Osnovni nauci

Bog Otac Vrhovni je Vladar svemira. On je Otac naših duhova (vidi Hebrejima 12:9). On je savršen, ima svu moć i zna sve stvari. On je također Bog savršenog milosrđa, dobrote i dobrotvornosti.

Isus Krist Prvorođenac je Očev u duhu i Jedinorođeni Sin Oca u tijelu. On je Jahve Staroga zavjeta i Mesija Novog zavjeta.

Isus Krist je živio bezgrešnim životom i učinio je savršeno Pomirenje za grijehe cijelog ljudskog roda (vidi Alma 7:11–13). Njegov je život savršeni primjer toga kako cijeli ljudski rod treba živjeti (vidi Ivan 14:6; 3. Nefi 12:48). On je bio prva osoba na ovoj zemlji koja je uskrsnula (vidi 1. Korinćanima 15:20–22). On će ponovno doći u moći i slavi i vladat će na zemlji tijekom Tisućljetnice.

Sve molitve, blagoslovi i svećeničke uredbe trebaju se činiti u ime Isusa Krista (vidi 3. Nefi 18:15, 20–21).

Povezane reference: Helaman 5:12; NiS 19:23; NiS 76:22–24

Duh Sveti treći je član Božanstva. On je duhovna osoba bez tijela od mesa i kostiju. On se često spominje kao Duh, Sveti Duh, Duh Božji, Duh Gospodnji i Branitelj.

Duh Sveti svjedoči o Ocu i Sinu, objavljuje istinu o svemu i posvećuje one koji se pokaju i krste (vidi Moroni 10:4–5).

Povezane reference: Galaćanima 5:22–23; NiS 8:2–3

Prije nego što smo se rodili na zemlji, živjeli smo u nazočnosti svoga Nebeskog Oca kao njegova duhovna djeca (vidi Abraham 3:22–23). U tom predsmrtnom postojanju sudjelovali smo u vijeću s ostalom duhovnom djecom Nebeskog Oca. Tijekom tog vijeća Nebeski je Otac predstavio svoj naum i predsmrtnički Isus Krist sklopio je savez da će biti Spasitelj.

Mi smo iskoristili svoje opredjeljivanje da slijedimo naum Nebeskog Oca. Pripremili smo se doći na zemlju, gdje smo mogli nastaviti napredovati.

Onima koji su slijedili Nebeskog Oca i Isusa Krista bilo je dozvoljeno doći na zemlju kako bi iskusili smrtnost i napredovali prema vječnom životu. Lucifer, još jedan duhovni sin Božji, pobunio se protiv nauma. Postao je Sotona te su on i njegovi sljedbenici bili otjerani s neba i zanijekana im je povlastica primanja fizičkog tijela i iskustva smrtnosti.

Povezane reference: Jeremija 1:4–5

Isus Krist je stvorio nebo i zemlju pod vodstvom Oca. Zemlja nije bila stvorena ni iz čega; bila je organizirana iz postojeće materije. Isus Krist je stvorio bezbrojne svjetove (vidi NiS 76:22–24).

Stvaranje zemlje bilo je temeljno u Božjem naumu. Ono je omogućilo mjesto gdje mi možemo steći fizičko tijelo, biti iskušani i razviti božanske odlike.

Mi trebamo koristiti zemljine resurse s mudrošću, prosudbom i zahvaljivanjem (vidi NiS 78:19).

Adam je bio prvi čovjek stvoren na zemlji. Bog je stvorio Adama i Evu na svoju sliku. Sva su ljudska bića – muškarci i žene – stvorena na sliku Boga (vidi Postanak 1:26–27).

U Edenskom vrtu Bog je zapovjedio Adamu i Evi da ne jedu od ploda sa stabla spoznaje dobra i zla; posljedica toga bila bi duhovna i fizička smrt. Duhovna smrt odvajanje je od Boga. Fizička je smrt odvajanje duha od smrtnog tijela. Zato što su Adam i Eva prekršili Božju zapovijed, bili su istjerani iz njegove nazočnosti i postali su smrtni. Prijestup Adama i Eve te rezultirajuće promjene koje su iskusili, uključujući duhovnu i fizičku smrt, nazivaju se Padom.

Kao rezultat Pada, Adam, Eva i njihovo potomstvo mogli su iskusiti radost i tugu, raspoznati dobro i zlo te imati djecu (vidi 2. Nefi 2:25). Kao potomci Adama i Eve, mi smo naslijedili stanje pada tijekom smrtnosti. Odvojeni smo od nazočnosti Gospodnje i podložni smo fizičkoj smrti. Također smo iskušani teškoćama života i napastima protivnika. (Vidi Mosija 3:19.)

Pad je sastavni dio nauma spasenja Nebeskog Oca. Ima dvostruki smjer – nadolje, a ipak naprijed. Uz predstavljanje fizičke i duhovne smrti, dao nam je mogućnost da se rodimo na zemlji te da učimo i napredujemo.

Smrtni je život vrijeme učenja kada se možemo pripremiti za vječni život i dokazati da ćemo koristiti naše opredjeljivanje kako bismo činili sve što nam je Gospodin zapovjedio. Tijekom ovog smrtnog života mi trebamo voljeti druge i služiti im (vidi Mosija 2:17; Moroni 7:45, 47–48).

U smrtnosti je naš duh ujedinjen s našim fizičkim tijelom, dajući nam mogućnosti da rastemo i razvijamo se na načine koji nisu bili mogući u predsmrtničkom životu. Naša su tijela važan dio nauma spasenja i treba ih se poštivati kao dar od našeg Nebeskog Oca (vidi 1. Korinćanima 6:19–20).

Povezane reference: Jošua 24:15; Matej 22:36–39; 2. Nefi 28:7–9; Alma 41:10; NiS 58:27

Kada umremo, naš duh ulazi u svijet duhova i čeka Uskrsnuće. Duhovi pravednih primljeni su u stanje sreće, koje se naziva raj. Mnogi od vjernih propovijedat će evanđelje onima u duhovnoj tamnici.

Duhovna tamnica privremeno je mjesto u svijetu nakon smrti za one koji umru bez spoznaje o istini i za one koji su neposlušni u smrtnosti. Ondje su duhovi podučeni evanđelju i imaju priliku pokajati se i prihvatiti uredbe spasenja koje su izvršene za njih u hramovima (vidi 1. Petrova 4:6). Oni koji prihvate evanđelje prebivat će u raju do Uskrsnuća.

Uskrsnuće je ponovno ujedinjenje našeg duhovnog tijela s našim savršenim fizičkim tijelom od mesa i kostiju (vidi Luka 24:36–39). Nakon uskrsnuća duh i tijelo nikad se više neće razdvojiti i bit ćemo besmrtni. Svaka osoba rođena na zemlji uskrsnut će jer je Isus Krist prevladao smrt (vidi 1. Korinćanima 15:20–22). Pravedni će uskrsnuti prije opakih i izići će u Prvom uskrsnuću.

Posljednji sud dogodit će se nakon Uskrsnuća. Isus Krist će suditi svakoj osobi da utvrdi koju će vječnu slavu primiti. Ovaj će sud biti temeljen na poslušnosti svake osobe Božjim zapovijedima (vidi Otkrivenje 20:12; Mosija 4:30).

Postoje tri kraljevstva slave (vidi 1. Korinćanima 15:40–42). Najviše od njih je celestijalno kraljevstvo. Oni koji su odvažni u svjedočanstvu o Isusu i poslušni načelima evanđelja prebivat će u celestijalnom kraljevstvu u nazočnosti Boga Oca i njegovog Sina Isusa Krista (vidi NiS 131:1–4).

Drugo od tri kraljevstva slave je terestrijalno kraljevstvo. Oni koji prebivaju u ovom kraljevstvu bit će časni muškarci i žene na zemlji koji nisu bili odvažni u svjedočanstvu o Isusu.

Telestijalno je kraljevstvo najniže od tri kraljevstva slave. Oni koji budu baštinili ovo kraljevstvo bit će oni koji su odabrali opačinu umjesto pravednosti tijekom njihovog smrtnog života. Te će osobe primiti svoju slavu nakon što budu otkupljeni iz duhovne tamnice.

Povezana referenca: Ivan 17:3

Vjera je kada se »nadaš… onomu što ne vidiš, a što je istinito« (Alma 32:21; vidi i Eter 12:6). Ona je dar od Boga.

Vjera mora biti usredotočena na Isusa Krista kako bi dovela osobu do spasenja. Imati vjeru u Isusa Krista znači u potpunosti se osloniti na njega i imati povjerenja u njegovo beskrajno Pomirenje, moć i ljubav. To uključuje vjerovanje u njegova učenja i vjerovanje da, premda mi ne razumijemo sve, on razumije (vidi Izreke 3:5–6; NiS 6:36).

Više od pasivnog vjerovanja, vjera se izražava načinom na koji živimo (vidi Jakovljeva 2:17–18). Vjera može rasti kad se molimo, proučavamo Sveta pisma i poštujemo Božje zapovijedi.

Sveci posljednjih dana također imaju vjeru u Boga Oca, Duha Svetoga i svećeničku moć kao i u druge važne aspekte obnovljenog evanđelja. Vjera nam pomaže primiti duhovno i fizičko iscjeljenje te snagu da se probijamo naprijed, suočimo s teškoćama i nadvladamo iskušenja (vidi 2. Nefi 31:19–20). Gospodin će činiti moćna čudesa u našem životu u skladu s našom vjerom.

Kroz vjeru u Isusa Krista osoba može steći otpust grijeha i na kraju može prebivati u Božjoj nazočnosti.

Povezana referenca: Matej 11:28–30

Pokajanje je promjena uma i srca koja nam daje svjež pogled na Boga, nas same i svijet. Ono uključuje odvraćanje od grijeha te okretanje Bogu za oprost. Potaknuto je ljubavlju za Boga i iskrenom željom za obdržavanjem njegovih zapovijedi.

Naši nas grijesi čine nečistima – nedostojnima da se vratimo u nazočnost našeg Nebeskog Oca i prebivamo ondje. Kroz Pomirenje Isusa Krista naš nam je Otac na Nebu omogućio jedini način na koji nam može biti oprošteno za naše grijehe (vidi Izaija 1:18).

Pokajanje također uključuje osjećaj žaljenja za počinjeni grijeh, priznanje Nebeskom Ocu i drugima ako je potrebno, odbacivanje grijeha, nastojanje da se obnovi koliko je moguće sve što je oštećeno nečijim grijehom i življenje u poslušnosti Božjim zapovijedima (vidi NiS 58:42–43).

Povezane reference: Izaija 53:3–5; Ivan 14:6; 2. Nefi 25:23, 26; NiS 18:10–11; NiS 19:23; NiS 76:40–41

Rasporedba je vremensko razdoblje u kojem Gospodin otkriva svoje nauke, uredbe i svećeništvo. To je razdoblje u kojem Gospodin ima barem jednog ovlaštenog slugu na Zemlji koji obnaša sveto svećeništvo i koji ima božanski nalog širiti evanđelje i posluživati njegove uredbe. Danas živimo u posljednjoj rasporedbi – rasporedbi punine vremena, koja je započela objavom evanđelja Josephu Smithu.

Prijašnje rasporedbe povezuju se s Adamom, Henokom, Noom, Abrahamom, Mojsijem i Isusom Kristom. Osim toga, postojale su i druge rasporedbe, uključujući one među Nefijcima i Jaredovcima. Naum spasenja i evanđelje Isusa Krista bili su objavljeni i podučavani u svakoj rasporedbi.

Kad se ljudi odvrate od načela evanđelja i nemaju ključeve svećeništva, oni su u stanju otpada.

Razdoblja općeg otpada događala su se tijekom povijesti svijeta. Jedan je primjer Veliki otpad, koji se dogodio nakon što je Spasitelj ustanovio svoju Crkvu (vidi 2. Solunjanima 2:1–3). Nakon smrti Spasiteljevih apostola, načela evanđelja bila su iskvarena i neovlaštene su promjene bile učinjene u organizaciji Crkve i u svećeničkim uredbama. Zbog te rasprostranjene opačine Gospodin je povukao ovlast i ključeve svećeništva sa zemlje.

Tijekom Velikog otpada, ljudi su bili bez božanskog upravljanja od strane živućih proroka. Mnoge su crkve bile uspostavljene, ali one nisu imale ovlast podjeljivati dar Duha Svetoga ili vršiti druge svećeničke uredbe. Dijelovi Svetih pisama bili su iskvareni ili izgubljeni i ljudi više nisu imali ispravno razumijevanje Boga.

Ovaj je otpad trajao sve dok se Nebeski Otac i njegov voljeni Sin nisu pojavili Josephu Smithu i započeli Obnovu punine evanđelja.

Obnova je Božje ponovno uspostavljanje istina i uredbi njegova evanđelja među njegovom djecom na zemlji (vidi Djela 3:19–21).

U pripremi za Obnovu Gospodin je uzdigao plemenite ljude tijekom razdoblja koje se zvalo Reformacija. Oni su pokušali vratiti vjerski nauk, običaje i organizaciju na onaj način na koji ih je Spasitelj uspostavio. Međutim, oni nisu imali svećeništvo niti puninu evanđelja.

Obnova je započela 1820. godine kad su se Bog Otac i njegov Sin Isus Krist ukazali Josephu Smithu kao odgovor na njegovu molitvu (vidi Josip Smith 2: 15–20). Neki od ključnih događaja Obnove bili su prijevod Mormonove knjige, obnova Aronovog i Melkisedekovog svećeništva te organizacija Crkve 6. travnja 1830.

Ivan Krstitelj obnovio je Aronovo svećeništvo Josephu Smithu i Oliveru Cowderyju 15. svibnja 1829. Melkisedekovo svećeništvo i ključevi kraljevstva bili su također obnovljeni 1829. godine kada su ih apostoli Petar, Jakov i Ivan podijelili Josephu Smithu i Oliveru Cowderyju.

Punina evanđelja je obnovljena i Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana je »jedin[a] istinit[a] i živ[a] Crkv[a] na svem površju zemaljskom« (NiS 1:30) Crkva će na kraju ispuniti cijelu zemlju i stajati zauvijek.

Povezane reference: Izaija 29:13–14; Ezekiel 37:15–17; Efežanima 4:11–14; Jakovljeva 1:5–6

Aronovo se svećeništvo često naziva pripremnim svećeništvom. Službe Aronovog svećeništva su đakon, učitelj, svećenik i biskup. U Crkvi danas dostojni muški članovi mogu primiti Aronovo svećeništvo, počevši u dobi od 12 godina.

Aronovo svećeništvo »drži ključe posluživanja anđeoskog, i evanđelja obraćenja, i krštenja« (NiS 13:1).

Melkisedekovo svećeništvo više je, to jest veće svećeništvo i ono poslužuje u duhovnim stvarima (vidi NiS 107:8). Ovo više svećeništvo bilo je dano Adamu te je bilo na zemlji kad god je Gospodin otkrio svoje evanđelje.

Najprije se zvalo »Sveto Svećeništvo po redu Sina Božjega« (NiS 107:3). Kasnije je postalo poznato kao Melkisedekovo svećeništvo, nazvano prema velikom svećeniku koji je živio u vrijeme proroka Abrahama.

Službe u Melkisedekovom svećeništvu su starješina, veliki svećenik, patrijarh, Sedamdesetorica i apostol. Predsjednik Melkisedekovog svećeništva je predsjednik Crkve.

Povezana referenca: Efežanima 4:11–14

U Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana uredba je sveti, službeni čin koji ima duhovno značenje. Bog je osmislio svaku uredbu da poduči duhovne istine. Uredbe spasenja obavljaju se ovlašću svećeništva i pod vodstvom onih koji obnašaju ključeve svećeništva. Neke su uredbe temeljne za uzvišenje i nazivaju se spasonosnim uredbama.

Prva je spasonosna uredba evanđelja krštenje uranjanjem u vodu od strane onoga koji ima ovlast. Krštenje je neophodno kako bi osoba postala članom Crkve i ušla u celestijalno kraljevstvo (vidi Ivan 3:5).

Engleska riječ baptism dolazi od grčke riječi koja znači uroniti. Uranjanje simbolizira smrt grešnog života osobe i njezino ponovno rođenje u duhovni život, posvećen službi Bogu i njegovoj djeci. Također simbolizira smrt i uskrsnuće.

Nakon što se osoba krsti, jedan ili više obnašatelja Melkisedekovog svećeništva polažu ruke na glavu te osobe i potvrđuju je za člana Crkve. Kao dio ove uredbe, nazvane potvrda, osobi je dan dar Duha Svetoga.

Dar Duha Svetoga drugačiji je od utjecaja Duha Svetoga. Prije krštenja osoba može osjetiti utjecaj Duha Svetoga s vremena na vrijeme i kroz taj utjecaj može primiti svjedočanstvo o istini (vidi Moroni 10:4–5). Nakon primanja dara Duha Svetoga osoba ima pravo na njegovo stalno suputništvo bude li obdržavala zapovijedi.

Druge spasonosne uredbe uključuju zaređenje u Melkisedekovo svećeništvo (za muškarce), hramsko podarivanje i pečaćenje u braku (vidi NiS 131:1–4). Sve su spasonosne uredbe svećeništva popraćene savezima. U hramu se ove spasonosne uredbe mogu također obavljati zastupnički za umrle. Zastupničke uredbe postaju važeće samo kada ih preminule osobe prihvate u svijetu duhova i pridržavaju se pripadajućih saveza.

Druge uredbe, poput posluživanja bolesnima i davanja imena i blagoslova djeci, također su važne za naš duhovni razvoj.

Povezana referenca: Djela 2:36–38

Savez je sveti dogovor između Boga i čovjeka. Bog daje uvjete za savez, a mi pristajemo činiti ono što on od nas traži da činimo, Bog nam tada obećava određene blagoslove za našu poslušnost (vidi NiS 82:10).

Sve su spasonosne uredbe svećeništva popraćene savezima. Mi sklapamo saveze s Gospodinom prilikom krštenja i obnavljamo te saveze blagujući sakrament. Braća koja prime Melkisedekovo svećeništvo ulaze u prisegu i savez svećeništva. Daljnje saveze sklapamo u hramu.

Povezane reference: Izlazak 19:5–6; Psalmi 24:3–4; 2. Nefi 31:19–20; NiS 25:13