Vidjeti Božju obitelj kroz leće preglednosti
Vjerujem kako kroz oko vjere možemo udaljiti prikaz i gledati sebe te svoje obitelji s nadom i radošću.
Kada je naša najmlađa kći, Berkeley, bila mala, počela sam koristiti naočale za čitanje – one koje približavaju i povećavaju sve. Jednoga dana, dok smo zajedno sjedili čitajući knjigu, pogledala sam je s ljubavlju, ali i tugom jer je odjednom djelovala odraslije. Pomislila sam: »Kamo je vrijeme prošlo? Ona je tako velika!«
Kada sam podignula svoje naočale za čitanje kako bih obrisala suzu, shvatila sam: »O, čekaj – ona nije veća; to su samo ove naočale! Nema veze!«
Ponekad sve što možemo vidjeti je taj bliski, uvećani pogled na one koje volimo. Večeras vas pozivam da udaljite prikaz i pogledate kroz drugačiju leću – vječnu leću koja je usmjerena na širu sliku, vašu opširniju priču.
Tijekom ranog proboja čovječanstva u svemir, bespilotne rakete nisu imale prozore. Ali do misije Apolla 8 na Mjesec, astronauti su imali jedan. Dok su lebdjeli u svemiru, zadivila ih je moć gledanja naše Zemlje i snimili ovu spektakularnu sliku, zaokupivši pozornost cijelog svijeta! Ti su astronauti iskusili tako snažan osjećaj da je on dobio vlastito ime: učinak preglednosti.
NASA
Gledanje s novog gledišta mijenja sve. Jedan svemirski putnik rekao je da učinak »smanjuje stvari na veličinu na kojoj mislite da je sve izvedivo… Možemo to učiniti. Mir na Zemlji – nema problema. Daje ljudima tu vrstu energije… taj oblik moći.«1
Kao ljudi, imamo zemaljsku točku gledišta, ali Bog vidi veličanstveni pregled svemira. On vidi svako stvaranje, sve nas i ispunjen je nadom.
Je li moguće početi gledati kao što Bog gleda čak i dok živimo na površini ovog planeta – osjetiti taj osjećaj preglednosti? Vjerujem kako kroz oko vjere možemo udaljiti prikaz i gledati sebe te svoje obitelji s nadom i radošću.
Sveta se pisma slažu. Moroni govori o onima čija je vjera bila tako »silno jaka« da su oni »doista gleda[li]… okom vjere, i radova[li] se«.2
S okom usmjerenim na Spasitelja, osjetili su radost i spoznali ovu istinu: zbog Krista sve će biti dobro. Sve oko čega se vi i vi i vi brinete – sve će biti u redu! A oni koji gledaju okom vjere mogu osjetiti da će sada biti u redu.
Prošla sam kroz težak period u zadnjoj godini srednje škole kada nisam donosila dobre odluke. Sjećam se kako sam vidjela svoju majku kako plače i pitala sam se jesam li je razočarala. U to sam se vrijeme brinula kako su njezine suze značile da je izgubila nadu za mene, a ako nije osjećala nadu za mene, možda nije bilo povratka.
No moj je otac bio više uvježban u udaljavanju prikaza i dugoročnom pogledu. Naučio je iz iskustva da je zabrinutost vrlo slična ljubavi, ali nije isto.3 Koristio je oko vjere kako bi vidio da će sve biti dobro, a njegov me je pristup pun nade promijenio.
Kada sam završila srednju školu i počela pohađati BYU, moj mi je otac slao pisma, podsjećajući me na to tko sam ja. Postao je moj navijač, a svima je potreban navijač – netko tko vam ne govori: »Ne trčite dovoljno brzo«, nego vas s ljubavlju podsjeća da možete.
Tata je bio primjer Lehijeva sna. Poput Lehija, znao je da ne treba tjerati svoje voljene koji se osjećaju izgubljeno. »Ostanite tamo gdje ste i nazovite ih. Idite do stabla, ostanite kod stabla, nastavite jesti plod i, s osmjehom na licu, nastavite pozivati one koje volite i pokazujete primjerom kako je jesti plod sretna stvar!«4
Ta vizualna slika pomogla mi je tijekom teških trenutaka kada sam se našla kod stabla, jedući plod i plačući jer sam zabrinuta; i doista, koliko je to korisno? Umjesto toga, odaberimo nadu – nadu u svojeg Stvoritelja i jedne u druge, potičući svoju sposobnost da budemo bolji nego što smo sada.
Ubrzo nakon što je starješina Neal A. Maxwell preminuo, izvjestitelj je upitao njegova sina što će mu najviše nedostajati. Rekao je večere u kući svojih roditelja, jer je uvijek odlazio s osjećajem kako njegov tata vjeruje u njega.
To je bilo u vrijeme kada su naša odrasla djeca počela dolaziti kući na nedjeljne večere sa svojim bračnim drugovima. Tijekom tjedna zatekla sam se kako u mislima pravim popise stvari koje bih ih mogla podsjetiti u nedjelju, poput: »Možda pokušajte više pomoći s djecom kad ste kod kuće«, ili, »Nemojte zaboraviti biti dobar slušatelj«.
Kada sam pročitala komentar brata Maxwella, odbacila sam popise i utišala taj kritični glas, pa kad sam vidjela svoju odraslu djecu samo na kratko vrijeme svaki tjedan, usredotočila sam se na mnoge pozitivne stvari koje su već činili. Kada je naš najstariji sin Ryan preminuo nekoliko godina kasnije, sjećam se kako sam bila zahvalna što je naše zajedničko vrijeme bilo sretnije i pozitivnije.
Prije nego što komuniciramo s voljenom osobom, možemo li si postaviti pitanje: »Je li ono što ću učiniti ili reći korisno ili štetno?« Naše su riječi jedna od naših supersila, a članovi su obitelji poput ljudskih ploča koje stoje pred nama govoreći: »Zapišite što mislite o meni!« Te bi poruke, bilo namjerne ili nenamjerne, trebale biti pune nade i ohrabrujuće.5
Naš posao nije podučavati nekoga tko prolazi kroz teško razdoblje da je loš ili razočaravajući. U rijetkim se prilikama možemo osjećati potaknuti da ispravimo, no najčešće kažimo svojim voljenima, na izgovorene i neizgovorene načine, poruke koje žele čuti: »Naša se obitelj osjeća zdrava i potpuna jer ste vi u njoj. Bit ćete voljeni ostatak svojeg života – bez obzira na sve.«
Ponekad, ono što trebamo jest suosjećanje više od savjeta; slušati više od predavanja; netko tko čuje i pita se: »Kako bih se trebao osjećati kako bi rekao ono što su oni upravo izgovorili?«
Upamtite, obitelji su bogomdan laboratorij u kojem shvaćamo stvari pa su pogrešni koraci i pogrešne procjene ne samo mogući, nego i vjerojatni. I ne bi li bilo zanimljivo kada bismo, na kraju svojeg života, mogli vidjeti da su ti odnosi, čak i ti izazovni trenutci, upravo ono što nam je pomoglo postati više poput našeg Spasitelja? Svaka teška komunikacija prilika je za učenje kako voljeti na dubljoj razini – božanskoj razini.6
Udaljimo prikaz kako bismo vidjeli obiteljske odnose kao savršeno sredstvo koje će nas podučiti lekcijama koje smo ovdje došli naučiti dok se obraćamo Spasitelju.
Priznajmo, u palom svijetu, ne postoji način kako biti savršeni bračni drug, roditelj, sin ili kći, unuče, mentor ili prijatelj, ali postoji milijun načina kako biti dobar.7 Ostanimo kod stabla, sudjelujmo u Božjoj ljubavi i iznosimo ju. Podižući ljude oko sebe, uzdižemo se zajedno.
Nažalost, sjećanje na blagovanje ploda nije dovoljno; trebamo uvijek iznova sudjelovati na načine koji mijenjaju položaj naše leće i povezuju nas s nebeskim pregledom otvarajući Sveta pisma, koja su ispunjena svjetlom, kako bismo otjerali tamu; ostajući na koljenima dok naša ležerna molitva ne postane moćna. Tada se srca mekšaju i počinjemo vidjeti kao što Bog vidi.
U ovim posljednjim danima, možda će naše najveće djelo biti s našim voljenima – dobrim ljudima koji žive u opakom svijetu. Naša nada mijenja način na koji vide sebe i ono što doista jesu. I kroz te leće ljubavi vidjet će što će postati.
No protivnik ne želi da se mi ili naši voljeni zajedno vratimo kući. A budući da živimo na planetu koji je vezan vremenom i ograničenim brojem godina,8 on perpetuira vrlo stvaran osjećaj panike. Teško je vidjeti, kada približimo pregled, da je naše usmjerenje važnije od naše brzine.
Upamtite: »Želite li ići brzo, idite sami. Želite li ići daleko, idite zajedno.«9 Srećom, Bog kojeg štujemo nije vezan vremenom. On vidi tko su doista naši voljeni i tko smo mi doista.10 Stoga je strpljiv s nama, nadajući se da ćemo biti strpljivi jedni s drugima.
Priznat ću kako postoje trenutci kada Zemlja, naš vremeniti dom, izgleda kao otok tuge – trenutci kada imam jedno oko vjere, a drugo mi oko plače.11 Znate li za taj osjećaj?
Imala sam ga u utorak.
Možemo li umjesto toga odabrati vjeran stav svojeg proroka kada on obećava čuda u našim obiteljima? Ako to učinimo, naša će radost porasti, čak i ako poraste turbulencija. On obećava kako se učinak preglednosti može doživjeti sada, bez obzira na naše okolnosti.12
Imati to oko vjere sada ponovno je oživljavanje, to jest jeka, vjere koju smo imali prije nego što smo došli na ovaj planet. Ona vidi dalje od nesigurnih trenutka, dopuštajući nam da »učinimo radosno sve što leži u našoj moći; i [da] tad stoj[i]mo mirno.«13
Postoji li nešto teško u vašem životu upravo sada, nešto za što ste zabrinuti da se ne može riješiti? Bez oka vjere, moglo bi se činiti da je Bog izgubio nadzor nad stvarima, a je li to istina?
Ili je možda vaš veći strah kako ćete sami proći kroz ovo teško razdoblje, no to bi značilo da vas je Bog napustio, a je li to istina?
Moje je osvjedočenje kako Spasitelj ima sposobnost, zbog svojeg Pomirenja, okrenuti svaku noćnu moru kroz koju prolazite u blagoslov. On nam je dao obećanje, »uz nepromjenjiv savez«, da će, dok ga nastojimo voljeti i slijediti, »sve ono čime bijas[mo] ucviljeni djelovat[i]… zajedno za dobro [naše]«.14 Sve.
A budući da smo djeca saveza, možemo tražiti taj osjećaj nade sada!
Iako naše obitelji nisu savršene, možemo usavršiti svoju ljubav prema drugima sve dok ne postane stalna, nepromjenjiva, »bez obzira na sve« vrsta ljubavi – vrsta ljubavi koja podržava promjenu te omogućava rast i povratak.
Spasiteljevo je djelo vratiti naše voljene natrag. To je njegovo djelo i njegovo vrijeme. Naše je djelo pružiti nadu i srce u koje se mogu vratiti kući. »Nemamo [Božju] ovlast osuditi ni njegovu moć otkupiti, ali smo ovlašteni primjenjivati njegovu ljubav.«15 Predsjednik Nelson također je podučio kako drugi trebaju našu ljubav više od naše osude. »Oni trebaju iskusiti čistu ljubav Isusa Krista koja se odražava u [našim] riječima i djelima.«16
Ljubav je ono što mijenja srca. To je najčišći motiv od svih, a drugi ga mogu osjetiti. Čvrsto se držimo ovih proročkih riječi izrečenih prije 50 godina: »Nijedan dom nije podbacio osim ako ne prestane pokušavati.«17 Zasigurno, pobjeđuju oni koji najviše i najduže vole!
U zemaljskim obiteljima činimo ono što je Bog učinio s nama, pokazujući put i nadajući se da će naši voljeni ići u tom smjeru, znajući da put kojim putuju sami biraju.
A kada prijeđu na drugu stranu vela i približe se tomu brižnomu gravitacijskom privlačenju njihova nebeskog doma,18 vjerujem da će osjećaj biti poznat zbog toga kako su ovdje bili voljeni.
Koristimo tu leću preglednosti te vidimo ljude koje volimo i s kojima živimo kao zajedničke suputnike na ovomu predivnom planetu.
Vi i ja? Možemo to učiniti! Možemo izdržati i nadati se! Možemo ostati kod stabla, blagovati plod s osmjehom na našem licu i dopuštajući da Svjetlo Kristovo u našim očima postane nešto na što drugi mogu računati u svojima najtamnijim trenutcima. Kad vide svjetlost koja se očituje na našim licima, bit će privučeni. Tada im možemo pomoći da ponovno posvete svoju pažnju prvotnom izvoru ljubavi i svjetla, »sjajn[oj] zvijezd[i] Danic[i]«, Isusu Kristu.19
Svjedočim kako će ovo – sve ovo – postati puno bolje nego što bismo vi i ja to ikada mogli zamisliti! S okom vjere uprtim na Isusa Krista, vidimo da će sve biti u redu na kraju i osjetimo da će biti u redu sada. U ime Isusa Krista, amen.