Na putu dužnosti svoje

Godine 1947. obilježena je 100. godišnjica dolaska prvih pionira svetaca posljednjih dana u dolinu Salt Lakea. Tijekom te godine održane su mnoge nezaboravne proslave i ponuđeni su bezbrojni izrazi zahvalnosti za predane učenike Isusa Krista koji su krčili staze, gradili domove, sadili usjeve u neplodnoj pustinji i naseljavali zajednice.

Predsjednik J. Reuben Clark, prvi savjetnik u Prvom predsjedništvu, odao je jednu od najdojmljivijih i najdirljivijih počasti tim vjernim pionirima na Općem saboru u listopadu 1947.

U svojoj je poruci predsjednik Clark ukratko odao priznanje poznatim vođama koji su vodili migraciju prema zapadu, poput Brighama Younga, Hebera C. Kimballa, Wilforda Woodruffa, Parleyja P. Pratta i mnogih drugih. Međutim, njegova primarna svrha nije bila prepričati postignuća tih istaknutih pojedinaca. Umjesto toga, usredotočio je svoje riječi na odvažne duše čija imena nisu poznata niti su službeno zabilježena u povijesti Crkve. Poučan naslov njegove poruke jest: »Oni iz posljednjih kočija«.¹

Predsjednik Clark detaljno je opisao njihove osobine te izazove s kojima su se suočili migranti koji su putovali u posljednjoj natkrivenoj kočiji u svakoj dugoj karavani kočija koja je prelazila ravnice. Pohvalio je te anonimne i neslavljene junake koji su se, dan za danom, tjedan za tjednom i mjesec za mjesecom, gušili prašinom koju su dizale kočije koje su se kotrljale ispred njih – i koji su prevladali nemilosrdne prepreke na koje su nailazili na putu.

Predsjednik Clark izjavio je: »Oni iz posljednjih kočija probijali su se naprijed, istrošeni i umorni, s ranama na nogama, ponekada gotovo obeshrabreni, nošeni svojom vjerom da ih Bog voli, da je obnovljeno evanđelje istinito i da je Gospodin vodio i usmjeravao braću sprijeda«.²

Zaključio je svoju poruku ovom poticajnom pohvalom: »Tim poniznim dušama, velikima u vjeri, velikima u djelu, velikima u pravednom življenju, velikima u oblikovanju našega dragocjenog nasljeđa, ponizno iskazujem svoju ljubav, svoje uvažavanje, svoje duboko poštovanje«.³

Godine 1990. predsjednik Howard W. Hunter, tadašnji predsjednik Zbora dvanaestorice apostola, iznio je poruku o neizostavnim doprinosima bezbrojnih članova Crkve koji služe marljivo i vjerno te koji primaju malo ili nikakvo javno priznanje ili hvale.

Predsjednik Hunter objasnio je:

»Bilo je rečeno [o mladom i odvažnom zapovjedniku Moroniju]:

‘Da bar svi ljudi bijahu, i da jesu, i kad bi uvijek bili, poput Moronija, gle, same sile pakla bile bi uzdrmane zauvijek; da, đavao nikad ne bi imao moći nad srcima djece ljudske’ (Alma 48:17).

Kakav kompliment slavnom i moćnom čovjeku… Dva stiha kasnije nalazi se izjava o Helamanu i njegovoj braći, koji su odigrali manje upadljivu ulogu od Moronija, koja glasi:

‘Evo gle, Helaman i braća njegova ne bijahu ništa manje na uslugu narodu nego što bijaše Moroni.’ (Alma 48:19).«

Predsjednik Hunter nastavio je: »Drugim riječima, iako Helaman nije bio toliko primjetan ili uočljiv kao Moroni, bio je ništa manje na uslugu, to jest, bio je od pomoći kao i Moroni«.⁴

Predsjednik Hunter zatim nas je savjetovao da ne budemo ništa manje na uslugu. Rekao je: »Osjećate li da vas tako puno toga što činite ove godine ili u godinama koje će doći ne čini poznatima, ohrabrite se. Većina najboljih ljudi koja je ikada živjela isto nije bila vrlo poznata. Služite i rastite, vjerno i potiho.«⁵

Zahvalan sam za milijune članova Crkve koji danas dolaze Spasitelju⁶ i probijaju se naprijed na putu saveza u posljednjim kočijama naših suvremenih karavana kočija – i koji doista nisu ništa manje na uslugu. Vaša snažna vjera u Nebeskog Oca i Gospodina Isusa Krista te vaš skroman, posvećen život nadahnjuju me biti bolji čovjek i učenik.

Volim vas. Divim vam se. Zahvaljujem vam. I pohvaljujem vas.

Izjava Samuela Lamanca u Mormonovoj knjizi najbolje sažima moje osjećaje prema vama.

»Vidite kako je veći dio njih na putu dužnosti svoje, i oni hode obazrivo pred Bogom, i trude se obdržavati zapovijedi njegove…

Da, kažem vam da veći dio njih čini to, i oni se trude s neumornom marljivošću kako bi priveli ostatak braće svoje k spoznaji istine.«⁷

Vjerujem kako izraz »na putu dužnosti svoje« opisuje pronicljivu braću i sestre koji traže ljude koji su sami na crkvenim sastancima i u raznim drugim okruženjima te sjede uz njih. Oni dosljedno nastoje »tješiti one koji trebaju utjehu«,⁸ bez očekivanja priznanja ili hvale.

Izraz »na putu dužnosti svoje« opisuje bračne drugove i djecu koji podržavaju suputnika, roditelja ili dijete koji služe na položaju vodstva u Gospodinovoj obnovljenoj Crkvi. Njihov postojani, tih i obično neprepoznat utjecaj podrške omogućuje blagoslov mnogih pojedinaca i obitelji na načine koji će biti u potpunosti poznati samo u vječnosti.

Izraz »na putu dužnosti svoje« opisuje pojedince koji se, nakon što su se okrenuli od Boga, ponizno ponovno okreću njemu,⁹ kajući se za svoje grijehe te tražeći pročišćujuću i iscjeljujuću moć Spasiteljeva Pomirenja. Doći Kristu¹⁰ vraćanjem na put saveza s grešnih skretanja na »zabranjene staze«¹¹ duhovno je bitno i pravednički neumoljivo. Dok se probijaju naprijed s vjerom i ne umaraju se u činjenju dobra, oni polažu temelj velikog djela u svojim pojedinačnim životima,¹² »svi[m] naraštaj[ima] i kroz vječnost.¹³

Izraz »na putu dužnosti svoje« opisuje pravedne pojedince koji čeznu postati ujarmljeni sa Spasiteljem kroz ovlaštene saveze i uredbe njegova evanđelja – ali im to može biti zabranjeno zbog čimbenika izvan njihove kontrole. Obećavam da će vaša osobna tjeskoba biti umirena, a vaša poslušnost i vjernost da strpljivo podložite svoju volju Bogu bit će nagrađena »prema vremenu od Gospoda utvrđenomu«.¹⁴ »Večer donese suze, a jutro klicanje.«¹⁵

Izraz »na putu dužnosti svoje« opisuje nadahnute prevoditelje i tumače diljem svijeta koji služe Gospodinu pomažući prijateljima i članovima »čuti puninu evanđelja na [njihovu] govoru, i na [njihovu] jeziku«.¹⁶ Njihovi glasovi, tumačenje na znakovnom jeziku i prevedeni dokumenti prenose vječne istine, a ipak malo nas zna njihova imena ili ikada izražava zahvalnost. Kroz dar jezika kojim su blagoslovljeni, prevoditelji i tumači služe marljivo, nesebično i, najčešće, anonimno kako bi pomogli ljudima primiti duhovni dar vjere kroz čitanje i slušanje riječi Božje.¹⁷

Izraz »na putu dužnosti svoje« opisuje vjerne vjenčane muškarce i žene koji poštuju svoju odgovornost u savezu da se množe i napuče zemlju te koji su blagoslovljeni snagom i izdržljivošću hrvati se sa svojom djecom na sakramentalnim sastancima. U sve zbunjenijem svijetu opterećenom nesrećama i pogrešno postavljenim prioritetima, te hrabre duše ne poklanjaju pažnju svjetovnim glasovima koji veličaju usmjerenost na sebe; oni štuju svetost i važnost života u naumu sreće Nebeskog Oca za njegovu djecu.

Mnogi bračni parovi također imaju povjerenja u Boga kada pravedne želje njihova srca nisu ostvarene kako ili kada su se nadali i sanjali. Oni »čeka[ju] Gospoda«¹⁸ i ne zahtijevaju da on ispuni njihove smrtne rokove. »Jer od postanka svijeta ljudi ne čuše niti raspoznaše uhom, i nijedno oko ne vidje, o Bože, osim tebe, kako velike stvari ti pripravi za onoga tko te iščekuje.«¹⁹

Izraz »na putu dužnosti svoje« opisuje tisuće i tisuće vođa jaslica i učitelja Male škole koji vole i podučavaju djecu Crkve svakog šabata.

Razmislite o vječnom utjecaju službe koju pružaju ti predani učenici – i čudesne blagoslove obećane onima koji poslužuju djeci.

»Zatim [Isus] uze malo dijete, postavi ga među njih te ga zagrli i reče im:

Tko primi radi mene jedno od ovakvih malenih, mene prima. A tko mene primi, ne prima toliko mene, nego više onoga koji je mene poslao.«²⁰

Izraz »na putu dužnosti svoje« opisuje predanu djecu koja se brižno skrbe za stare roditelje, neispavanu majku koja tješi uplašeno dijete stojeći na straži kao »lavica na vratima« svojeg doma,²¹ članove Crkve koji dolaze rano i ostaju do kasno kako bi namjestili i pospremili stolce, te nadahnute pojedince koji pozivaju obitelj, prijatelje i suradnike da dođu i vide, dođu i pomognu te dođu i ostanu.²²

Opisao sam samo nekoliko odabranih primjera predanih učenika Isusa Krista koji obdržavaju saveze, poput vas koji se probijate naprijed »na putu dužnosti svoje«. Milijuni dodatnih primjera svetaca posljednjih dana koji nude svoju »cijelu dušu«²³ Bogu nalaze se u domovima usmjerenim na Krista i u crkvenim jedinicama diljem svijeta.

Vi volite i služite, slušate i učite, brinete i tješite, podučavate i svjedočite moću Duha Svetoga. Vi postite i molite se često, postajete sve snažniji i snažniji u poniznosti te sve čvršći i čvršći u vjeri Krista, »toliko da se duše [vaše] ispuniše radošću i utjehom, da, toliko da se srca [vaša] pročistiše i posvetiše, a to posvećenje dolazi jer prepusti[ste] srca svoja Bogu«.²⁴

Oni iz posljednjih kočija, svi koji nisu ništa manje na uslugu, i vi koji se danas probijate naprijed na putu svoje dužnosti snaga ste Spasiteljeve obnovljene Crkve. I kao što je Gospodin obećao: »Sva prijestolja i gospodstva, kneževstva i moći, bit će objavljeni i udijeljeni svima koji ustrajahu srčano uz evanđelje Isusa Krista«.²⁵

Radosno svjedočim da Nebeski Otac i njegov Ljubljeni Sin žive i da su njihova obećanja sigurna, u sveto ime Gospodina Isusa Krista. Amen.