga i djeca podržati, a on je izrazio svoju potpunu voljnost da služi^.38 Kasnije je opisao zaduženja koje je prihvatio:

»Golemost toga činila se nadmoćnom. Oni [Prvo predsjedništvo] su nam dali četverostruko zaduženje: Prvo, pobrinuti se za duhovne poslove Crkve u Europi; drugo, raditi kako bi hrana, odjeća i posteljina bili dostupni našim napaćenim svecima u svim dijelovima Europe; treće, usmjeravati ponovnu uspostavu raznih misija u Europi; i četvrto, pripremiti povratak misionara u te države.«³⁹ No, predsjednik Smith pružio mu je sljedeće obećanje utjehe: »Uopće nisam zabrinut za tebe. Bit ćeš jednako siguran kao bilo gdje na svijetu ako paziš na sebe i uspjet ćeš ostvariti veliko djelo.«⁴⁰

Starješina Benson je opisao iskustvo prenošenja vijesti svojoj supruzi i obitelji: »U dražesnom i upečatljivom razgovoru sa svojom suprugom, posvećenom suzama, Flora je izrazila svoju brižnu zahvalnost i uvjerila me u svoju svesrdnu podršku. Tijekom večere sam rekao djeci koja su bila iznenađena, zainteresirana i u potpunosti odana.«⁴¹

Kada su starješina Benson i njegov suradnik, Frederick W. Babbel, stigli u Europu bili su ražalošćeni bolestima, siromaštvom i razaranjem koje su vidjeli svugdje oko sebe. Na primjer, u pismu Flori, starješina Benson je govorio o majkama koje su zahvalno primale dar: sapun, iglu i konac te naranču. Godinama nisu vidjele tako nešto. Starješina Benson je mogao vidjeti da su one oskudnim obrocima koji su im u prošlosti davani, »izgladnjivale sebe kako bi pokušale i dale više svojoj djeci u istinskom majčinskom duhu«.⁴² Pričao je o crkvenim sastancima u »bombardiran[im] zgrada[ma]« i u »gotovo potpunoj tami«.⁴³ Pričao je o izbjeglicama – »sirotim, neželjenim dušama… istjeranim iz svojih nekoć sretnih domova u nepoznata odredišta«.⁴⁴ Također je pričao o čudesima posred tmurnih posljedica rata.

Jedno je čudo bilo očito u životu svetaca posljednjih dana diljem Europe. Na putu tamo, starješina Benson se pitao kako će ga sveci prihvatiti. »Hoće li njihova srca biti ispunjena ogorčenjem? Hoće li biti mržnje tamo? Jesu li postali ogorčeni na Crkvu?« Bio je nadahnut onime što je pronašao:

»Dok sam gledao u njihova izmučena lica, blijeda, mršava, mnoge od tih svetaca odjevene u dronjke, neke od njih bose, mogao sam vidjeti svjetlo vjere u njihovim očima dok su svjedočili o božanskoj prirodi ovog velikog djela posljednjih dana i izražavali svoju zahvalnost za blagoslove Gospodina…

Otkrili smo da su naši članovi nastavili dalje na čudesan način. Njihova vjera je bila snažna, njihova predanost veća, a njihova odanost nenadmašna. Pronašli smo vrlo malo, ako išta, gorčine ili očaja. Prevladavao je duh prijateljstva i bratstva koji se proširivao s jedne misije na drugu, a dok su putovali, sveci su ih molili da prenesu njihove pozdrave njihovoj braći i sestrama u drugim zemljama iako su njihovi narodi bili zaraćeni prije nekoliko mjeseci.« Čak su i izbjeglice »pjevale pjesme sionske sa… žarom« i »zajedno su klečali u molitvi u ponoć i izjutra te iznosili snažno svjedočanstvo… glede blagoslova evanđelja.«⁴⁵

Još jedno čudo bilo je snaga crkvenog programa dobrobiti. Ovaj napor koji je počeo manje od 10 godina ranije spasio je živote mnogih svetaca posljednjih dana u Europi. Sveci su blagoslovljeni jer su i sami prihvatili načela dobrobiti. Međusobno su si pomagali u svojoj potrebi, dijeleći hranu, odjeću i druge zalihe, a čak su i sadili vrtove u bombardiranim zgradama. Također su blagoslovljeni jer su sveci posljednjih dana iz drugih dijelova svijeta donirali dobra kako bi im pomogli – otprilike 2.000 tona zaliha. Starješina Benson je pričao o crkvenim vođama koji su plakali pri prizoru osnovne hrane koju su mogli razdavati mjesnim članovima i rekao je da je stajao ispred kongregacija u kojima je procijenjeno da 80 posto sve odjeće koje se nosi dolazi kroz program dobrobiti.⁴⁶ U govoru na općem saboru koji je održao ubrzo nakon što se vratio kući, rekao je: »Moja braćo i sestre, trebate li bilo koji drugi daljnji dokaz o potrebi ovoga programa i nadahnuću koje stoji iza njega? Kažem vam, Bog usmjerava ovaj program. On je nadahnut!«⁴⁷

Slika

Ezra Taft Benson in Bergen, Norway. Caption: "Inspecting welfare supplies with Pres. Petersen in mission office basement." Collection Summary: Black-and-white views taken during Benson's February-December 1946 mission to postwar Europe to meet with Latter-day Saints, direct distribution of welfare supplies, and arrange for resumption of missionary work.

Starješina Benson i brat Babbel iskusili su još jedno ponavljajuće čudo kada im je Gospodin otvorio put da otputuju među ratom poharane narode Europe. Opetovano je starješina Benson tražio dopuštenje vojnih službenika da uđe u određena područja kako bi se sastao sa svecima i razdavao dobra. Uvijek iznova je primao u biti isti odgovor od tih vođa i drugih: »Ne shvaćate li da je tamo bio rat? Nijednom civilnom putniku nije dopušteno da tamo uđe.« Nakon što bi pogledao te vođe u oči i smireno im objasnio svoju misiju, njemu i bratu Babbelu bilo je dopušteno ponovno putovati naokolo i ostvariti ono što ih je Gospod poslao da učine.⁴⁸

Poslije nekih 11 mjeseci, starješinu Bensona je zamijenio starješina Alme Sonne, pomoćnik Dvanaestorice, koji je služio u Europi sa svojom suprugom Leonom. Brat Babbel ostao je pomagati Sonnesima. Od trenutka kada je starješina Benson otišao iz Salt Lake Cityja 29. siječnja 1946. do trenutka kada se vratio 13. prosinca 1946. proputovao je ukupno 98.550 kilometara. Starješina Benson je osjećao da je njegova misija bila uspješna, no brzo bi rekao: »Poznajem izvor uspjeha koji je pratio naše napore. Nikada ni u jednom trenutku nisam osjetio mogućim da ja ili moji suradnici ostvarimo ovu misiju na koju smo zaduženi bez izravne moći Svemogućega.«⁴⁹ Uspjeh ove misije mogao se vidjeti u snazi Crkve u narodima Europe, novouspostavljenoj i rastućoj. Uspjeh se mogao također vidjeti u životima pojedinih svetaca – osoba poput čovjeka koji je jednom pristupio predsjedniku Thomasu S. Monsonu mnogo godina kasnije na sastanku u Twickau u Njemačkoj. Zatražio je predsjednika Monsona da prenese pozdrave Ezri Taftu Bensonu. Zatim je izjavio: »Spasio mi je život. Dao mi je hrane za jesti i odjeću za odjenuti. Dao mi je nadu. Bog ga blagoslovio.«⁵⁰

Dok je starješina Benson izbivao iz kuće, bio je podsjećen na nešto što je cijenio od svoje mladosti: svoje državljanstvo Sjedinjenih Američkih Država. Od svojeg oca, Georgea Tafta Bensona ml. je naučio voljeti svoju domovinu i načela na kojima je utemeljena. Naučio je da su Ustav Sjedinjenih Američkim Država – dokument kojim se ravnaju zakoni države – pripremili nadahnuti ljudi. Cijenio je pravo glasa i uvijek se sjećao razgovora koji je imao sa svojim ocem nakon izbora. George je javno podržavao određenog kandidata i čak se i molio za ovog čovjeka u obiteljskim molitvama. Nakon što je George saznao da je njegov kandidat izgubio izbore, Ezra ga je čuo kako se moli za čovjeka koji je pobijedio. Ezra je upitao svojeg oca zašto bi se molio za kandidata koji nije bio njegov izbor. »Sine«, odgovorio je George, »mislim da će mu trebati naše molitve čak i više nego što bi bile potrebne mojem kandidatu.«⁵¹

U travnju 1948. starješina Benson održao je svoj prvi od mnogih govora na općem saboru usredotočivši se na »proročko poslanje« Sjedinjenih Američkih Država i važnosti slobode. Svjedočio je da je Gospodin pripremio Sjedinjene Država kao »kolijevku slobode« kako bi evanđelje tamo moglo biti obnovljeno.⁵² »Mi smo sljedbenici Kneza mironosnog«, naučavao je pred kraj svojeg govora, »i trebali bismo ponovno posvetiti svoje živote širenju istine, pravednosti i očuvanja… samostalnosti i slobode.«⁵³ U naknadnim govorima govorio je o Sjedinjenim Američkim Državama kao o »Gospodinovom sjedištu djelovanja u ovim posljednjim danima«.⁵⁴

Starješina Benson je upozorio na prijetnje slobodi u Sjedinjenim Državama i diljem svijeta. Često je snažno govorio protiv »prisilnih umjetnih sustava« vladavine, »koji su u suprotnosti s vječnim načelima«.⁵⁵ Također je upozorio na druge utjecaje koji prijete slobodi, uključujući nemoralnu zabavu, nedostatak poštovanja za šabat, samozadovoljstvo i lažna naučavanja.⁵⁶ Poticao je svece posljednjih dana diljem svijeta da koriste svoj utjecaj kako bi pomogli osigurati da mudri i dobri ljudi mogu biti izabrani na javne dužnosti.⁵⁷ Izjavio je: »Učinkovito naviještanje evanđelja može napredovati samo u ozračju slobode. Da, svi mi kažemo, volimo slobodu. No, to nije dovoljno. Moramo štititi i čuvati ono što volimo. Moramo spasiti slobodu.«⁵⁸

Dana 24. studenog 1952. snažne riječi o patriotizmu starješine Bensona iskušane su kada je primio poziv služiti svojoj zemlji. Otputovao je u New York City na poziv Dwighta D. Eisenhowera koji je upravo izabran kao predsjednik Sjedinjenih Država. Izabrani predsjednik Eisenhower razmatrao je da starješina Benson služi u njegovom uredu – drugim riječima, da bude jedan od njegovih najbližih savjetnika – na položaju ministra poljoprivrede za cijelu naciju. Starješina Benson je počašćen pažnjom. »Ipak«, kasnije je rekao, »nisam htio taj posao… Rekao sam si, nitko pri zdravoj pameti ne bi htio biti ministar poljoprivrede u ovakvim vremenima… Znao sam nešto o tome što je taj položaj uključivao: rascijepanu unakrsnu vatru, žestok pritisak, zamršene probleme…

No, nisu bili samo problemi i pritisci što su me zabrinjavali. Svi mi imamo to. Poput mnogih Amerikanaca, oklijevao sam više se politički uključiti. Naravno, htio sam vidjeti ljude visokih ideala i dobrih osobnosti izabrane i postavljene da vode vladu, no to je bilo beskrajno drugačije od toga da se sam sunovratim u to…

Međutim, više od svega, bio sam više nego zadovoljan s radom koji sam već vršio u Vijeću dvanaestorice… Nisam niti želio niti namjeravao raditi primjenu.«⁵⁹

Prije negoli je otišao izbranom predsjedniku Eisenhoweru, starješina Benson je zatražio savjet od predsjednika Davida O. McKayja, tadašnjeg predsjednika Crkve. Predsjednik McKay mu je rekao: »Brate Benson, moje su misli jasne po tom pitanju. Ukoliko dođe prilika u ispravnom duhu, mislim da biste trebali prihvatiti.«⁶⁰ Ovaj izravan savjet, zajedno s temeljnom željom starješine Bensona da se »učinkovito bori za [svoja] uvjerenja kao Amerikanac«, uzrokovali su, što je on nazvao, »unutarnju debatu«.⁶¹

Kad su se g. Eisenhover i starješina Benson prvi puta upoznali nije trebalo dugo da izabrani predsjednik ponudi starješini Bensonu položaj ministra poljoprivrede. Starješina Benson je odmah naveo razloge zbog kojih ne bi bio dobar čovjek za posao, no izabrani predsjednik Eisenhower nije odustao. Rekao je: »Imamo posao za odraditi. Iskreno, ja nisam htio biti predsjednik kada je pritisak započeo. Ali ne možete odbiti služiti Americi. Želim vas u svojem timu i ne možete reći ne.«⁶²

»To je bilo to«, prisjetio se starješina Benson. »Uvjeti savjeta predsjednika McKayja bili su ispunjeni. Iako sam osjetio da sam već primio od svoje Crkve što je u mojim očima bila veća počast nego što bi vlada mogla dodijeliti, a to sam mu i rekao, prihvatio sam odgovornost da postanem ministar poljoprivrede kako bih služio ne manje od dvije godine – ako me je htio tako dugo.«⁶³

Odmah nakon prihvaćanja ovog položaja, starješina Benson je otpratio izabranog predsjednika Eisenhowera na konferenciju za tisak, gdje je njegovo imenovanje objavljeno narodu. Odmah nakon što je konferencija završila, vratio se u svoj hotel. Nazvao je Floru i rekao joj da ga je predsjednik Eisenhower zatražio da služi i da je prihvatio njegov poziv.

Odgovorila je: »Znala sam da hoće. I znala sam da ćeš prihvatiti.«

Objasnio je: »To će značiti strašnu odgovornost – i puno, mnogih problema za nas oboje.«

»Znam«, rekla je, »no čini se da je to Božja volja.«⁶⁴

Slika

President Ezra Taft Benson being sworn in as the Secretary of Agriculture

Kao što je starješina Benson očekivao, njegova nadležnost kao ministra poljoprivrede bila je burno iskustvo za njega i njegovu obitelj. No, inzistirao je da nije pokušavao »osvojiti natjecanje popularnosti« – već je jednostavno htio »služiti poljoprivredi i Americi«⁶⁵ – i slijedio je vlastito obećanje: »Dobra je strategija zauzimati se za ispravno, čak i kada je nepopularno. Možda bih trebao reći, pogotovo kada je nepopularno.«⁶⁶ Bila je sreća za njega što nije bio zabrinut popularnošću; iako je ostao nepokolebljiv i odan svojim uvjerenjima, njegova je popularnost među političarima i građanima drastično fluktuirala. Katkad su ga ljudi htjeli istisnuti s njegovog položaja ministra poljoprivrede.⁶⁷ U drugim trenucima ljudi su predlagali da bi bio dobar izbor za potpredsjednika Sjedinjenih Država.⁶⁸

Čak i u svojoj ulozi člana vlade, starješina Benson je bio otvoren po pitanju svojih crkvenih ideala, svjedočanstva o obnovljenom evanđelju i predanosti Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Kad god je vodio sastanak sa svojim suradnicima u ministarstvu poljoprivrede, sastanak je započeo molitvom.⁶⁹ Poslao je predsjedniku Eisenhoweru retke iz Mormonove knjige koji su prorokovali sudbinu Sjedinjenih Država, a predsjednik je kasnije rekao da ih je pročitao »s najvećim zanimanjem«.⁷⁰ Također je dao nekoliko primjeraka Mormonove knjige mnogim drugim svjetskim vođama.⁷¹ Godine 1954. Edward R. Murrow, istaknuti televizijski izvjestitelj u Sjedinjenim Državama upitao je starješinu Bensona da opiše obitelj Benson tijekom večernjeg programa petkom pod nazivom »Person to Person« (Osoba osobi). Prvo su starješina i sestra Benson odbili, no kasnije su pristali nakon što su poslušali svojeg sina Reeda koji je vidio poziv kao veliku misionarsku priliku. Dana 24. rujna 1954. ljudi diljem nacije gledali su uživo neuvježbanu kućnu obiteljsku večer u domu obitelji Benson. Gospodin Murrow je primio više pošte od obožavatelja kao rezultat tog programa nego što je primio za bilo koji drugi program. Ljudi iz cijele zemlje i različitog vjerskog podrijetla pisali su kako bi zahvalili Bensonovima na njihovom sjajnom primjeru.⁷²

Starješina Benson je služio kao ministar poljoprivrede osam godina, cijelo vrijeme dok je predsjednik Eisenhower vodio Sjedinjene Države. Predsjednik McKay je rekao da će rad starješine Bensona »stajati za cijelo vrijeme kao zasluga Crkvi i narodu«.⁷³ Starješina Benson prisjećao se tih godina na nacionalnoj pozornici i rekao je: »Volim ovu sjajnu zemlju. Bila mi je čast služiti.«⁷⁴ Također je komentirao: »Kada bih sve to morao ponovno učiniti, išao bih više-manje istim putom.«⁷⁵ Gledajući unaprijed na svoje stalno službeništvo kao apostol, rekao je: »Sada posvećujem svoje vrijeme jedinoj stvari koju volim više od poljoprivrede.«⁷⁶

Iako je služba starješine Bensona u vladi došla do kraja 1961. njegova se ljubav za njegovu državu i načelo slobode nastavila. U mnogim svojim govorima na općim saborima, usredotočio se na ove teme. Govorio je o Sjedinjenim Američkim Državama kao »zemlji koju volim cijelim svojim srcem«.⁷⁷ Također je rekao: »Cijenim patriotizam i ljubav za državu u svim zemljama.«⁷⁸ Dok je savjetovao svece posljednjih dana da vole svoje države, naučavao je: »Patriotizam je više od mahanja zastavom i hrabrih riječi. To je način na koji reagiramo na javne probleme. Ponovno se posvetimo kao patrioti u najiskrenijem smislu.«⁷⁹ »Za razliku od političkih oportunista, odani državnik vrednuje načelo više od popularnosti i radi kako bi stvorio popularnost za ona politička načela koja su mudra i pravedna.«⁸⁰

Kao apostol Gospodina Isusa Krsta, starješina Ezra Taft Benson bio je poslušan zapovijedi: »Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!« (Marko 16:15), i »da otvara vrata naviještanjem evanđelja Isusa Krista« (NiS 107:35). On je služio u mnogim dijelovima svijeta, obilazio je misije i podučavao ljude.

Cijenio je povlasticu susretanja sa svecima posljednjih dana. Tijekom govora na općem saboru je komentirao: »Ponekada bih rekao svojoj supruzi, kada bih se vratio iz posjeta okolima, da ne znam točno kako će nebo izgledati, ali ne mogu tamo tražiti ništa bolje od zadovoljstva i radosti druženja sa sortom muškaraca i žena koje susrećem u vodstvu okola i odjela Siona i misija na zemlji. Doista smo obilato blagoslovljeni.«⁸¹ U drugom je govoru rekao: »Postoji istinski duh bratstva i prijateljstva u Crkvi. To je nešto vrlo snažno, ponešto nedodirljivo, ali vrlo stvarno. Osjećam to, kao i moji suradnici, dok putujemo kroz okole i odjele Siona i diljem misija svijeta… Uvijek postoji taj osjećaj prijateljstva i bratstva. To je jedna od najdražesnijih stvari u povezivanju s članstvom Crkve i kraljevstvom Božjim.«⁸²

Također, starješina Benson je volio iznositi svoje svjedočanstvo o Spasitelju ljudima drugih vjera. Na primjer, 1959. otišao je sa sestrom Benson i četvero članova ministarstva poljoprivrede Sjedinjenih Država u obilazak sedam država, uključujući Sovjetski Savez. Iako je bio tamo u svojstvu svojeg položaja ministra poljoprivrede, njegovo apostolsko svjedočanstvo dodirnulo je srca mnogih. Ispričao je:

»Na putu do zrakoplovne luke [naše] posljednje večeri u Moskvi, spomenuo sam… jednom od svojih vodiča kako sam razočaran što nisam imao priliku posjetiti crkvu u Rusiji. Rekao je par riječi vozaču, auto se okrenuo posred avenije i naposljetku smo se zaustavili ispred stare zgrade prevučene štukom u mračnoj, uskoj sporednoj ulici od kaldrme, nedaleko od Crvenog trga. To je bila središnja baptistička crkva.

Bila je to kišna, neugodna listopadna večer s izrazitom hladnoćom u zraku. No, kada smo ušli u crkvu otkrili smo da je ispunjena; ljudi su stajali u dvorani, na ulazu pa čak i na ulici. Saznali smo da se slično mnoštvo okupljalo svaku nedjelju, utorak i četvrtak.

Pogledao sam lica ljudi. Mnogi su bili sredovječni ili stariji, ali iznenađujući broj njih bili su mladi. Oko četiri od svakih pet bile su žene, većina njih sa šalovima oko svoje glave. Dovedeni smo do mjesta pokraj govornice…

Svećenik je izrekao nekoliko riječi, a zatim se s orgulja čuo jedan ili dva akorda pa je počela crkvena pjesma s kojom se cijela kongregacija udružila u jedno. Slušanje tih 1000 do 1500 glasova postalo je jedno od najdirljivijih iskustava u mojem cijelom životu. U našoj zajedničkoj vjeri kao kršćani, posegnuli su prema nama s porukom dobrodošlice koja je premostila svaku razliku u jeziku, vladi, povijesti. I dok sam se nastojao oporaviti od emocionalnog utjecaja, svećenik me je zamolio da se obratim kongregaciji, preko prevoditelja koji je stajao tamo.

Trebao mi je trenutak teškog napora da dovoljno svladam svoje osjećaje kako bih pristao. Zatim sam djelomično rekao: ‘Vrlo je ljubazno od vas što ste me zamolili da vas pozdravim.

Donosim vam pozdrave milijuna i milijuna ljudi koji idu u crkvu u Americi i diljem svijeta.’ I odjednom je bilo najprirodnije na svijetu govoriti ovim bližnjim kršćanima o najsvetijim istinama znanim čovjeku.

‘Naš Nebeski Otac nije daleko. Može biti vrlo blizu nas. Bog živi, ja znam da on živi. On je naš Otac. Isus Krist, Otkupitelj svijeta, bdije nad ovom zemljom. On će usmjeravati sve. Ne plašite se, obdržavajte njegove zapovijedi, volite jedan drugoga, molite se za mir i sve će biti dobro.’

Kako je svaka rečenica prevođena kongregaciji, vidio sam žene kako uzimaju svoje maramice i, kao što je jedan promatrač rekao: ‘Mahale su njima poput majke koja se zauvijek oprašta od svojeg jedinog sina.’ Snažno su klimale glavom jecajući ja, ja, ja! (da, da, da!). Tada sam po prvi puta primijetio da je čak i galerija bila ispunjena, a mnoge su osobe stajale uza zid. Pogledao sam jednu stariju ženu ispred sebe, glava joj je bila prekrivena običnim, starim rupcem, šal omotan oko njezinih ramena, a ostarjelo, smežurano lice izražavalo je spokoj koji je unijela vjera. Obratio sam se izravno njoj.

‘Ovaj je život samo dio vječnosti. Živjeli smo prije nego smo došli ovdje kao duhovna djeca Boga. Ponovno ćemo živjeti nakon što napustimo ovaj život. Krist je skršio uze smrti i uskrsnuo je. Svi ćemo mi uskrsnuti.

Vrlo snažno vjerujem u molitvu. Znam da je moguće posegnuti i iskoristiti tu nevidljivu moć koja daje snagu i takvo sidro u trenutku potrebe.’ Sa svakom rečenicom koju sam izgovorio, stara se glava klimala u znak potvrde. Koliko god stara, nemoćna i smežurana bila, ta je žena bila predivna u svojoj predanosti.

Ne sjećam se svega što sam rekao, ali se prisjećam osjećaja uzdignutosti i nadahnuća na zanesenim licima ovih muškaraca i žena koji su tako postojano dokazivali svoju vjeru u Boga kojem su služili i kojeg su voljeli.

Na kraju sam rekao: ‘Ostavljam vam svoje svjedočanstvo kao dugogodišnji crkveni službenik da će istina trajati. Vrijeme je na strani istine. Bog vas blagoslovio i očuvao u sve dana vašeg života, moja je molitva u ime Isusa Krista. Amen.’

S time sam priveo svoj isprekidani, kratki govor kraju, jer više nisam mogao ništa reći pa sam sjeo. Cijela je kongregacija zatim zaorila najdražu crkvenu pjesmu mojeg djetinjstva: ‘S tobom Bog do novog susreta.’ Napustili smo crkvu dok su oni pjevali, a dok smo kročili niz prolaz oni su mahali rupčićima opraštajući se s nama – činilo mi se da je svih 1500 mahalo nama dok smo odlazili.

Bila mi je čast govoriti pred mnogim crkvenim tijelima u svim dijelovima svijeta, ali utjecaj tog iskustva je gotovo neopisiv. Nikada neću zaboraviti tu večer dokle god sam živ.

Rijetko sam, ako ikada, tako jasno osjetio jedinstvenost čovječanstva te neutaživu čežnju ljudskog srca za slobodom kao tog trenutka…

Došao sam [kući] odlučan redovito pričati ovu priču – jer pokazuje kako duh slobode, bratstva i vjere živi i dalje unatoč svim naporima da ga se uništi.«⁸³

Dana 26. prosinca 1973. starješina Benson je dobio neočekivane vijesti da je predsjednik Crkve, predsjednik Harold B. Lee, iznenada preminuo. Sa smrću predsjednika Leeja, savjetnici u Prvom predsjedništvu zauzeli su svoja mjesta u Zboru dvanaestorice. Četiri dana kasnije, Spencer W. Kimball je odijeljen kao predsjednik Crkve, a Ezra Taft Benson odijeljen je kao predsjednik Zbora dvanaestorice apostola. S ovom odgovornošću predsjednik Benson je preuzeo dodatne administrativne dužnosti. Predsjedavao je tjednim sastancima zbora i koordinirao je rad svoje braće, uključujući njihova zaduženja predsjedavanja saborima okola, obilazaka misija i pozivanja patrijarha okola. Također je imao određene odgovor-nosti u nadgledanju drugih vrhovnih autoriteta. Administrativno osoblje brinulo se za svećenička zaduženja kako bi pomoglo njemu i njegovoj braći organizirati djelo.⁸⁴

Na sastanku sa Zborom dvanaestorice, predsjednik Benson je iznio svoje misli o služenju kao njihov predsjednik: »Osjetio sam vrlo tjeskobnu brigu glede ove velike odgovornosti — ne osjećaj straha jer znam da ne možemo podbaciti na ovom djelu… ako damo najbolje od sebe. Znam da će nas Gospodin podržati, no uvelike sam zabrinut što sam pozvan u vodstvo nad tijelom ljudi poput vas — naročitih svjedoka Gospodina Isusa Krista.«⁸⁵

Predsjednik Benson je povezao ovu poniznost s tipičnom smionošću i ustrajnošću na marljivosti. Često je delegirao odgovornosti drugima kako bi oni imali prilike služiti. Očekivao je najbolje od onih koje je vodio, baš kao što je očekivao najbolje od sebe. No, iako je bio zahtjevan, bio je prijazan. Slušao je mišljenja svoje braće, zagovarajući otvorenu raspravu na sastancima zbora. Sta-rješina Boyd K. Packer, Russell M. Nelson i Dallin H. Oaks, koji su bili mlađi članovi Zbora dvanaestorice apostola pod njegovim vodstvom, rekli su da ih je on uvijek poticao da iznose svoja stajališta, čak i kada su njihove ideje bile drugačije od njegovih.⁸⁶

Članovi Zbora dvanaestorice apostola naučili su da se vodstvo predsjednika Bensona temelji na nepromjenjivim načelima. Na primjer, opetovano je govorio: »Upamtite, braćo, u ovom je djelu Duh važan.«⁸⁷ I imao je jedno mjerilo po kojem je mjerio sve odluke zbora. Pitao bi: »Što je najbolje za kraljevstvo?« Starješina M. E. Petersen, koji je služio s njim u Zboru dvanaestorice, je rekao: »Odgovor na to pitanje bio je odlučujući čimbenik u svakoj važnoj temi koja je došla pred predsjednika Ezru Tafta Bensona tijekom njegovog života.«⁸⁸

Predsjednik Spencer W. Kimball preminuo je 5. studenoga 1985. nakon poduže bolesti. Vodstvo Crkve sada je počivalo na Zboru dvanaestorice apostola, s predsjednikom Ezrom Taftom Bensonom kao njihovim predsjednikom i starijim članom. Pet dana kasnije, na svečanom i pobožnom sastanku Zbora dvanaestorice apostola u hramu Salt Lake, predsjednik Benson je odijeljen kao predsjednik Crkve. Nadahnut je da zatraži predsjednika Gordona B. Hinckleyja da služi kao njegov prvi savjetnik u Prvom predsjedništvu te predsjednika Thomasa S. Mosona da služi kao njegov drugi savjetnik.

Slika

Portrait of President Ezra Taft Benson, President Gordon B. Hinckley, and President Thomas S. Monson

Predsjednik Benson je bio upoznat s lošim zdravstvenim stanjem predsjednika Kimballa i nadao se da će tjelesna snaga njegovog prijatelja biti obnovljena. »Ovo je dan koji nisam očekivao«, rekao je predsjednik Benson na tiskovnoj konferenciji nakon što je odijeljen kao predsjednik Crkve. »Moja supruga Flora i ja stalno smo se molili da će dani predsjednika Kimballa biti produženi na ovoj zemlji i da će drugo čudo biti izvedeno za njega. Sada kada je Gospodin rekao svoje, dat ćemo sve od sebe, pod njegovim usmjeravajućim vodstvom, da unaprijedimo djelo na zemlji.«⁸⁹

Na svojem prvom općem saboru kao predsjednik Crkve, predsjednik Benson je iznio na što će se usredotočiti za unaprjeđenje Gospodinovog djela. »U naše doba«, izjavio je, »Gospodin je objavio potrebu za ponovnim naglaskom na Mormonovoj knjizi.«⁹⁰

Kao član Zbora dvanaestorice apostola, predsjednik Benson je opetovano naučavao o važnosti Mormonove knjige.⁹¹ Kao predsjednik Crkve, toj je temi pridodao još veću pažnju. Izjavio je da je »cijela Crkva pod osudom« jer sveci posljednjih dana nisu proučavali Mormonovu knjigu dovoljno niti pridavali dovoljno pažnje njezinim naučavanjima. Rekao je: »Mormonova knjiga nije bila, niti je još uvijek središte našeg osobnog proučavanja, obiteljskog podučavanja, propovijedanja i misionarskog rada. Zbog toga se moramo pokajati.«⁹² Često je citirao izjavu proroka Josepha Smitha da će ljudi »doći bliže Bogu pridržavajući se njezinih pouka, nego bilo koje druge knjige«,⁹³ te je objasnio to obećanje.»Postoji moć u knjizi«, rekao je, »koja će poteći vašim životima onoga trena kada započnete ozbiljno proučavanje knjige.«⁹⁴ Poticao je svece posljednjih dana da »preplave zemlju i [svoje] živote s Mormonovom knjigom.«⁹⁵

Diljem svijeta, sveci posljednjih dana poslušali su savjet svojeg proroka. Kao rezultat, ojačani su zasebno i skupno.⁹⁶ Predsjednik Howard W. Hunter je rekao: »Hoće li se ijedan naraštaj, uključujući onaj još nerođeni, osvrnuti na upravljanje predsjednika Ezre Tafta Bensona i ne sjetiti se odmah njegove ljubavi prema Mormonovoj knjizi? Vjerojatno nijedan predsjednik Crkve još od samog proroka Josepha Smitha nije učinio više u naučavanju istina Mormonove knjige, da je učini svakodnevnim tijekom proučavanja za cijelo članstvo Crkve, i da ‘preplavi svijet’ njezinom distribucijom.«⁹⁷

Blisko povezano sa svjedočanstvom predsjednika Bensona o Mormonovoj knjizi bilo je njegovo svjedočanstvo o Isusu Kristu. U trenutku kada su mnogi ljudi odbacili »božanstvo Spasitelja«, ustvrdio je da je »ova božanski nadahnuta knjiga zaglavni kamen u iznošenju svjedočanstva svijetu da Isus jest Krist«.⁹⁸ Od svojeg zaređenja u apostolstvo 1943., predsjednik Benson je marljivo služio kao svjedok Spasiteljeve živuće stvarnosti. Kao predsjednik Crkve, svjedočio je o Isusu Kristu i njegovom pomirenju s obnovljenom snagom i žurnosti. Poticao je svece da im »Krist zapovijeda« i da budu »obuzeti u Kristu«,⁹⁹ da »žive životom usredotočenim u Kristu«.¹⁰⁰ Govoreći o Spasitelju je rekao: »Volim ga, svom svojom dušom.«¹⁰¹

Predsjednik Benson je također naučavao druge teme poticajno i snažno. Upozorio je na opasnost oholosti. Svjedočio je o vječnoj važnosti obitelji. Naučavao je načelo vjere i pokajanja te je naglasio potrebu predanog misionarskog rada.

Iako nije govorio o Sjedinjenim Američkim Državama onoliko često kao ranije u svojem službeništvu, spomenuo se 200. godišnjice potpisivanja Ustava Sjedinjenih Država govoreći na tu temu na općem saboru Crkve održanom u listopadu 1987. I nastavio je voljeti slobodu i istinski patriotizam diljem svijeta. Tijekom kasnih 1980. i ranih 1990., radovao se vijesti da je Berlinski zid pao te da su ljudi u Rusiji i istočnoj Europi stjecali više slobode s vladama koje su otvorene za vjersko bogoštovlje.¹⁰²

Predsjednik Benson je iznio niz govora o određenim skupinama članova Crkve. Počevši u travnju 1986., pripremio je propovijedi usmjerene mladićima, djevojkama, majkama, kućnim učiteljima, očevima, odraslim samcima, odraslim samicama, djeci i starijima. Kao što je predsjednik Howard W. Hunter je rekao: »Govorio je svima i brinuo je za sve. Govorio je ženama Crkve i muškarcima. Govorio je starijima. Govorio je onima koji su bili sami, onima koji su mladi i volio je govoriti djeci Crkve. Izrekao je predivan, osoban savjet cijelom članstvu, koje god njihove okolnosti bile. Ove propovijedi nastavit će nas podržavati i voditi dok ih se prisjećamo tijekom mnogih nadolazećih godina.«¹⁰³

Predsjednik Benson je plakao kada je primio pismo od obitelji koja je osjetila utjecaj ovih govora. U pismu je mladi otac objasnio da su on i njegova supruga gledali opći sabor na televiziji. Njihov trogodišnji sin igrao se u obližnjoj sobi gdje se sabor slušao na radiju. Nakon što je čuo poruku predsjednika Bensona djeci, majka i otac otišli su u sobu gdje se igrao njihov sin. Dječak je »ushićeno izvijestio: ‘Taj čovjek na radiju je rekao da čak i kada pogriješimo, naš Nebeski Otac nas još uvijek voli.’ Ta jednostavna izjava«, rekao je otac, »ostavila je trajan i smisleni utjecaj na našega mladog sina. Još i danas ga mogu pitati što je predsjednik Benson rekao i dobiti isti entuzijastični odgovor. Utjeha mu je znati da on ima ljubaznog i brižnog Oca na Nebu.«¹⁰⁴

Ubrzo nakon općeg sabora u listopadu 1988. predsjednik Benson je doživio moždani udar koji mu je onemogućio da govori u javnosti. Određeno je vrijeme prisustvovao općim saborima i drugim javnim okupljanima. Tijekom sabora 1989. njegovi su savjetnici pročitali propovijedi koje je on pripremio. Početkom 1990., njegovi savjetnici prenijeli su njegovu ljubav za svece i citirali su dijelove njegovih prijašnjih propovijedi. Sabor u travnju 1991. bio je posljednji na kojem je prisustvovao. Od tog vremena nadalje nije bio fizički u stanju činiti više nego gledati događaje na televiziji.¹⁰⁵

Predsjednik Gordon B. Hinckley je rekao: »Kako se moglo očekivati, njegovo je tijelo počelo zakazivati zbog dobi. Nije mogao hodati kao što je nekoć hodao. Nije mogao govoriti kao što je nekoć govorio. Došlo je do postupnog pogoršanja, ali je i dalje bio Gospodinov odabrani prorok dokle god je živio.«¹⁰⁶ Predsjednik Hinckley i predsjednik Thomas S. Monson usmjeravali su Crkvu s ovlašću koju im je predsjednik Benson delegirao, no Crkva nikada nije išla naprijed s novim inicijativama bez znanja i odobrenja predsjednika Bensona.¹⁰⁷

Kako je predsjednik Benson slabio tjelesno, Florino zdravlje je također posrnulo i preminula je 14. kolovoza 1992. Manje od dvije godine kasnije, 30. svibnja 1994., on joj se pridružio i njegovi su posmrtni ostaci pokopani uz njezine u njihovom voljenom Whitneyju. Predsjednik Monson se prisjetio na pogrebu predsjednika Bensona: »Jednom mi je prilikom rekao: ‘Brate Monsone, upamti, bez obzira što bilo tko drugi predložio, želim biti pokopan u Whitneyju u Idahu.’ Predsjedniče Benson, danas ispunjavamo ovu želju. Njegovo će tijelo ići kući u Whitney, ali njegov je vječni duh otišao kući Bogu. Bez sumnje se raduje sa svojom obitelji, prijateljima i ljubljenom Florom…

Dječak orač koji je postao Božji prorok otišao je kući. Bog blagoslovio njegovu uspomenu.«¹⁰⁸