Ljubi bližnjega svoga
Sućut je Kristova osobina. Rađa se iz ljubavi prema drugima i ne poznaje granice.
Jutros vas pozivam da mi se pridružite na afričkom putovanju. Nećete vidjeti nijednog lava, zebru ni slona, no možda ćete, do kraja putovanja, vidjeti kako tisuće članova Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana reagiraju na Kristovu drugu veliku zapovijed da »ljubi[mo] bližnjega svoga« (Marko 12:31).
Zamislite na trenutak ruralnu, crvenu prašinu Afrike. Vidite iz sasušene i jalove zemlje da kiša nije pala ni u kakvoj mjerljivoj količini previše godina. Na malo stoke koja vam prijeđe put više je kostiju nego mesa, a tjera je u deku umotani pastir iz naroda Karamojong koji, sa sandalama na stopalima, taba dalje u nadi da će pronaći vegetaciju i vodu.
Dok navigirate teškom i stjenovitom cestom, vidite nekoliko skupina predivne djece i pitate se zašto nisu u školi. Djeca se smiješe i mašu, a vi mašete natrag kroz suze i osmijeh. Devedeset i dva posto najmlađe djece koju vidite na ovom putovanju žive u oskudici hrane i vaše srce stenje u patnji.
Ispred sebe vidite majku kako nosi, pažljivo je balansirajući, posudu s 19 litara vode na svojoj glavi i još jednu u svojoj ruci. Ona predstavlja jedno od svaka dva kućanstva u tom području gdje žene, mlade i stare, svaki dan hodaju više od trideset minuta, u svakom smjeru, do izvora vode za svoju obitelj. Preplavi vas val tuge.
Dva sata prođe i stignete na zabačenu, sjenovitu čistinu. Sastajalište nije dvorana pa čak ni šator, već se umjesto toga nalazi ispod nekoliko velikih stabala koja pružaju sklonište od nesnosnog sunca. Na tom mjestu primjećujete da nema tekuće vode ni struje, da nema toaleta s kotlićem. Gledate oko sebe i znate da ste među ljudima koji vole Boga i vi odmah osjećate Božju ljubav za njih. Sabrali su se kako bi primili pomoć i nadu, a vi ste stigli da biste je podijelili.
Takvo je bilo putovanje sestre Ardern i mene u društvu sestre Camille Johnson, naše opće predsjednice Potpornog društva, i njezina muža Douga te sestre Sharon Eubank, direktorice crkvene Humanitarne službe, dok smo putovali Ugandom, zemljom od 47 milijuna ljudi u crkvenom području Središnja Afrika. Toga smo dana, u hladu stabala, razgledali projekt zdravlja u zajednici koji zajednički financiraju crkvena Humanitarna služba, UNICEF i Ministarstvo zdravlja vlade Ugande. To su organizacije od povjerenja, pažljivo odabrane kako bi osigurale da se donirana humanitarna sredstva članova Crkve razborito koriste.
Koliko je god bilo bolno vidjeti pothranjenu djecu i učinke tuberkuloze, malarije i neprestanog proljeva, svatko je od nas dobio više nade u bolje sutra za one s kojima smo se susreli.
Djelomično je ta nada došla kroz ljubaznost članova Crkve iz cijelog svijeta koji doniraju vrijeme i novac humanitarnim nastojanjima Crkve. Kada sam vidio kako se bolesnima i ožalošćenima pomaže i kako ih se uzdiže, pognuo sam glavu u zahvalnosti. U tom sam trenutku bolje razumio na što je mislio Kralj nad kraljevima koji je rekao:
»’Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno…
Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me« (Matej 25:34–35).
Molba je našeg Spasitelja: »Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca Nebeskog« (Matej 5:14; vidi i stihove 14–15). U tom zabačenom uglu svijeta vaša dobra djela obasjala su živote i olakšala breme ljudi u očajničkoj potrebi te je Bog bio proslavljen.
Volio bih da ste mogli čuti njihove molitve hvale i zahvalnosti Bogu toga vrućeg i prašnjavog dana. Oni bi htjeli da vam kažem na njihovu materinjem Karamojong jeziku: »Alakara.« Hvala vam.
Naše me putovanje podsjetilo na usporedbu o dobrom Samarijancu čije ga je putovanje vodilo prašnjavim putem, ne drugačijim od onoga koji sam ja opisao, putem koji je išao iz Jeruzalema u Jerihon. Taj nas poslužiteljski Samarijanac podučava što znači »ljubi[ti] bližnjega svoga«.
Vidio je »nek[og] čovjeka… [koji] zapade među razbojnike, koji ga svuku u još k tomu izrane, ostave napol mrtva pa odu« (Luka 10:30). Samarijanac, »kad ga vidje, sažali se« (Luka 10:33).
Sućut je Kristova osobina. Rađa se iz ljubavi prema drugima i ne poznaje granice. Isus, Spasitelj svijeta, oličenje je sućuti. Kada čitamo da »Isus proplaka« (Ivan 11:35), mi smo svjedoci, kao što su bile Marija i Marta, njegove sućuti zbog koje se potresao u duši i bio uznemiren (vidi Ivan 11:33). U primjeru Kristove sućuti iz Mormonove knjige, Isus se ukazao mnoštvu i rekao:
»Imate li koga tko je uzet, ili slijep, ili hrom… ili tko je gluh, ili ga bilo što muči? Dovedite ih ovamo i ja ću ih iscijeliti, jer imam sućuti prema vama…
I on iscjeljivaše svakoga od njih« (3 Nefi 17:7, 9).
Unatoč svim našim nastojanjima, vi i ja nećemo iscijeliti sve, ali svatko od nas može biti taj koji može pozitivno doprinijeti u nečijem životu. Tek jedan mladić, samo dječak, bio je taj koji je ponudio pet kruhova i dvije ribe koje su nahranile pet tisuća. Možemo pitati za svoj prinos, kao što je učenik Andrija pitao za kruhove i ribe: »Što je to za tolike?« (Ivan 6:9). Uvjeravam vas; dovoljno je dati ili činiti ono što možete, a zatim dopustiti Kristu da uveliča vaše nastojanje.
Po pitanju te teme starješina Jeffrey R. Holland pozvao nas je: »Bogati ili siromašni… trebamo ‘činiti što možemo’ kada su drugi u potrebi.« Zatim je posvjedočio, kao što svjedočim i ja, da će vam Bog »pomoći i voditi vas u samilosnim djelima učeništva« (»Nismo li mi svi prosjaci?«, Lijahona, studeni 2014., 41.).
U toj dalekoj zemlji, toga nezaboravnog dana, stao sam tada i stojim sada kao svjedok sućuti članova Crkve, i bogatih i siromašnih, koja duboko dira dušu i mijenja život.
Usporedba o dobrom Samarijancu nastavlja se tako što je Samarijanac »opra[o čovjekove] rane… i preuze[o] za nj brigu« (Luka 10:34). S humanitarnim nastojanjima naše Crkve brzo reagiramo na prirodne katastrofe i povijamo sve veće rane svijeta vezane za bolesti, glad, novorođenačku smrtnost, pothranjenost, raseljavanje te često neuočljive rane obeshrabrenja, razočaranja i očaja.
Samarijanac zatim »izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: ‘Brini se za nj’ – reče mu« (Luka 10:35). Kao Crkva, zahvalni smo što surađujemo s ostalim »mnoštvom« ili organizacijama, poput službe Catholic Relief Services, UNICEF-a i Crvenog križa / Crvenog mjeseca, koje pomažu u našim humanitarnim pothvatima. Jednako smo zahvalni na vaša »dva penija« ili dva eura, dva pesosa ili dva šilinga, koji olakšavaju breme koje previše ljudi diljem svijeta treba nositi. Malo je vjerojatno da ćete znati primatelje svojeg vremena, svojih dolara i centi, no suosjećanje ne zahtijeva od nas da ih znamo; ono samo zahtjeva od nas da ih volimo.
Hvala vam, predsjedniče Russell M. Nelson, što ste nas podsjetili da »kada ljubimo Boga sa svim svojim srcima, on okreće naša srca prema dobrobiti drugih« (»Druga velika zapovijed«, Lijahona, studeni 2019., 97.). Svjedočim da će svatko od nas osjećati više radosti, mira, poniznosti i ljubavi dok se odazivamo na poziv predsjednika Nelsona da okrenemo svoje srce tuđoj dobrobiti te na molbu Josepha Smitha da »hranimo gladne, odijevamo gole, skrbimo se za udovice, otiremo suze siročadi [i] tješimo ožalošćene, bilo u ovoj Crkvi ili bilo kojoj drugoj ili ni u kojoj crkvi, gdje ih god [nađemo]« (»Editor’s Reply to a Letter from Richard Savary«, Times and Seasons, 15. ožujka 1842., 732.).
Prije svih tih mjeseci, pronašli smo gladne i ožalošćene na suhim i prašnjavim ravnicama te smo bili svjedoci njihovim očima koje su preklinjale za pomoć. Na svoj smo način bili potreseni u duši i uznemireni (vidi Ivan 11:33), pa ipak su ti osjećaji bili ublaženi kada smo vidjeli sućut članova Crkve na djelu dok su gladni bili nahranjeni, udovice zbrinute, ožalošćeni utješeni, a njihove suze otrte.
Zauvijek se skrbimo za dobrobit drugih te pokazujmo riječju i djelom da smo »voljni… ponijeti jedan drugome bremena« (Mosija 18:8), »pove[zati] one skršena srca« (Nauk i savezi 138:42) i obdržavati Kristovu drugu veliku zapovijed da »ljubi[mo] bližnjega svoga« (Marko 12:31). U ime Isusa Krista. Amen.